Već od samih početaka putovanja Evropljana u Novi svijet, postoje podaci o prisustvu, pa time i sudjelovanju Hrvata u oblikovanju života u Amerikama, pa tako i na prostorima današnjeg Meksika. U tome su najzaslužniji moreplovci sa hrvatskih obala i misionari isusovci iz sjeverne Hrvatske.
Dubrovački pjesnik Junije Palmotić i mnogi povjesničari spominju prisustvo pomoraca Dubrovačke Republike na prvim ekspedicijama Kristofora Kolumba 1492-93. godine. Međutim prva je nepobitna činjenica o boravku Dubrovčana u “Novoj Indiji” iz 1520. godine kad su braća Konkeđević sa Koločepa doplovili na američku obalu. Zastava Sv. Vlaha na njihovom vlastitom brodu se vijorila i tridesetak godina kasnije kada su se vratili u svoju domovinu.
Šesnaesto stoljeće je bilo zlatno doba dubrovačke mornarice, a povjesničari pomorstva tvrde da su se sa njihovom pomorskom snagom u to vrijeme mogle mjeriti samo Španjolska i Nizozemska. Dubrovčani su u službi španjolskih kraljeva često zauzimali visoke činovničke položaje, pa je neke španjolska mornarica proglašavala čak i admiralima. Jedan od njih, Petar Ohmučević, je služeći kralju Filipu II bio proglašen “generalnim kapetanom Indija”. Pod španjolskom zastavom sa eskadrom dubrovačkih galijuna se istakao u pomorskim i ratnim pothvatima uz obale Srednje Amerike. Veliki uspjeh je polučio i pomorski kapetan i diplomat, lopuđanin Vice Bune koji je bio postavljen za potkralja Meksika.
Meksičko – dubrovačke trgovačke veze su počele već u 30-im godinama 16.st kad su se u Dubrovnik počele uvoziti mnoge sirovine. Ljekovito bilje i plemeniti metali su se u Dubrovniku prerađivali, a meksički reali su se upotrebljavali kao platežno sredstvo i u Mletačkoj Dalmaciji. Kasnije je iz Srednje Amerike na naše prostore dolazila kava, šećer, kakao i drvo, a sa našeg Jadrana je tamo odlazilo od vino, rakija, ulje, sapun, šeširi i mnogo drugih gotovih proizvoda.
Definitivno jedan od najznačajnijih Hrvata na američkom kontinentu je rođeni korčulanin Vinko Paletin. Već je 1535. godine doselio na današnji meksički poluotok Yucatán, prostor naseljen autohtonim Maya narodom. Nakon krvavih borba protiv Maya i mnogobrojnih žrtava na obje strane, Španjolci su tamo uspostavili svoju upravu. Paletin je nakon te “pacifikacije domorodačkog stanovništva” kako ju naziva i u kojoj je sudjelovao, dobio feudalno imanje i postao vjerovatno prvi Hrvat posjednik na cijelom američkom tlu. On nije bio samo uspješni doseljenik, nego i cijenjeni dominikanac, kartograf i društveno angažirani intelektualac koji se bavio bitnim problemima Novoga svijeta. Po povratku u Evropu sudjeluje u razrješavanju aktualnih vjerskih kontroverzi i svojim se djelom “O pravu i opravdanosti rata što ga kraljevi Španjolske vode protiv naroda Zapadne Indije”, uključuje u raspravu o odnosu starosjedilaca i španjolskih osvajača. Prikazujući svoje državno-pravne i vjersko-moralne sudove, on u svojem djelu govori i o vlastitom iskustvu s Yucatána. Opisuje dolazak španjolskih vojnika u grad Chichén Itzá i pruža najstarije prikaze hramova i građevina iz tog vjerskog i kulturnog majansko-toltečkog središta. Svrha njegove rasprave je ipak obračun sa stavovima Bartoloméa de Las Casasa, biskupa dominikanca u meksičkom Chiapasu, koji se u svojim spisima zalagao za prava urođenika u novim kolonijama i preispitivao opravdanost rata. Naš Paletin je, suprostavljajući mu se, pokušao dokazati opravdanost španjolske okupacije zemlje, detaljno argumentirajući svoje stavove i opisivajući nedjela, divljaštvo i nemoral urođenika, nazivajući ih “pijancima, lažljivcima, izdajicama i neprijateljima svake kreposti i dobrote”.
