TUGOM ROĐENO
Pronađi me u kutu naviknutu na tamu
ispruži ruke prema meni
ne razmišljaj o utočištu mojih sjena
ostavi ih s mirom neka dišu
Kad dotakneš mi lice
mjesecom osvijetljeno
nemoj zaplakati nad ljutim ranama
ne pitaj kako bole i što je tugom rođeno
ne pitaj za vrijeme iza nas
Zagrli me kao nekada
pod krošnjom stare smokve
prođi mi kroz kosu prstima
pročitaj misli
položi ih na svoj dlan
Jedino te molim
nikada ne pitaj
kako boli sve
tugom rođeno
SUSRET U SNU
Vraćam se za milijun godina
u postojanje svijeta
s ogrlicom oko vrata
posuđenim vremenom postanka
kao štićenica bogova
uklesanih u pravila odgoja
žena postojana
Oslobađam misli u susretu sa majkom i ocem
pričam im kako često zaplačem
dolazim na temelje doma u izgubljenom vremenu
pronalazim ključ ispod kamena
i poruku
kako ću se vratiti jednog dana
kad ispratim dušu uz crkvena zvona
Šutke me gledaju pogleda tužna
savjete mi tada daju
ako se nađem uz rub propasti
neka se pomolim Bogu
Tada otac me poljubi,
a majka rukom prekriži
Postoji li vrijeme u vremenu
da podigne mi život
i pretvori u vječnu piramidu?
NAUČI ME KAKO SE VOLI
Nikada neću tražiti ništa od tebe
skrivat ću bol da je ne vidiš,
hladne i promrzle ruke grijat ću dahom,
tugu iz oka vješto zatomiti,
ali samo jedno ne mogu
neznanje svoje ne mogu sakriti
u nekoliko slova što se ispiše,
a svjesna sam,
da vrijede cijelo bogatstvo
i još više,
titraj srca koji ne razumijem
i suzu kada krene
kao nedosanjani san.
Nikada neću tražiti ništa od tebe
koliko ponudiš, sretna ću biti
kao u kolijevci kad' ljubav se rodi
tišinom nježno dođe do sna
i ubire čežnje umjesto rajskog voća.
Neznanje svoje u nekoliko slova ispisano
nikada neću kriti,
ali samo jedno ne mogu obećati
u zjenici oka čuvam tvoj lik
srcu te otimam kao dijete igračku,
zbog toga te molim
nauči me, kako se voli.
Autorica: Pejak Mirjana Peki/o.b.
(Prow.Quantum.Xm)
PRISEGA HRVATSKOG SRCA
Pjesma, koja je i ove godine pronašala svoje mjesto u 2. Zborniku domoljubnih pjesama Udruge "Braniteljice Domovinskog rata Vukovarsko-srijemske županije", pod nazivom "PJESMOM PROTIV ZABORAVA":
(slika: samostan Sveti Ante - Knin)
Razum ne tone u snove
već na izvoru majčine ljubavi
svitanjem jutra
nalazi oslonac na ucrtanom pravcu života,
gradi most nad dolinom suza
gdje spajaju se vatra i voda
Hrvatskog srca.
Hrvatica sam!
Otkidam komad zemlje
prinosim na dlanovima,
prodirem u kratku tišinu,
rastjerujem sive magle
povjerenjem
dok žila spojena mi srcem
u duhu naroda
hrani se minutama u radosti života
vremenom, slikama djetinjstva,
željom što živi ispod rebara.
Ne dajte, molim Vas,
da zaboravim taj dio života!
Hrvatica sam!
Raskidam kovane prepreke
ni vihor prosinca ništa mi ne može
samo zvono sa zvonika Svete Katarine
dušu mi dotakne
dok raznosi glasove i sjećanja
a hrabre kako stoje
od istočnog ulaza Lijepe naše
srce uz srce kao topnička bitnica.
Na dlanu im treperi srce
u prekidu vatre za davna vremena
plamen upaljene svjetiljke
dušu im grije,
a miris slobode
dok skidaju sudbini bijelu košulju
umazanu bojom mesa toplog srca
svilenom plavetnilu dokle god pogled seže
i tek prohodalim stopalima u jedru života
sa tragovima rana
sjećanja ih vrate na nebeska zrna
u slapovima orkestra.
Opet se sjetim slike hrabrih
kako stoje na sve četiri strane svijeta
tijelom granice kroje
srce Hrvata uz srce
branitelj do branitelja
srce uz srce kao topnička bitnica.
Hrvatica sam!
Ne dam svetinju Hrvatskog srca...
ne dajte, molim vas, da zaboravim taj dio života!
Posveta Tebi brate:
Čovjeka s plamenom u grudima
Srcem Hrvata
Snaga ljubavi otisnuta je pečatom za Domovinu
i nikada neće utišati grmljavina
samo zvonjava zvona
duh žeđi presušenog izvora na usnama
ukorijenjena stvarnosti
iznjedrena u stijeg hrabrosti
što pozdravlja sa dobro jutro Majko istine
jer izvor majčinom pjesmom
hrani Tvoje srce
Srce Hrvata.
18.11.2014. - u spomen na Vukovar
KRIŽ ŽIVOTA
Hvala siromasima
za moju čistu dušu,
razum,
pun kalež dobrote,
navici srca da voli
i poklanja misli Bogu
ne tražeći ništa za uzvrat.
Čekaju li me na vratima Svjetlosti
kad krenem put Neba i Vječnosti
oni što u životu dug svoj nisu podmirili?
U grudima ću im ponijeti
ljubav pokoljenja,
poniznost riječi,
bez mrvice prašine u istini.
Molim vas,
vi, koji ostajete,
zovite me onako
kako su me svi zvali,
ne udarajte po tjemenu kada krenem,
jer potpuno bogatstvo mene
u križ života je uklesano.
ŽIVOTNA NIT
.... Netko bi pomislio kako je život nit konca i sve ovisi o materijalu od kojega je izrađen.
Napeta nit puca, a isto tako puca i istina u grubosti razjarena kada sklizne sa usana, pored čovjeka, koji je niti ne primjećuje.
Upravo smo mi oni, koji odmahuju glavom mnogo puta ne misleći što ostaje iza nas i, bez oklijevanja, krenemo ucrtanim stazama ne razmišljajući što kraj donosi.
A vjerujte, pazimo, da se ne primijeti tuga koju nosimo, a povrh svega njegujemo sebičnost kao drvo života bez kojega ne možemo.
I upravo se nit lomi kao čovjekove misli stvorene pred vratima i zatamnjenim prozorima.
Završavaju svoj vijek trajanja, zauvijek... –
(Prow.Quantum.Xm)
IZGUBLJENI SPOKOJ
Istrgnula bih dio života
postavila kao sliku na zid
bez kapi tuge u boji
da ga gledam
kao starica tužna pogleda
kad začuje pjesmu zaostalih nota
ostavljenog života
na brazdama izoranim
Izgubljena
pokušajem pronalaska mirisa
kojim bih prepoznala sreću
istrgnula bih dio sjećanja
na prazan stol postavila umjesto hrane
objedovala kao da mi je posljednji put
za sitost i utjehu
Šaptala bih noćas
prije nego život stegne oko vrata
pjesmu djetinjstva iz kolijevke snova
istrgnula bih ono najljepše
na rubu života
kao zavežljaj ostavila
i zauvijek se u izgubljeni spokoj vratila
(Prow.Quantum.Xm)
