www.mir.blog.hr
subota, 02.08.2008.
Nedjelja
Od najranije mladosti za mene je nedjelja bila poseban dan, naročito se ta posebnost i svoj red osjećao na selu kod bake i djeda preko ljetnih mjeseci koje smo provodili s njima.
Ujutro bi se baka rano ustala i otišla na misu; mi bismo naravno još spavali ili ako smo čuli njeno ustajanje lijeno bi se izležavali u krevetu, prepričavali kojekave dogodovštine sve dok ne bi začuli njene korake već pri povratku.Tada bi nas potjerala na ustajanje i doručak, a ona bi žurno nahranila domaću „živad“, zamjesila kolače i pristavljala, kako bi ona rekla „južinu“. U dvanaest sati sve je moralo biti na stolu. Nas četvero, njenih najstarijih unuka potjerala bi na podnevnu misu, jer mi sami nikad ne bi išli. Morali smo je slušati iako bi najradije ostali s njom u kuhinji; jer sve ono što bi pravila svojim žilavim rukama, sve je izgledalo čarobno, divno...Na toj podnevnoj misi ništa nam nije bilo zanimljivo; dosađivali bi se, brbljali koliko smo stigli i jedva čekali molitvu „Oče naš“ jer smo tada znali da je do kraja još veoma malo. Osim toga čučanja i brbljanja, nešto nam je ipak bilo zanimljivo; a to je kolona ljudi koja bi po polovini crkve išla primiti hostiju. Mi djeca sa zanimanjem smo promatrali mlade djevojke i žene; njihovu odjeću , obuću, frizure. . .
Po završetku mise vraćali bi se bakinoj kući i već po mirisu pred kućom, osjećali što se krije na stolu.Gotovo uvijek bi nas dočekala domaća juha s rezancima, pečena piletina ili svinjetina, kupus salata i kolači od dizanog tijesta. Nikada se nismo pitali kako je samo sve to stigla napraviti?! Tek danas se pitam. . .Poslije ručka i pranja suđa svatko bi se razišao na svoju stranu; mi djeca tražili smo svoje prijatelje i otišli s njima, a baka...kao da ju i danas gledam; sjedi sa susjedom pred kućom „na klupčici“ i odmara. . .
