www.mir.blog.hr
srijeda, 19.12.2007.
Tek jedno sanjarenje
Kroz prozor autobusa promatram sjaj i raskoš velegrada kojem se približavamo. Visoke bezbrojne zgrade sa svjetlećim reklamama, u donjim djelovima zgrada iz izloga smješe se uređene lutke koje me upzoravaju na trenutni modni trend. Borovi su već posvuda okićeni, milijuni kuglica i svjetlećih lampica protežu se ulicama kroz cijeli grad. Ulice , iako je noć, pune su užurbanih ljudi. Svi se nekamo žure i vuku svoju djecu koja uporno zure i zastajkuju kod svakog , njima zanimljivog izloga.Tko ne bi ostao promatrati Djed Božičnjaka koji se uspinje uz debeli štrik, pjeva pjesmicu, nešto ti govori ili mu pak možeš sjesti u krilo i dobiti poklon, slikati se snjime ?
Onako , gledajući s prozora ; prizor je divan, izgleda da je cijeli svijet sretan. . .I ja sam u tom trenu bila sretna, dok mi u naručju nije zaplakala petomjesečna djevojčica i trgnula me iz sanjarenja; upozorila me , na sebe, na sve one koji su ostali iza nas, u nekom sasvim drugom svijetu od ovoga.
I sada, nakon toliko godina, sanjam tu istu sliku, ali sada sliku nas četvero. . .šetamo ulicama tog istog velegrada, u to isto vrijeme, nikuda se ne žurimo.Sve je isto kao i onda; predbožično vrijeme; ulice su okićene i rasvijetljene; gradom se kreću užurbana vozila i ljudi. Djeca, koja nisu tu nikada bila, svemu se dive , zastaju kod svakog izloga, kupuju poneku sitnicu, mi roditelji ih upozoravamo, jer moramo stići sve obići i vidjeti. Djeca nas mole još „to“ i „to“ mi im popuštamo, samo da ih vidimo sretne. Svatko od nas nosi u ruci pokoju vrečicu, nastavljamo bezbrižno šetnju dalje. A osjećaji koji nas obuzimaju...to su osjećaji radosti,ljubavi, povezanosti, ushićenisti, ispunjenosti. . . Tek pokoji prosjak, upozorava nas , da nisu svi sretni, i tada nam se srce stegne i obuzme nas neki nelagodan osjećaj , jer smo zaboravili na bolesne, žalosne, prognane, izgubljene, ostavljene. . .
