u sjećanjima te mojim više ne prepoznajem
i ne trudim se
tako olako, gotovo grubo
navukoh pred tvoje lice ljubičaste magle zaborava
trzajem usne odrekoh se sjete u očima boje šume
ne znači mi ništa tvoje ime što slučajno ga
netko šapne preda mnom
meko prelije preko usana
kao najljepši ton na strunama čežnje
(pravim da ne čujem...)
više ne zadrhtim na pogled upućen s druge strane ulice
dok zastaješ u hodu
koraka sapeta osamom
a ja gipko promičem
nošena strahom od iznenadnih želja
nakon minuta, mjeseci, godina čekanja...
u sjećanje te mome više ne pamtim
i ne žalim
ni miris tvoj
što katkad zatreperi na jastuku
neka davno otpjevana pjesma
kad me razbudi
više me ne raspamećuje
uzdah u grudima ne rađa
tek noći staru bojazan raspiruju
da u san ćeš mi ući nenadano
nenajavljen
nepozvan
i zvonom svoga smijeha razbiti
staklenu kulu zaborava
skritu ispod opustošena jastuka
u snovima mojim još vjetrovi šapuću
o tvojim rukama
dozrelim usnama
o očima boje šume
u snovima
zauvijek ti pripadam
Post je objavljen 26.08.2008. u 11:02 sati.