PITAŠ LI SE?
možda ću lagati kad sklopim oči
mislima predati
kao desert na zlatnom pladnju
dio tuge,
bola, sreće,
zlatni prsten
vjerom u život poklonjen
ne, nije možda,
sigurno je
lažem već sada dok pišem
nisam umirala u svakom danu,
nisam noćima poklanjala svoje tijelo
rastrgano između htjeti i željeti,
samo sam ostala i željela
i ništa više,
osim toga
istinu znaš
nije potrebno da se ponavlja,
ako imalo vjeruješ,
znat ćeš,
da tračnice po kojima bosonoga hodim
hlade moja stopala,
a hladan zrak ledi moje misli
pitaš li se za srce,
srce i dalje otkucava
kao svaki udisaj za život koji dišem
(Mirjana Pejak Peki: „Latice krizantema“ – Prow.Quantum.Xm)
ZA TEBE IMAM LJUBAV
nazovimo toplinu naših dlanova
posebnim imenom,
odigrajmo ulogu u snovima
poljupcima darujmo usne
zagrljeni
zlatnoj kočiji što nebom lebdi
zagrizimo rumenu jabuku
čuvanu u svilenoj marami
za Naš dan
sa pramenom kose
zapetljanom u tvom ovratniku
ispunjavam prazninu dugih čekanja
žudnjom uz čašu čarobnog napitka
darujem ti sve što si zaslužio,
a u malenom srcu
ispod rebara
za tebe imam ljubav
DA TE NEMAM
da te nemam,
srce bi stalo
zato kolaj mojim venama
život cijeli,
nastani se ispod vjeđa
umjesto suza,
čuvaj me,
skrivenu od bola
da te nemam,
disati ne bih znala
u sekundama na mjesečini
hodati ne bih naučila,
svilene niti vezati oko vrata
ne bih znala
u snu da te nemam,
sanjati ne bih mogla
ni osmijeh ne bih imala,
da te nemam
u vrisku ledenom,
kutu usana
ne bih te imala,
da te voljeti nisam znala
da te nemam,
u kosi dodir ne bih imala
da te nemam,
u snu života
zauvijek bih nestala
DOŠLO JE VRIJEME DA KRENEM
XV. recital "Josip Ozimec" Radio Marija Bistrica
večeras je zapaljena posljednja svijeća
kroz omaglicu vidim plamen
ono što ne uspijem sada izreći
njezinim plamenom će dogorjeti
ostaje još malo vremena
moram požuriti, milo moje,
drži me za ruku
dok ti pričam što ostavljam
prije nego krenem
dnevnik života ćeš pronaći
na staroj polici
sve misli ispisane,
ali priče do kraja nisu dovršene
neka te podsjete na nas
ostavljam ti jabuku
pored dnevnika
razreži je po pola
i ugledat ćeš
na svakoj polovici oblik srca
ne mogu više,
pusti,
neka se sve priče budućnosti
ispišu same
ponekad ostavi bilješku
samo, ne dozvoli
da stranice ostanu prazne
unesi im dušu
ljubav svoga srca
oživi ih
podari im istinu
kad mene ne bude više tu
znaj, milo moje,
smrt ne vodi svoje dnevnike
drži me za ruku
želim te osjetiti još jednom
ne pali drugu svijeću
došlo je vrijeme da krenem...
