.... Netko bi pomislio kako je život nit konca i sve ovisi o materijalu od kojega je izrađen.
Napeta nit puca, a isto tako puca i istina u grubosti razjarena kada sklizne sa usana, pored čovjeka, koji je niti ne primjećuje.
Upravo smo mi oni, koji odmahuju glavom mnogo puta ne misleći što ostaje iza nas i, bez oklijevanja, krenemo ucrtanim stazama ne razmišljajući što kraj donosi.
A vjerujte, pazimo, da se ne primijeti tuga koju nosimo, a povrh svega njegujemo sebičnost kao drvo života bez kojega ne možemo.
I upravo se nit lomi kao čovjekove misli stvorene pred vratima i zatamnjenim prozorima.