subota, 30.08.2008.
SJEĆANJE NA HEROJE
Nemam običaj objavljivati tuđe stihove. Danas ću to, ipak, učiniti. Danas me neka čudna tuga preplavila kad su nešto iza 15 sati zasvirale vatrogasne sirene. Kad su se probudila sjećanja na dan kad je Hrvatska plakala za mladićima koji su poginuli radeći svoj posao. Posao kojeg su voljeli. Sjetila sam se pjesme posvećene njima koju sam pročitala prošle godine na velikogoričkom forumu, neki će je zasigurno prepoznati. Ispričavam se jer ne znam pravo ime autora, već samo prenosim onako kako je objavljeno na forumu.
NAMO JE ...
(Posvećeno dragin vatrogascima,
poginulim prilikon gašenja požara
na otoku Kornat 30. kolovoza 2007.)
Namo je Lucifer žarija bisno,
namo je i vitar isuka sablje;
namo je crnina zavila Tisno,
namo je i stina iskala grablje.
Namo je sa' pustoš, nima ni tice,
namo je ginija i otac i brat,
namo je zalija mrak i Vodice,
namo je zamuka goloruk Kornat.
Namo je izdahla i duša i lik,
namo je ostala čela prez roja;
namo je proplaka i moj Šibenik.
Namo je svon cviću nestalo boja,
namo je i dite postalo ratnik,
namo je umrla i radost moja!
POETA sa Žirja
Dana Gospodnjega 1. rujna, 2007.
New York, U.S.A.
petak, 29.08.2008.
U DALJINI JABLANI
vi stražarite daleko na obzorju
kao titani iz prastare priče
ponosni
moćni
sretni
stojite u ljubavi s kišom i vjetrovima
eoni snivaju u vašim krošnjama
vi znate gdje se oblaci rađaju
slušali ste naricaljku zvijezda
gledali ste s visoka
kako se u suha korita zemlje
oholost pretače
i znate, vjekovima poučeni
da nema mača oštrijeg
i pogubnijeg
od mržnje
jednom
kad pomirim se s dubinama
popet ću se na jablan najviši
i tamo snivati
u ljubavi s vjetrovima i kišom
ponosna
moćna
sretna
da me se ljudska mržnja i oholost
više ne dotakne
utorak, 26.08.2008.
(NE)ZABORAV
u sjećanjima te mojim više ne prepoznajem
i ne trudim se
tako olako, gotovo grubo
navukoh pred tvoje lice ljubičaste magle zaborava
trzajem usne odrekoh se sjete u očima boje šume
ne znači mi ništa tvoje ime što slučajno ga
netko šapne preda mnom
meko prelije preko usana
kao najljepši ton na strunama čežnje
(pravim da ne čujem...)
više ne zadrhtim na pogled upućen s druge strane ulice
dok zastaješ u hodu
koraka sapeta osamom
a ja gipko promičem
nošena strahom od iznenadnih želja
nakon minuta, mjeseci, godina čekanja...
u sjećanje te mome više ne pamtim
i ne žalim
ni miris tvoj
što katkad zatreperi na jastuku
neka davno otpjevana pjesma
kad me razbudi
više me ne raspamećuje
uzdah u grudima ne rađa
tek noći staru bojazan raspiruju
da u san ćeš mi ući nenadano
nenajavljen
nepozvan
i zvonom svoga smijeha razbiti
staklenu kulu zaborava
skritu ispod opustošena jastuka
u snovima mojim još vjetrovi šapuću
o tvojim rukama
dozrelim usnama
o očima boje šume
u snovima
zauvijek ti pripadam
petak, 15.08.2008.
ODGOVOR
Ona je kročila mojom zemljom
jednog sumraka prije kiše
noseći Sina na rukama
(u grudima oganj joj plamtio
u pogledu zvijezde se igrale)
Ona se na me osvrnula
osmijehom me obdarila
Ona je bila odgovor
na sva moja pitanja
