pisma iz indije 3

U Kathmandu sam išao s Prasantom. Iako se tek oženio, uistinu je dosta vremena provodio sa mnom. Čini se da mu je bilo istinski drago što sam potegnuo toliki put da prisustvujem jednom od najvažnijih dana u njegovom životu. Učinio je da se stvarno osjećam kao poseban gost, iako se gost čini preoštra riječ.
Na vjenčanju sam upoznao 2 fotografa iz Kathmandua, njegova prijatelja i suradnika, Ashesa i Kishora. Ashes večeras nastupa u jednom klubu / restoranu u Thamelu, centru Kathmandua. U Thamelu se može naći sve što trebate, od raznih masaža, restorana i klubova do vrhunske opreme za treking. I još štošta.

Nije se mnogo toga promijenilo u Kathmanduu i Nepalu općenito u odnosu na prije 2 godine. Gotovo ništa osim politike. Nepal više nije kraljevina već republika. Kralj ne igra više nikakvu ulogu. Maoisti, ljevičarski gerilci koje smo Prasant i ja onda ganjali u Chitwanu kako bih uhvatili kadrove iz njihovih tada ilegalnih vojnih kampova, sada su vladajuća politička stranka u Nepalu. Izgleda da se njihova višegodišnja borba protiv kralja i sistema privilegiranih ipak isplatila. Još nedavno stvarali su paradržavu u Nepalu pribjegavajući ponekad ekstremnim terorističkim metodama, a sada vladaju Nepalom. Prachanda, vođa Maoista koji se onda bio skrivao sada je premijer Nepala. Narod je izabrao republiku i zaboravio teror kojim su Maoisti pobili mnogo nedužnih. Ideja socijalne jednakosti i ravnopravnosti među kastama bila je dovoljno primamljiva za mnoštvo siromašnih Nepalaca kojima su pobudili nadu i vjeru u boljitak.

Ali, kao što rekoh, u stvarnosti se ništa nije promijenilo. Siromaštvo na svakom kantunu, ceste loše i prljave, bučne, redukcije struje učestale... a ljudi vedri i nasmijani. Nova politička situacija samo je nastavak mnogogodišnje nepalske nestabilnosti. Mjere sigurnosti još su i pojačane. Tako je u Kathmanduu odnosno Thamelu noćni život skraćen do 10 navečer. Tada svi restorani i brojni klubovi sa živom muzikom zatvaraju vrata, kako određuje novi zakon. Iza zatvorenih vrata nekih klubova moguće je ostati duže, ovisno o volji gazde.

Tu je večer Ashesh nastupio sa svojim tročlanim rock-etno bendom. Dobra muzika. Rock obrade i autorske stvari nadjačavale su brojne generatore koji su priskrbljivali struju. Došao je i Shamit. To je jedan smiješni ekscentrični lik s dredloksima do nogu kojeg sam ovdje upoznao prije 2 godine. Shamitu je umro neko iz šire familije i još neko vrijeme ne smije konzumirati ništa s mesom, mlijekom, jajima, soli. Ni alkohol također. Iako nije ni poznavao pokojnog, drži se tih pravila i želi držati do tradicije. Njegova je kasta Shah, malobrojna kasta nepalskog kralja. Mnogi Nepalci su i dalje gnjevni na svrgnutog kralja o čijoj se poziciji trenutno raspravlja, a čitava kasta / obitelj Shah izvrgnuta je kritici.

U dobrom smo restoranu. Odlični momosi, valjušci od tjesta s (bivoljim) mesom ili povrćem. Pridružuje nam se Moni Lama, Prasantov fotografski guru, kako ga voli zvati. I njemu i Asheshu on je veliki uzor. Čovjek je jedan od poznatijih nepalskih fotografa i prvi je u Nepalu počeo raditi razglednice davnih 70-ih. Zanimljiv čovjek sa zanimljivom životnom pričom.
Sutradan je Asheshu rođendan i poziva nas na proslavu. Živi u kući blizu Thamela u kojoj se nalazi i njegov glazbeni studio. Došlo je 30-ak prijatelja. Prave se momosi. Predobro. Uče me kako ih zamatati, a ja proizvodim nekoliko savršenih komada. To je uistinu najpraktičnija i jako dobra nepalska hrana (porijeklom iz Tibeta). Nakon hrane svirka. Podsjetim se nekih starih akorda.
Večer umalo nije završila i zadnjih nekolicina gostiju samo što se nije pokupila doma, ali iznenada odlučimo nastaviti ovu inspirativnu večer i odemo u mjesto gdje je Ashesh sinoć svirao. Slijedi nastavak jedne lude večeri čiji opis ostavljam za neku drugu priliku.

U dobri starom šporkom Kathmanduu osjećam se dobro. Nakon što sam bio u Delhiju, shvaćam da je upravo utjecaj Indije presudan za takav Kathmandu koji lagano postaje prava metropola. Slučajno se potrefilo da se baš tada kad sam bio tamo održavao Mountain film festival, međunarodni festival pretežito dokumentaraca svjetskih redatelja koji na nekakav način dotiču planinskih tema. Stižem na poprište i ulazim na prvi prikazivani film. Iznenadih se pošteno kad čujem poznati jezik. Crnogorski film prikazivao je život u zabitim zaselcima neke crnogorske planine.

Gledam program festivala. Film iz Hrvatske: Sveti planinski vrhovi. Autor: Stipe Božić. U katalogu festivala samo hvale za našega Stipu, planinara i producenta. Čini se da je u Nepalu jako poznat i cijenjen jer dolazi već od 70-ih. Ako se ne varam osvojio je Mt. Everest među prvih 10. Nije prvi put da ga zovu na ovaj festival. Njegov je film skraćena verzija serijala na HTV-u kojeg nisam gledao. Famozni kadrovi najviših svjetskih vrhova na kojima često borave različita božanstva. Nakon projekcije filma i Stipina odgovaranja na pitanja, puna kino dvorana mu plješće. Ovdje ga stvarno cijene. Otišli smo poslije na ručak. Ugodan razgovor.

Nekoliko dana u metropoli ipak mi je bilo dovoljno. Nisam zainteresiran za razgledavanje već viđenih znamenitosti, a i viza mi lagano ističe. Bio sam odlučio da poslije Nepala i vjenčanja odem u Indiju. Kako, gdje, kad nisam isplanirao. Ako bude prilike mislim tamo radit nešto korisno, volontirati. U Indiji će mi se pridružiti Ivana. Veselim se otkrivanju novog svijeta, ogromnog i raznolikog. Lipi pozdrav.