Komentari

mirjanamarkovic.blog.hr

Dodaj komentar (18)

Marketing

  • Laura

    što reći?
    teško je....ne mogu zamisliti bol s kojom žive njihovi roditelji...
    tako mi je žao tih ljudi...te djece....

    avatar

    30.08.2008. (20:52)    -   -   -   -  

  • rU

    eh, zar već godina ...
    njihovim dragima vjerojatno je ta godina bila beskrajna ...

    utjehu im želim ... a znam da će je teško naći ...
    mnogi kao da se trude da im je uskrate ... :-(

    avatar

    30.08.2008. (20:57)    -   -   -   -  

  • desert_rose

    Prošli me trnci..svakodnevno odlaze uzaludno mnogi životi..tako uzaludno gase se tek upaljene svijeće u vječnosti..a mi stojimo i kao da to ne vidimo često..glavu okrećemo..ponekad iz sebičnosti..ponekad jer ni svoje terete ne možemo nositi..
    Znam kako je izgubiti nekog voljenog..moj je otac bio vatrogasac..i godina i pol skoro je kako ga nema..a uvijek je bio ponosan na svoje "dečke"..znam koliko bi mu teško te pogibije pale da je bio živ kad su se dogodile..
    Ono što ne mogu zamisliti jest tuga roditelja kad im pogine dijete..nikad to ne želim osjetiti..i želim im mir..

    Zahvaljujem na čestitkama i osmijeh ostavljam..

    avatar

    30.08.2008. (21:32)    -   -   -   -  

  • Sudbino nepoznata

    bez riječi ostajem...
    samo se pokloniti žrtvi i ne zaboraviti, jedino preostaje.
    na zašto i tako često u životu nema odgovora, na žalost

    avatar

    30.08.2008. (21:46)    -   -   -   -  

  • Mladen

    Vatra i vječnost ...
    Mladi ljudi
    Većinom
    Neki još i djeca
    Strašno ... :(

    avatar

    31.08.2008. (17:13)    -   -   -   -  

  • Prostranstvo beskonacnosti

    Zalosno..strasno...a vec prođe godina :(

    avatar

    31.08.2008. (18:48)    -   -   -   -  

  • usjenivrbe.bloger.hr

    pozdravljam te u ovaj kasni sat prije nego ugasim tuđi komp....oprosti mi jer sam ugasila mogućnost komentiranja neregistriranim korisnicima jer je na blogeru neka čudna zloba zavladala ljudima....kada se strasti stišaju moći ćeš ostaviti lipotu svoje duše u mom kutku...poseban ti je ovaj post sićam se kada sam kod sebe ostavila kratke stihove..jer tko je mogao tada puno pisati..velika i teška tragedija koju moćnici brzo zaborave a mali ljudi neće nikada...laka ti noć..svako dobro neka te prati...
    OD MLADOSTI OTRGNUTI
    NA ZGARIŠTE BAČENI
    BILI CVITOVI
    RANO UVENULI
    TUŽNO DANAS
    ZVONE ZVONA
    TKO JE KRIV
    BOLJE DA NI SAM
    NIJE ŽIV
    TIHO DANAS KORAČAJMO

    avatar

    31.08.2008. (22:56)    -   -   -   -  

  • Tražeći sebe

    Strašno, nema se šta pametnoga za reć

    avatar

    31.08.2008. (22:58)    -   -   -   -  

  • poezija duše

    @ u sjeni vrbe: bez brige, mila, zagrljaji i komentari čekat će na te u mom virtualnom domu. grozno je kako mnogo zlobe i podlosti ima u našoj blogosferi. čovjek se zapita što u stvari žele te sitne duše...
    ja dolazim i dalje na tvoja izvorišta, omirisati onaj poznati miris doma...
    grlim...

    avatar

    31.08.2008. (23:10)    -   -   -   -  

  • sewen2

    E ovo je vridilo objavit. Jedna si od dvoje normalnijih blogera koji su dotaknuli ovu temu.
    Puno njih je više pisalo o Mesiću i Sanaderu, nego o HEROJIMA kojih više nema.
    Tužna slika, ali spomena vrijedna! RESPECT

    avatar

    01.09.2008. (01:01)    -   -   -   -  

  • sewen2

    U SJENI VRBE - nisam ni vidio da je zabranjeno komentiranje neregistriranim blogerima - a ja se raspisao.....u svakom slučaju, pozdravljam!
    Poezijo Duše, oprosti što koristim tvoj prostor za poruku drugome!

