četvrtak, 29.11.2007.
Jedan na jedan.
|
 ''U životu svakog muškarca postoji samo jedna žena s kojom može postići ideal zajedništva, a u životu svake žene samo jedan muškarac s kojim se može osjećati potpunom. No, međusobni susret, sudbina je koju dožive samo rijetki, malobrojni. Svi ostali prisiljeni su živjeti u stanju nezadovoljstva, trajne sjete. Sve ostalo su nagodbe, površne i prolazne sklonosti, tjelesna ili karakterna bliskost, društvene navike...'' Istina ili ne? |
srijeda, 28.11.2007.
Evo me i u pašteti.
|
Jeste primjetili kako je brusnica poharala naše tržište?  Prije godinu dana smo o brusnicama slušali samo u kontekstu američkih jela, odnosno purice s umakom od brusnica, te sam se ja barem uvijek pitala, pa kakva vražja brusnica, đe se to nađe? A kad ono, evo brusnice i u nas. U čajevima, u suhom zrnu, u pekmezu, u labelu, u soku, u sredstvima za mršavljenje, u kremama za tijelo, za regulaciju probave, u šamponima, u čokoladi. Sigurno je da sam još nešto izostavila. Brusnica je napala Hrvatsku. I to u rušilačkoj atak fazi. Ima najprodorniju promidžbenu kampanju koja sam primjetila. Možda je brusnica naš slijedeći McDonalds. Nikako se naviknuti na njezin okus. Bojkotiram: brusnica je američki proizvod! Ššššššš, tiho. Šalim se. I otkrila sam. Prekrasna Lisa Gerrard, koja je napisala glavnu pjesmu za film Gladijator. Shvaćam, manje bitna, nebitna stvar. Ali mene glazba prati kroz sve šta radim. |
petak, 23.11.2007.
Riječ po riječ. Ili ono što ja negdje duboko tražim da jesam.
|
Ako si dam vremena i razmišljanja.  Onda redovno dođem do zaključka da mi najbolje ideje padaju u noć. Pred spavanje, kad mi mozak počinje odbijat poslušnost nesna, a tijelo dovedem u red tako da svjesno otpuštam mišić po mišić, odnosno, pratim koji će mišić biti taj koji će otpusti sve kočnice proteklog dana i natjerat me san. Kad sam bila klinka htjela sam napisati jednu veliku knjigu. Pa sam započela s poezijom, nešto posebno trivijalno, ali sjećam se da je bilo humoristično. Pa sam s prijateljicom izdavala mjesečne novine koje smo nas dvije crtale i ispunjavale. Jasno je koliko je to dugo trajalo. Dva izdanja. Pa sam beskonačno dugo pisala dnevnike, u koje sada jedva da mogu pogledati, a ako i provirim, onda se ne mogu načuditi kako sam kao dijete bila komplicirana i pomalo mračna. Svoje prvo dobivanje mjesečnice u 13.godini sam poistovjetila s patnjom Ane Frank, koja nikad nije doživjela svoj procvat u mladu nadobudnu djevojku. Ja sam joj posvetila svoju prvu mengu. Negdje za vrijeme tog puberteta sam počela sestri pisati zadaćnice, s kojima sam ja uvijek bila posebno dobra. U osnovnoj sam svoje zapise redovno čitala na predstavama, pred cijelim razredom, ponosna ja. U srednjoj je konkurenciji bila teža. Jer sam išla u razred s određenim genijalkama, pa kako sam već bila navikla biti najbolja u pisanom izražavanju, bilo mi je teško prihvatiti da više nisam na tronu. Sve do one zadnje, na maturi. Koju sam na jedvate jade prošla. Razlozi više nebitni. 2003. sam imala ludu nesreću u sreći. Bila sam pomalo umorna od studiranja, načina kako sam živjela, te sam dobila preporuku od frendice koja je u to vrijeme radila za Zelenu akciju da odem na godinu dana u Elsinore, u Dansku, na International People’s College. No stvar je bila u tome da je faks na godinu dana koštao preko 10 tisuća eura, a ja nisam imala cvonjka. Pa sam sjela i razmislila jel to ono što ja hoću. I nakon par dana napisala im veliko pismo, o sebi, svom životu, afinitetima, želji za dolaskom u Dansku, poslala i držala palčeve. I dobila pozitivan odgovor. Da mi je plaćena polovična školarina i da im je drago što