|
neizlečivo, srećom svi su krivi evo, dokaz sam da je to moguće svemu puštam da mi ulazi u pore, u rupice između obrva, u dlanove čak i u stihove ali ništa me ne mijenja, vidiš, ničemu ne prepuštam onu emociju koju zovem ljubav kao da ju čuvam za nešto kao da će netko doći a odavno duboko u sebi ne vjerujem da stvari dolaze nego da ti dolaziš do njih i one budu tamo (iako je lijepo vjerovati da sve dolazi samo i iako ću se i ja praviti da je tako da vas ne uznemirim svojim inzistiranjima) ja si još jedva vjerujem da ću jednom doći tebi i donijeti ljubav vi kojima obećajem da ćete me jednom čitati nekad ste mi divni i vidite mi to u očima, vraćate mi poglede i svijet se tad preslaguje za neke parelelne verzije nas u nekim paralelnim svemirima ljubav se zove ovako kao mi: ljubav pušta ploče s dubom petkom iza ponoći na nekom soundsistemu koji furate sa sobom po partijima ljubav nam u tri ujutro sudara ramena dok se smijemo kako smo dobar tandem u igrama ljubav dijeli čašu rakije s nama ljubav bira da igramo na istu kartu ali ovo je ovaj svemir i u njemu smo mi samo mi, svatko sa svojim malim sranjima i malim granicama sa svojim malim izborom da u nečemu zaglavi u vezi, u duvanju, u inzistiranju, u vlastitom šarmu, ili negdje gdje se lomi stih svejedno- ništa se neće dogoditi dok svira ista pjesma iznova i iznova sinkroniciteti nas drže na okupu ovdje, i fragmentirano nas zasljepljuju onim što nas katkad podsjeća na ljubav, ali ništa nas od toga neće izbaviti to ipak nije ništa zašto vam uopće obećajem da ćete me nekad čitati kad ionako ne biste voljeli vidjeti ništa od ovog i ne biste htjeli čuti da mislim da je u ovom svemiru ljubav još samo negdje na kraju pločnika, negdje uz prljave zapišane zidove negdje u nekim sivim gradovima iz pank pjesama- tamo će biti jer tamo ću ja doći do nje jer tamo sam oduvijek bila ne biste htjeli čuti da se nekima ljubav mjeri u stihovima, a ja sam ih već previše napisala i da se mjeri po tome koliko su doista teški bili najteži redovi a ja ni jedan ne želim povući potajno... želim da svi vi ostanete krivi čak i ako to znači da nikada neću znati doći njemu i donijeti ljubav |
|
fizički osjećam jesen i jedva pišem kaže marija da sam ja brutalno staložena, da sam stabilna i fokusirana nisam nikada tako o tome razmišljala kaže ona da ja moram prvo imat sebe pod kontrolom da bi mogla za nekog drugog funkcionirat smota mi pet cigareta i tako sjedimo na balkonu među čisto robom koja se suši pa ih polako pušimo negdje tamo u meni puno je rascvalog cvijeća puno ljudi moji stvarno se skupilo... kako da ga više ispričam, kako da pređem preko same sebe? valjda je ok biti tako pobožno uporan biti nesvjesno uvjeren u nešto malo plaši, ali mi je prirodno bar to, u ovim teškim vremenima |
|
backyard pitam se kako bi ti se mogla skroz odati tebi, s kojim bi se dijelila da se znam podijeliti, da se jednom to naučim da ne škrtarim s tom emocijom o kojoj toliko mislim da pišem kako bi ti išta o sebi mogla zapravo reći? reći iskreno, onako kako bi ti to zavrijedio bojim se da bi ti morala reći ovakve nekakve stvari reći da, recimo, više volim književnost od glazbe ne znam, jebiga, jednostavno sam takva ispala da više volim raditi nego imati puno slobodnog vremena da više volim težine od lakoća temeljitost više od raznovrsnosti a nekad čak i usud više od slobode (znam, ovo ne zvuči dobro) reći da više volim pank od flojda polje više od mora jutro više od večeri alkohol više od trave rituale više od novih stvari jesen puno više od ljeta nirvanu više od pearl jama riječi više od tišine da više volim reći ćutanje nego ćutati i da ne mislim da je to površnije, i da ja uopće ne mislim da je to problem, nego je to kod mene sve toliko potencirano da preuzima neki hardkor egzistencijalni oblik koji je nekad jako teško podnijeti, kamo li artikulirati vidiš kad bi ti rekla išta pravo o sebi nebi dobro zvučalo to je kao kad jedeš sam sebe, kad boliš sam sebe, kad sam stvaraš zvijer koja će te napasti ionako sam ti planirala ispričati samo jednu jedinu stvar, jednu jedinu priču onu s kojom sam već odavno pretjerala onu o starom, makovima i stojadinu nikad ne znaš, možda se sve istine budu same priznale možda sve čekaju samo da ih netko preživi |
|
infantilni koji ću napisati pa obrisati opet se to dešava to da moram misliti da odlazim, znati da mogu da bi vas mogla voljeti i da bi mogla s vama ikako ja sam iznutra teška kad su pristajanja u pitanju jebiga, ja sam bik i lav, zemlja i vatra, ja sam teška dok sam impulzivna i dok mahnitam i pretjerujem, ja sam i dalje temeljita i ukorijenjena u tu neku pretjeranost a vi ste ful dobri ja sam se ložila oduvijek na tjeskobu i nered i pank, a sad nema izlaza iz pozitive osim u sebe, zato odem- ili mislim da odem samo da se maknem od lakoće vidiš, onda opet postanem laka i vratim se, umirena i dobro raspoložena ali ne znate vi šta u meni negdje spava da znate ne biste me voljeli |