KAD NITKO NIJE ZNAO, A NI SAMA
Kulturni centar MESOPOTAMIA INTERNATIONAL POETRY DAY 2013
Kako da ti kažem
da ovo jutro nije važno,
kad dobro znaš da lažem
i nije me briga što lažem drugima,
jedino me boli što kiša natapa moje lice
dok gledam u nebo
kao odlomljena santa leda
i tražim milost Sunca
da me ugrije?!
Misliš li da ne znam kako se lagati ne smije?
znam, o..., kako dobro znam da laž peče
kao mješavina ljutih pića
i bez obzira na sve, što se oko mene događa
lažem i padam, podižem se i opet lažem u ljutim ranama.
Zašto pišem tako?
Kao odbačeni stari papir koji više nitko ne čita,
kao pijanac otečenih kapaka od nespavanja
znam, znam dobro, da lažljiva kiša se slijeva sa usana,
a uvijek boli druge više nego mene.
Nije osveta pismom napisana,
krivuda ona tako često bez srama,
a da mi se samo popeti na vrh breze kao vjetar,
zaboraviti sve,
da, one žute otpale listove
i oni su krivi što danas kišne kapi padaju
kad nitko nije znao, a ni sama.
SUSRET U SNU
"Dani prijatelja knjige" Hrvatskog književnog društva Rijeka
6. Međunarodni festival književnosti 8. i 9. studenog 2013. godine
Vraćam se za milijun godina unazad
u postojanje svijeta
s ogrlicom oko vrata rođenja,
posuđenim vremenom postanka
kao štićenica bogova
uklesanih u pravila odgoja
kao žena,
postojana
Oslobađam misli u susretu ss majkom i ocem
pričam im
kako često zaplačem,
dolazim na temelje doma u izgubljenom vremenu,
pronalazim ključ ispod kamena
i poruku
kako ću se vratiti jednog dana
kada ispratim dušu uz crkvena zvona
Šutke me gledaju
pogleda tužna
savjete mi tada daju
"ako se nađem uz rub propasti, neka se pomolim Bogu"
''to'', Otac izusti,
a Majka me rukom prekriži
Postoji li vrijeme u vremenu,
da podigne mi život
i pretvori
u vječnu piramidu?
SUSRET KOJI OČEKUJEM
(Večer poezije "ZLATNA SUZA" održano dana 3. svibnja 2013. godine, kafić Balote - Osijek, pjesma uvrštena u najpatetničiju pjesmu)
vrijeme stisnuto u kutu sobe
bez zraka
posljednja zvijezda
tvojom ljubavlju
skinuta sa tamnog oblaka
poprima boju tuge i crnila
bilo je lijepo u trajanju savršenosti
kad sam mislila
kako kraj ne postoji
ponosno se borila
da ne utonem u san pored stvarnosti
što završava iznad oblaka
neću propasti u ponor
makar oluja raznosi život,
lomi sva sjećanja
i ne bojim se iskušenja
raširiti krila kao nekada
tebe potražiti
usprkos boli koju trpim u letu
naučila sam mnogo
sunčevom svjetlosti zaslijepljena padati,
udarom groma i munje bol trpjeti,
čeličnim kišama prkositi,
zatajiti,
koliko te još volim
zakletvom smo srca vezali,
ako ikada dođe dan
koji do sada nismo poželjeli
tada ćemo greške ispravljati
osmijehom,
zagrljajem,
isplakati i krenuti dalje
sve je tu
jedino nedostaje naš susret
koji očekujem
ZAMIŠLJAM
sjenu ti pratim
u raskoraku tijela
i ne možeš zamisliti
kojom čežnjom
u mislima te ljubim
šapatom te čekam
ispod ulične lampe,
na starom mjestu
nepomično stojim
ne želim nikoga ugledati,
osim tebe,
dolaskom donosiš osmijeh
i dugo očekivanu ljubav
nada je u meni
da ćeš prepoznati
isti pogled
bez obzira
što su godine učinile svoje
sjenu ispraćam
kad koraci postanu daleki
i zamisli tada
postoji li nada u životu?
RAĐANJE POČETKA
odvikavam se od tuge
kao pijanac loše navike
rođena vremenom
obilježena stvarnošću
na samom početku
preduge bi bile
dvije sekunde pogleda
da okačim život
na granu stabla bez jauka
pod noktima stisnuto malo nade
zemlje prekrižene
da nahranim gladne usne
u šaci par sjemeni malih
jedna za sreću
druga za ljubav
treća kada bi bila posijana u toplu zemlju
ispružila bi korijenje snažno,
a na površini crnice
klica u mladicu kad se pretvori
rodit će se novi početak