dolazim do njim. Dekan je napisao: ''Scholarship recipients are expected to play a reading role as example for other students through high motivations and regular attendance.'' A ja se prestravila. Jer su rijetko davali stipendije, i jer sam ja bila među tim rijetkima. Starcima sam dala moje pismo i rastulili su se, no, kućni budžet nije dopuštao plaćanje ostatka školarine, a i bila sam tek na drugoj godini svog faksa, imala sam blentavih 20 godina, i sve je ostalo na tome. No, bila sam stravično ponosna jer sam dobila stipendiju samo na temelju mog pisma na 4 stranice. Odnosno to mi je bio prvi pravi dokaz da sam sa svojim pisanjem sposobna pokrenuti određene stvari. ''I want to feel how I would cope with multicultural atmosphere, to meet new cultures. I would like to mingle among different people, be silent listener, loud debater and actually to feel that my words have an effect. I want to react with all my senses, to hear about other perspectives, about their part of the world. This is not entirely possible here in Croatia, because we are rather small country, so I want to learn about everything that is possible in my domain, and I think you can give me this knowledge. I want to combine my opinions, experience and beliefs with other cultures. Introduce myself with Denmark. Eventually, during life, I want to become fully aware intellectual citizen of the world, and I think I could become that, and I would like to start my zenith in your college, through your way of studying.'' Uvjerena sam da bi to bilo prekrasno iskustvo, bauljat sama sa studentima svih kontinenata tamo po Skandinaviji. No, imati novce ili ih ne imati je isto jedno od životnih pitanja. Stoga sam se prepustila svom studiranju, no, nikad me nije napustila ideja o pisanju. Nekog velikog romana. S 10 godina sam jedva čekala da navršim 16, jer sam mislila da je to prelomnica kad se mozak počinje opako intelektualno naprezati. Sa 16 sam htjela pričekati 19, jer sam znala da je adolescencija pametnija od puberteta. S 19 sam prvi put pročitala Saganinu 'Dobro jutro tugo', koju je i ona sama napisala s 19 godina i s kojom je požnjela tadašnju francusku književnu elitu, a mene bacila u očaj, jer sam smatrala da nisam dovoljno zrela za napisati takvu jednu jednostavnu knjigu s kojom bi samu sebe lansirala. Još sam uvijek mislila da sam previše kenjkava i previše filozof da bi mogla opisati neke velike istine na 150 stranica knjige njezinih formata. (Ako ste ikad čitali Sagan, znate o kojem formatu govorim.) Poslije sam 'Volite li Brahmsa?', od iste autorice, stavila pod svoje okrilje, kao jednu od knjiga koje su bitno utjecale na mene. Na muško-ženski pogled i na zapravo očitu jednostavnost riječi, ako znaš s njima upravljati na stegnuti način. Zbog Sagan sam prigrlila francusku kulturu, hranu, Alain Delona i Belmonda, Carlu Bruni i počela se prisjećati fraza koje sam učila tijekom 4 godine nauke francuskog. Ušla sam toliko daleko u tu problematiku, da me sam Paris ili Francuska i nisu toliko zanimali, koliko ono što sama mogu izvući iz te cijele situacije. A to je bilo najbolje ako bi upoznala kojeg Francuza. Pa sam i upoznala moi petit Andrea, mog malog spaljenog Francuza, koji je došao k meni samo 4 mjeseca nakon što smo razgovorali preko ICQ-a, a ja davala instrukcije njegovoj mami o ljepotama Jadrana i kako nema opasnosti od spavanja ispod šatora. Kad je došao, on se zaljubio, a ja sam se samo zaljubila u njegovu nacionalnost. Na moru smo bili 2 tjedna, a ja sam se strastveno i grčevito uhvatila za svog splitskog galeba koji se nenadano pojavio u obliku prijatelja mog najboljeg prijatelja, i s kojim