    avatar

    01.09.2008. (01:07)    -   -   -   -  

  • Ava

    Jeziva tragedija koja se ne smije zaboravit. Žao mi je tih ljudi. I drago da si napisala njima u spomen ovaj post!

    avatar

    01.09.2008. (08:52)    -   -   -   -  

  • Barbara

    Ponekad je lakše otjerati tugu kad znaš da si umro radeći ono što voliš, iako to ne opravdava ništa, ali dopušta srcu da slobodnije diše i sretno odleti u nebo umrlima pokloniti pokoji zemaljski osmijeh :)

    avatar

    01.09.2008. (19:57)    -   -   -   -  

  • neka se drugi raduju...

    E, kad se sjetim toga same mi suze na lice dodju...
    tragedija..

    vOlim

    avatar

    01.09.2008. (22:07)    -   -   -   -  

  • Tinolovka

    Jako lijepo, i jako tužno, bio sam doli i ovih i onih dana, to je bilo ka u priči, grad šibenik zahvatila je jeza naočigled se to moglo vidjeti, gotovo opipati, nikad neće se moći prežaliti th dvanaest ljudskih života, nestalih u dimu u plamenu ponajboljeg hrvatskog nacionalnog parka, ovo je odlično sa tvoje strane što podsjećaš sve ljude na tu tešku tragediju, lijepo te pozdravljam i želim ti ugodanu noć..

    avatar

    02.09.2008. (00:30)    -   -   -   -  

  • bakin spomenar

    Tužno. i gorko - Tužna obljetnica...
    Godinu dana nema ih među nama..
    Vatra ih odnese gore na nebo.
    Gore među zvijezde da budu svijetlost u tamnoj noći kojom lutamo ... .
    Oni su vječni ... Ne, nema te snage u nama, koja će suspregnuti suzu... kada se spomenu imena naših heroja kada se spomenu imena Dino Klarić ,Ivan Marinović , Ivica Crvelin ,Gabrijel Skočić ,Marko Stančić,Hrvoje Strikoman ,Ante Crvelin,Tomislav Crvelin Josip Lučić , Marinko Knežević, Karlo Ševerdija,Ante Juričev Mikulin.
    Nema je !
    Jer ona, ta naša suza jednostavno sama poteče da pogasi vatru pakla kroz koji su prošli .Prosuta po kamenjaru i kršu Kornata ,Ona bi da ih vrati ...
    Bili su obični ljudi prijatelji svakome tko je u nevolji .Bili smo prijatelji ....Bili smo više od toga. Bili smo braća - braća vatrogasci !....Njih više nema ... a mi, mi smo ostali, da zauvijek , da za budućnost, svjedočimo o njihovoj dobroti, o muci koju su podnijeli i žrtvi koju su dali .... Da gorčinom koja se u nama nakupila grijemo hladna srca onih koji mogu a neće .... pozdrva za tebe

    avatar

    02.09.2008. (06:23)    -   -   -   -  

  • Dinaja

    vrijeme je tako brzo prohujalo....ali šok je još nekako živ u meni............sama pomisao na takvu smrt.............
    hvala ti poezijo da si ih se sjetila i da si ove stihove podijelila s nama........:-))))))))))

    avatar

    02.09.2008. (06:37)    -   -   -   -  

  • blade777

    Kada sile zla djeluju u svojem najžešćem bjesu, udaraju na ono što nas najviše dira, na mladost. Svojim smo životima i senzibilnošću vezani za naše potomke, i iako nam stradanici nisu bliski rođaci, proživljavamo nesreću i bol skoro pa podjednako kao njihovi najmiliji, bol potiskujemo u neki najdublji dio srca, tražimo odgovore i zatamnjujemo ljutnju, jer naučeni smo da nesmijemo mrziti. Ostaje nam samo poduka kako trebamo dobro čuvati svoje najveće vrijednosti(našu djecu) i nikome, baš nikome vjerovati da će u potpunosti paziti na njih.
    Pozfrav!

    avatar

    04.09.2008. (08:54)    -   -   -   -  

  •  
učitavam...