www.mir.blog.hr
subota, 10.02.2007.
subota
Kako se jedna subota i ne sluteći ništa, može pretvoriti u tužan dan....vikend.
Krenuli smo ujutro u trgovinu, a loša vijest se osjećala posvuda: na ulicama zabrinutih ljudi, pred trgovinom, na ulici...i čudna pitanja. Jesi li čula? Da, to je njegov tata...noćas je nastradao... u prvi tren nisam mogla vjerovati... Pred sobom sam imala sunčan dan.
Kolone djece, prvoškolaca čekale su da ih učitelj pozove da krenu u razred. Na jednom kraju stojim ja sa svojim djetetom, a na drugom stoji čovjek s malim dječakom koji se privija uz njega. Ne pomažu ni blage očeve riječi da će se samo nakratko odvojiti ( dječakova majka je davno umrla ). Jednom prilikom sam pitala čovjeka kad će naša djeca već prestat plakat, zar se samo oni ne mogu odvojiti od nas ? suze su tekle dva tjedna, a zatim su naši plačljivci postali prijatelji...
A danas...tragična smrt dječakova oca... u grlu me nešto steglo, a suze su tekle... uz koga da se sad privija dječak? Može li život biti tužniji? Bože, zašto si to dopustio?
Nižu se pitanja bez odgovora.