sam provodila noći, a da sirotan Francuz nije ništa skužio, biće od one dalmoške trave koja ga je svako malo spaljivala. Noći besane su to bile. Kad sam došla doma, i kad je Andrea otišao nazad u Pariz, ja sam napisala putopis od 80 stranica. Tada mi je to bio jedini razlog koji me vodio da ne ostanem zarobljena na Braču, u divljem svijetloplavom pogledu mog lokalnog galeba. Pa sam između ostalog napisala .... ''Pokušaj zaboravljanja je za sada neuspješan. Vjerojatno još dovoljno nisam otvorila sve pore koje je on dirao, jer i u dimu cigareta osjećam okus njegovih usana, pa sam i prestala pušiti onoliko koliko sam navikla, da ne bih prečesto zatvarala oči s izlikom da mi je dim ušao u oči, a umjesto toga sam, kad otvorim kapke, željela ugledati njegovo lice ispred svoga.'' Vratila sam se poeziji. Na Poetry.comu svake godine objavljuju natječaj za pjesmu, a ja sam pročitala pjesmu od dedi, nekog tamo lijevog i koja me je nagnala da mi se oči orose a da ja shvatim da sam slijedeća dobitnica 20 tisuća dolara. Pa sam napisala. Jeku. Hodnika. Koja mi se sada čini krajnje depresivna, i očigledna je pojava mog kraja adolescencije. No, sviđa mi se, mada nakon nje više nikad nisam ulazila u poetske vode. Dišući u drvenom hodniku, i gledajući kroz sfere staklenih vrata, skrivam se od velike kuće. Drago kamenje reflektira sjene na moju stolicu i ja zaluđeno preplašena odguravam misli prema unutrašnjim vratima. Prozori koje dotičem zovu za mojim odobrenim izlaskom. Palete vrištećih ravnica i nebodera šapuću. Pločnik kojeg slijedim nije moj, ali ga vrlo dobro znam. Iščekujem poštara, lice koje ne prepoznajem i otkrivam potpis koji miriši poput prve stranice knjige, koju sam upravo kupila. Spavam na znanju i jedem kruške starog drveta. Razmišljam o naježenoj koži na vratu. U podsvjesnoj divljini trijebim lješnjake nježnim zubima. U svojoj prirodi slušam jeke koje se bojažljivo lome od zida do zida. Iza toga sam se dokoturala do Kunderove 'Šale', bez obzira što nisam shvaćala pojam Praga i proljeća, kakav Trocki, ali sam u Kunderi pronašla dugogodišnjeg prijatelja. Pa sam se valjala po raznoraznim autorima. Manje ili više zanimljivim. Od Cotzeea, do Gordimer, od Jelinek do Goldinga, od Milosza do Sienkiewicza. Kishona, Franzena, Fowlesa, Cortazara (još uvijek nepročitanog)... Uvijek sam se čupala na Nobelovce i one koji su dobivali nagrade. Teško je naći književni biser, a da ga samo tako izvučeš iz stoga. I onda sam dolepršala do Ian McEwana, koji me u satro u jednoj rečenici. I koji o koprivi piše na 2 stranice. Koprivi. ''Pronašla je vitku mladicu lijeske i ogulila ju. Imala je posla, pa je prionula na nj. Visoka kopriva koja se šepirila čedno spuštene glave i čiji su srednji listovi bili istureni poput ruke koje, nevine, prosvjeduju – to je bila Lola, i iako je plakala moleći za milost, raspjevani luk metar dugog pruta sasjekao ju je u koljenu i poslao njen bezvrijedan torzo uvis. Eno je opet, stoji glave nagnute uslijed otrovnog spletkarenja, tamo preko zapovijeda skupini mlađih obožavateljica. Nažalost, i obožavateljice su morale umrijeti zajedno s njom. Zatim se opet podigla, besramno noseći svoje različite grijehe – oholost, nezasitnost, pohlepu, nesuradnju – i za svaki je platila jednim životom. Posljednji čin njenog inata zbio se kad su joj pale na stopala i opekle joj prste. Kad je Lola umrla dovoljan broj puta, tri para mladih kopriva žrtvovala je zbog nesposobnosti blizanaca – odmazda je bila ravnodušna i nije ostavljala mjesta posebnim pogodnostima za djecu. Zatim je drama koja se pisala, postala kopriva, u stvari, koprivom je postala više toga – plitkost, potraćeno