Nemam običaj objavljivati tuđe stihove. Danas ću to, ipak, učiniti. Danas me neka čudna tuga preplavila kad su nešto iza 15 sati zasvirale vatrogasne sirene. Kad su se probudila sjećanja na dan kad je Hrvatska plakala za mladićima koji su poginuli radeći svoj posao. Posao kojeg su voljeli. Sjetila sam se pjesme posvećene njima koju sam pročitala prošle godine na velikogoričkom forumu, neki će je zasigurno prepoznati. Ispričavam se jer ne znam pravo ime autora, već samo prenosim onako kako je objavljeno na forumu.
NAMO JE ...
(Posvećeno dragin vatrogascima,
poginulim prilikon gašenja požara
na otoku Kornat 30. kolovoza 2007.)
Namo je Lucifer žarija bisno,
namo je i vitar isuka sablje;
namo je crnina zavila Tisno,
namo je i stina iskala grablje.
Namo je sa' pustoš, nima ni tice,
namo je ginija i otac i brat,
namo je zalija mrak i Vodice,
namo je zamuka goloruk Kornat.
Namo je izdahla i duša i lik,
namo je ostala čela prez roja;
namo je proplaka i moj Šibenik.
Namo je svon cviću nestalo boja,
namo je i dite postalo ratnik,
namo je umrla i radost moja!
POETA sa Žirja
Dana Gospodnjega 1. rujna, 2007.
New York, U.S.A.
Post je objavljen 30.08.2008. u 19:35 sati.