Značajnu ulogu u postkolumbovskom dobu u Meksiku imaju i hrvatski isusovci koji su bili priznati ne samo kao evangelizatori, nego i kao veliki znanstvenici i civilizatori. Među njima se osobito ističu Zagorci Ivan Ratkaj i Ferdinand Konščak.
Barun Ivan Ratkaj iz Velikog Tabora sa radoznalošću je promatrao novu sredinu, bilježeći svaku pojedinost i izvještavajući pretpostavljene u Evropi. Osim opisa prirode, iscrpni su njegovi opisi starosjedilaca i njihovih života. Uglavnom ih nastoji prikazati objektivno (za razliku od Paletina), a nekad se i otvoreno stavlja na njihovu stranu. Razlikuje plemena u opisima, pa primjećuje da ima divljih, ali i blagih i uljudnih kao što su Tarahumari. Međutim i oni su kao i drugi „žestoko odani čarolijama”, a njegova je uloga bila da slavi Božje ime među neznabošcima. Lako je učio autohtoni jezik i nastojao ih je civilizirati – posebno od opijanja i orgijanja. Na putu u pokrajnu Tarahumaru izradio je zemljopisnu kartu, s oznakama misijskih postaja i urođeničkih sela i tako prvi učinio zemljopisni i etnografski prikaz te pokrajne.
Ferdinand Konščak iz Varaždina još je jedan naš isusovac koji je ostavio neizbrisiv znanstveni trag u Meksiku. Tamo je doplovio 1731. godine, a prostor njegovog misionarskog djelovanja je bila Niska Kalifornija, sa sjedištem u San Ignaciu. Kao poglavar svih misija na poluotoku, često je putovao među urođenike sa kojima se sporazumijevao na njihovom jeziku i podučavao ih raznim zanatima. Pričao je mnogo svjetskih jezika, a bavio se i prirodoslovnim znanostima. U tri velike ekspedicije brodom, čije su svrha bila utvrđivanje životnih uvjeta na nepoznatim prostorima kako bi se otvorile nove isusovačke misije, pisao je dnevnike koji su izvori ne samo za zemljopisne i etnografske podatke već i za floru i faunu na kopnu i u moru.
Zemljopisnim otkrićima sjevernih predjela Niske Kalifornije, dokazao da je ona poluotok, a ne otok, kako se do tada mislilo. Njegova zemljopisna karta iz 1746. godine sa novim otkrićima je među najreproduciranijim meksičkim zemljopisnim kartama uopće. Čim je bila izrađena, uvedena je u francusku enciklopediju, i tako je Konščak još za svog života uveden u svjetsku znanstvenu literaturu. Nakon smrti priznanje su mu odavali svi, a oplakivali su ga i voljeni urođenici.
Znanstvena dostignuća i različiti stavovi evropskih civilizatora u tekstovima o novootkrivenom američkom svijetu su svjedočanstva o stvaranju jedne nove kulture i tvore njezin integralni dio. Naši su misionari i istraživači na području Meksika u tome odigrali značajnu ulogu.
Međutim nakon isusovaca, ne postoje podaci da su Hrvati naseljavali Meksiko i sudjelovali u stvaranju nove nacije. U valovima imigriranja na novi kontinent kroz 19.st., zaobilazili su prostore Meksika, mada je vjerovatno da su neki doselili poslije 1. Svjetskog rata i tokom 20.st.
Veze između Hrvatske i Meksika danas su svedene na minimum, bilo da je u pitanju kulturna, trgovinska ili politička suradnja. Diplomatske veze među državama ne postoje, a kada biste kao hrvatski građanin poželjeli posjetiti Meksiko kao turist, očekuje vas duga i komplicirana procedura dobivanja vize. Uzevši u obzir kulturno-povjesni i znanstveni značaj pojedinih Hrvata u prošlosti Meksika, velika bi šteta bila ako se jednom nebi obnovila povezanost sa tom uistinu osobitom zemljom.
Slikovni materijal: Konščakova karta Niske Kalifornije
Glavna literatura: Ljubomir Antić: “Hrvati i Amerika”, Zagreb 2002
Post je objavljen 25.07.2007. u 19:03 sati.