vrijeme, zbrkanost tuđih umova, beznandnost pretvaranja – u vrtu umjetnosti, drama je bila korov i morala je umrijeti. Nazupčana crta sasiječenih kopriva u travi označavala je njen napredak, kao i bijele peckave otekline na njezinim stopalima i gležnjevima. Vrh lijeskova pruta pjevao je u svom luku, lišće i stabljike letjeli su naokolo, a sve teže je bilo sakupiti povike mnoštva. Iz njene mašte istjecale su boje, blijedio je njezin samozaljubljeni užitak u pokretu i ravnoteži, ruka ju je boljela. Postajala je usamljena djevojka koja mlati koprive pa je konačno prestala, bacila štap prema drveću i osvrnula se oko sebe. '' E to ja smatram umjetnošću. Kombiniranje riječi. Jednog dana, tamo iza u nekim pametnijim godinama, možda se i uhvatim pisanja nečeg konkretnog. Kad osjetim da je to ono što ja smatram da želim za sebe napraviti, odnosno da u sebi nosim to sve što je potrebno za napisati, nešto, što još definirano nije. Trenutno se još ne mogu vidjeti s tim: fali mi iskustva, fali mi slike u glavi, fali mi pretapanje jedne u drugu, fali mi osjećaj za vrijeme, svijetlo, misao i osjet. I onda mi povrh svega fali jedna nota koja će me lansirati u inspiraciju. Inspirativno sam još prazna, i osjećam se mlaka. Srećom da postoje pisci u kojima mogu odista uživati. Za mene je knjiga, jedina umjetnost koja postoji. A u krajnju ruku, o nadam se itekako se nadam, bit će i umjetnosti prevođenja. No, o tome sada odlučujem. |
srijeda, 21.11.2007.
Interesi i ljubavni interesi. Ili o nogometu.
|
Za nogomet sam se zainteresirala na početku veze sa Seanom, kad sam još uvijek mislila da moramo dijeliti sve interese.  U međuvremenu, kad na dečka počneš gledat realno, a ne na način da si sva šlag, zašećerena voda i gumeni bombon kad te pogleda, određeni (ne)interesi se samo povuku nazad. Odnosno, nisam postala navijačica nekog nogometnog kluba, odnosno, od njega sam preuzela masu drugih stvari. No, tu i tamo se znamo zakačiti oko teme nogometa, zapravo zakačimo se tek toliko da mu ja poslije mogu reći da su to sve gluposti, a da on meni može reći 'a kaj ćeš dušo, kad je to tako', odnosno da pršte neke dobronamjerne iskre. On BBBovac, trenutno u nekom navijačkom limbu, koji je i enciklopedija nepotrebnih podataka, za koje skidam kapu jer ih fakat zna ukomponirat u priču, dok ja još uvijek razmišljam a koji je glavni grad Finske (uvijek sam bila strašno slaba s imenima hladnih metropola). I sad naravno, na kojoj ćemo se aktualnoj temi naći, nego o Londonu. Mislim, tekmu ću danas gledati, nije mi nešto sad to bitno, ali budem, no, što je je, bilo bi bolje da ju gledam u Londonu. Pa opet vidjet malo grad, pa prošetat, pa neke kupovinice, pa štošta, izlet, i onda navečer, tome svemu dodat utakmicu. I kad je to čuo, otvori se nebo, grmljavina je počela. - Vidiš upravo u tome i je stvar. Ja koji sam navijač već 15 godina, zbog takvih poput tebe ne bi mogao dobiti kartu. Druga je stvar u tome, što ja ne bi ostao bez karte, jer se prije dva mjeseca mogla kupiti na njemačkim stranicama za 250e, ali sam odlučio ne ići. - A kave to veze ima samnom? - Pa nema veze s tobom, ali ima veze s tim da je onaj mafijaški debil Marković, uzeo 6.500 karata za sponzore, a samo 500 navijačima, i sad tamo neke naprlitane obitelji idu na tekmu. Pa prije toga pogledati grad, pa se nažderat, i onda na utakmicu. Izlet u London. Ti svi iz Generalturista, Croatia busa, mobilnih mreža, Coca-cole, pivovare, pičke materine. Pa di ste bili kad se išlo u Skopje, na Island. Di su onda bili. Ne, sad se ide, mora se ić u London, da bi se u četvrtak moglo reći da su bili na tekmi, kupila sam čizme, nemam pojma šta sam gledala, ali ono bila sam na Wembleyju. - Pa ti imaš problem sa ženama. - Ma nemam ja dušo uopće problem s tim. Već imam problem s načinom kako naš usrani savez radi. Da taj smrad od Markovića ima takvu moć da mu nitko ništa ne može. Jesi znala da su hrvatski navijači jedni od malobrojnih koji nemaju svoj registar, pa da mogu dobiti karte prije nekih drugih. - Ne razumijem. Ti gledaš na taj nogomet kao da je jebeni svijet sam za sebe. Mislim, zašto nema tih problema u tenisu, gimnastici, bilo gdje drugdje. Daj molim te, dižete taj sport u nebesa. Jebo te nogomet, igra ko igra. Ne, Sean, vidi shvaćam jednu stvar, da ga voliš, ali da bi ja sad razmišljala jel bi moja ulaznica trebala ići jednom navijaču ili meni, pa mislim, nije baš da bi razmišljala o tome predugo, već bi fino namjestila guzicu na londonskim tribinama i gledala tekmu. Kakve su to separacije. - Ali nije fer. To moraš priznati. - Pa atraktivna je tekma, šta ne bi ljudi išli. - Ali ne kužiš poantu. - Pa i ti ne kužiš moju poantu. Ja jesam jedna od tih ljudi koji bi otišli na tekmu zato što je tekma u Londonu. Tko bi meni rekao da ne mogu? Navijač? Pa šta meni znači jedan navijač? - Ali gledaj o čemu ti pričam. Ne pričam ja tebi o tome što tamo neki koji nemaju pojma idu na tekmu, već ti pričam o tome, da je 90% ulaznica otišlo ljudima koji s nogometom nemaju veze. Koji ga ne prate. Ne bi meni sad ovo dizalo tlak da je to HNS pravedno raspodijelio. Da je ta svinja Marković pošten čovjek, pa nas dvoje ne bi uopće o tome raspravljali. Ali shvaćaš li da je on uzeo sve te ulaznice, i podijelio ih onima koji to ne zaslužuju. Da je dao pola, nema problema, da je dao tisuću, nema problema, ali on to nije napravio. 500 karata je dao ljudima koji na te tekme idu srcem. Ovo ostalo su sve sponzorski klošari. - Ok, sad mi je jasnije. Ali nemoj se tako postaviti kao da si ti sad superiorniji u toj cijeloj situaciji jer si navijač. Vidi Sean, osobno, mene boli kurac za to sve. Tekma ko tekma, meni ni iz džepa ni u džep, a sadisfakciju nemam od toga. - Ma mačak nije u tome stvar. Već u našem društvu je nešto opako trulo. Tu se ne zna tko pije tko plaća. Kad ti je taj Marković išao u Cardiff, da bi se dogovorili oko Europskog prvenstva 2012, onda ti je sa sobom poveo i Sanadera, koji je još veći smrad od njega, ali u redu. I onda kad je Sanader skužio da je taj cijeli Cardiff totalna blamaža, jer se nagovorio na nešto s čim on kao političar ne želi imati veze, htio ti je smijeniti Markovića. A znaš šta je ovaj napravio? Pozvao je Platinia, koji je trenutni predsjednik UEFE, i ovaj ti je nazvao Sanadera, i rekao da ako smijene Markovića da će to automatski značiti uplitanje politike u sport, i da će Hrvatska dobiti određene sportske sankcije. I Sanader se usrao, i Marković je još uvijek predsjednik. A njegov zamjenik ti je sada u zatvoru, Vlado Zec, jer je pokrao Kamen Ingrad i opelješio državu za milijune. Ali boli njega kurac, jer kad izađe milijuni ga čekaju. I takvi ljudi ti odlučuju o hrvatskom nogometu. Ja ti govorim o tome, ne sad samo o tim kartama. Već koja mafija drži te karte, a narod, koji zaslužuje te karte, jer nije to sad izoliran slučaj, ih ne dobiva. I nemoš ti sad tu ništa. Tako da se ne radi samo o nogometu, radi se lopovskoj mafiji, i naprlitancima i šminkerima koji će se sad voziti u tim čarterima, jer bitno je biti na toj utakmici. Većini tih ljudi je bitno biti viđen, nikakav sport. Ma vidi, da smo nas dvoje išli, ne bi ja bio s dečkima i navijao, ali vjeruj mi ne bi ni bio s tim sponzorskim smradovima. - Da, fakat sranje. - Pa i je, kaj ti nije. Ma sramota. Mi prezentiramo sramotu. Od svih njih, meni jedino nije jasno kako taj Bilić može sve kombinirati. - Pa on je teža dobrica. - Ma da baš je dobrica. Čovjek radi svoje posao jebeno, gleda svoja posla, ima ogromnu odgovornost na sebi, pošteno zarađuje svoj kruh, a svi ovi koji bi trebali biti kao on, su nacionalna sramota. Sramota na što se nama nogomet pretvorio. Srećom da imamo te igrače pa je nogomet ipak na cijeni, da ti ga je gušt gledati, ali ovo sve što nije na travnjaku, to ti je veće zlo. Samo da je napuniti već duboke džepove, i samo da je još malo unervoziti već nervozne navijače, koji na kraju krajeva od toga svega i imaju zadovoljstvo. A vidi, ako neće navijači biti uz svoje igrače, na tekmama koje nisu atraktivne, a tko će biti? Ti jadni sponzori i njihove ljubavnice neće, to ti je jasno. Ma žali bože priču o ovome svemu, samo se naživciraš. - Pa ja bi svejedno otišla da sam dobila, odnosno da mi je bilo stalo provest srijedu u Londonu. :) - Maca, pa tko tebe ne bi vodio. :) Ali shvaćam što je htio reći: to je opet još jedno ogledalo kako se stvari razvijaju u našoj pravnoj državi. Bilo o nogometu, bilo o drugim korupcijama. |
nedjelja, 18.11.2007.
Neću objavit slike.
|
Mada sam se sinoć kumila da hoću, ali neću jer jutro je pametnije od noći, a to dvoje se kod mene spojilo u jedno, poprilično mamurno. Danas. Sinoć, autoinicirano sa 'uzmi još jedno'. Slabe fore. :)  Dan sam započela poprilično ležerno, bez obzira što sam navečer imala težak koncert, koji mi htjela ne htjela uvijek stvori određenu nervozu, a i grlo sam bila izdrapala zadnjih dana, na probama. Ne štedeći se, što je očita greška. Žao mi je što na početku nisam pravilno (na)učila vježbe disanja i kontrolu glasa, jer sam shvatila da se dajem bez rezerve, a da mi glas nije više onakav kakav je bio. Bez obzira na sve: cigarete su dale svoj obol. One, i moj način glasnog izražavanja – vikanja. Što se dovodi u vezu s tim da kad graknem, obično bude – koji si ti glas? Sopran. Šta da? Malo sam se razbahatila. Klasika. Ne razmišljaš o nekim stvarima dok te ne oštete: jučer sam se sjetila da je Julie Andrews prije par godina ostala bez glasa i da je pala u depresiju, a ja sam si tad mislila, zašto ju je to toliko pogodilo, još uvijek priča i može pjevušiti. Nemogućnost pjevanja nije nešto o čemu sam do sada razmišljala. Iz kuta da kad otvorim usta, određeni intonirani ton ne izađe. I to mi se sada događa. Jer ne mogu pogoditi neke visine od onog prvog pogotka na koji sam se razmaženo naučila. Obol. Moj obol, sama sam si kriva. No, ima svijetla strana ovog posta. Koncert je odrađen odlično. Čim sam otvorila usta, to je bilo to. Nekoliko puta sam napravila vježbe disanja, duboko u sebe potisnula misao da će mi se grlo osušiti, jer neće, i da ću past u nesvjest ako me uhvati trema, što nije. Zadovoljna sam takvim krajevima koncertnih večeri. Poslije sam mislila da ću se prepustiti čarima Verdija, koji je jedini pravi glazbeni birc u Zagrebu. Izlazeći toliko puta iz Glazbenog zavoda, čekajući što probe, što koncerte, što društvo, što, uvijek nešto, di si, u Verdiju. A tamo uvijek ista nota mira, glazbenjaka, ili onih koji to nisu, ali su prepoznali mjesto kao – kultno. No, dogovor je bio drugačiji, za što je u jednu ruku bio zaslužan Bombay Sapphire, koji je Sean donio prije par tjedana, a na koji sam se ja navukla u Dublinu, ko onaj moj Gospodin D., ex kokainđija, kojeg fine travke ovog gina dovode do halucinacija i bivših sjeta o šmrkanju bijelog. Mene ne dovode do tih misli, ali sam gin dobro prihvatila. I pao je Kolding u kojem uvijek kad uđem svira Gotan Project i gdje se za razliku od mnogih mjesta ne mogu tek tako vidjeti bubuljičave face nekih novih klinaca koji su se tek naučili izlaziti van. Društvo od 8 ljudi. Dob od 24 do blaženih 29. Goranovih. :) Te 'Oš ti sad pisat o tome, jer ako hoćeš, ja bi te zamolila da i mene spomeneš, jer me rijetko spominješ', kaže PR Tara dok ju je Mija gledala preko ramena. Naime, Tara je jedina osoba koja si je sama izabrala nadimak za blog. Mada kaže više nije PR ali nadimak ostaje. Psiholozi, komada 3, su uvijek dobra partija za provest večer bez nepotrebnih komplikacija di ćemo, šta ćemo, ajmo više. I neki tako ugodni razgovori: tko se od parova slikao u erotskih pozama (pokazalo se da su kamere bile aktivne :), tko špijunira susjede dalekozorom gledajući tete kako usisavaju gole, tko je iza sebe ostavio reputaciju zaposlenice s najboljim sisama, koje su zatim prezentirane u skromnijoj, zatvorenijoj varijanti, tko ima grudnjak koji oblikuje sise da izgledaju neprepoznatljivo (zahvaljujem La Senzi), tko će s Tarom ići u Brazil, jer je odlučila ići na mjesec dana (njene molbe da joj se prijateljice pridruže su ostale visiti u zraku). Pa se vraćali na stare stvari kad smo u Latinu ostavili račun od 1700 kuna, što je još uvijek u memoarima zabilježen kao top 5 izlazaka uopće, od strane svih prisutnih. Pa jedna runda, dvije runde, više rundi. Da, puno je razloga zašto sam sinoć htjela, a danas neću objaviti slike, haha. Pokret ukočenih guzica je tražio pomak prema: ili Gjuri ili Fanatiku ili Saxu. Kako nam se nije dalo baviti s prenašminkanim curicama i uštirkanim muškim kragnama, Gjuro smo prebolili, Fanatik smo odbacili jer nismo bili u raspoloženju za brijanje i drogiranje, a Sax se sam nametnuo – jer je bilo hladno, a on blizu, a tamo toplo, a u unutra svira super rokaona Second Hand Band. I tako negdje do 4 ujutro, kad smo se poput nesvjesnih gmazova odvezli do Vjesnika, pojest što se da pojest. Bok. Cijelu noć sam kroz bunilo probavljala taj mesni burek, nesnosnu žeđ i misao da se moram skinuti jer sam zaspala s dekom preko glave i bijesnim mislima o tome zašto toliko zuji. Negdje tijekom noći uvijek pomislim, e da mi je dečko tu, puno je trenutaka koje si samo prepričamo, no, on siroće ziđe za našu budućnost. Na tom zelenom otočiću. Maza mala... 14.12. Dom sportova, Hladno pivo. Ponovno. :) |
petak, 16.11.2007.
My PhD candidature is now officially confirmed!
|
Za našu Branku koja u Brisbaneu studira za doktoricu kemijskih znanosti i koju nismo vidjeli već godinu dana.  ''Eto bila jučer velika prezentacija moja (Confirmation of PhD Candidature Seminar) i bilo super. Luda nervoza je bila neizbježna, ali moram priznati da sam se puno manje tresla nego kao kod obrane diplomskog... i mentori i ocjenjivači prezadovoljni.. i iznenađeni mojim engleskim, pogotovo pisanim. Nakon prezentacije sam imala sastanak s mentorima i 2 ocjenjivača i tu sam ostala totalno bez riječi koliko su bili divni prema meni. Uta (moja mentorica iz Melbourna koju sam jučer prvi put upoznala) je bila oduševljena prezentacijom i projektom, Steve mi rekao, "We have some really excellent research students within the Faculty and I think thet you are one of them.." - a trebalo mi je to jako, jer se non-stop borim sa raznoraznim nesigurnostima i preispitivanjima vezanim uz kvalitetu mene kao znanstvenika.'' Svi smo urnebesno ponosni na tebe. I svi te jako volimo. Osim tebe same, u dalekoj južnoj hemisferi, nitko doma nije sumnjao da ti nisi sposobna, još jednom biti najbolja od najboljih (na PMFu je dobila dekanovu nagradu kao jedna od 10 najboljih studenata). Godina dana je već iza, dvije ispred tebe. Brenk naša... Šalji darove s Novog Zelanda, jadna nebila. :)  |
srijeda, 14.11.2007.
I can't remember the last time I had a ...
|
Te se rečenice, koju je Mabel iz 'You rang M'lord?' izgovarala svaki put kad bi joj se udostojili dati mlijeko, komad kruha, ostatke jela, nisam godinama sjetila.  Dovoljno dugo da u meni pokrene salvu smijeha, jer zašto, zašto umjesto dosadnih opetovanih serija, ponovno ne puste ovu, koja je bila VrhVrhova. Čak za stepenicu više od Mućki. Ali meni to ovisi o raspoloženju, jer engleski sam naučila i zadržala gledajući Only fools and horses (na konto svih gimnazijskih ismijavanja što tzv. prijateljica, što razrednice iz engleskog i mog jakog cockney naglaska (koji se ipak s godinama ublažio) – a i sada kad me pitaju zašto pričam British English, odnosno jesam li studirala u Britaniji, krivnju prebacujem na seriju. Nekad mi to bude smiješno, osobito kad pričam s Ircima, nekad malo manje zabavno, jer se tu i tamo odsprdaju.) Tako smo i počele večer. Anuk, Tinkarinka, Pokahontas i ja smo odlučile 4 večeri u tjednu posvetiti fizičkom uzdizanju. Dvije u teretani, dvije na aerobiku, i onda zadnji dio večeri završiti u Tinkinom stanu, gdje nas ona redovno ugošćava s mandarinama te raznim čajevima. Dobro, ja jedina jedem. Ja sam jedina uvijek gladna. Kak su glupe, neku večer sam bila sa sestrinim društvom vani, i one su da bi me natjerale da dođem kod njih u birc poslale poruku, da je bambus 5 kuna, i da ima besplatnih masnih kobasica. Nisam došla, ali razmišljala sam barem 2 minute o tome. Toliko, haha. Kod mene je to zaista produkt svih onih silnih domjenaka, o kojima sam već više puta pričala, i o tome kako nekad ne bi ni dočekala da promocija, izložba, koncert ... završi, a ja bi se već gostila za stolovima. Nekad je to strašno sramotilo moju mamu, ali tatu nikad. Stari je uvijek rekao da ispod stola, ostavim par pivi za njega. Stoga, stare prehrambene navike teško da mogu iskorijeniti. Tako da su mi četiri večeri ugodno popunjene, jer istruktorica je bivša bodybilderica, koja me tjera da napravim 100 trbušnjaka, i da se ja, vječito neozbiljna smijem jer me određene vježbe napaljuju, pa se crvenim. Ali sam u zadnjim redovima s prijateljsuučesnicama, koje srećom, isto kao i ja, nisu pokopčale sve korake. Dvije večeri su rezervirane za pjevanje, a jedna je rezervirana za planinare, ali na njih idem, manje više samo kad znam da idemo na izlet. No, sinoć je bilo i drugih uleta, osim onih sa serijama koje više ne prikazuju i kako šunderski RTL plagira svoje statističke podatke, jer tko normalan prati taj kanal. Ili kako bi Anuk rekla, u anoreksičnom izdanju Vanje Halilović večeras još jedna reportaža Željkice Makanec. I dok sam ja gutala Paris kekse, a cure raspravljale o davnim ljetovanjima, došle smo na temu apsurdnih stihova koje smo slušale, mada je Tina bila daleko ispred svih nas, jer je ona naime bila u fan klupu Senne M. Stoga: ''Šeri, šeri, noćas me uberi, šeri, give me give me love tonight.'' – pjevačica Velinda ''Uberi ljubicu što mi spava tu, na mome ramenu.'' – pjevačica Minea. ''Jeeeijooo, na kapaljku mi daješ zagrljaje, jeeeijooo, svaka doza meni tako malo traje.'' – pjevačica Simplicia. ''Ali iza ponoći, ja bit ću tuuuuuu. Na tvome krevetu, tražit ću osvetuuuuu.'' – pjevačica Ella. ''Možemo u parku, na klupi il u jarku, nema veze. Volimo se tijelima, možemo pred svima, nema veze.'' – pjevačica Viktorija Đonlić ''Hajde hani, pliz, pliz, daj mi jedan dobar liz, liz. Nakon ovakvog dana, bio bi red, ma hajde kupi mi sladoled. Na nana na na, nana nana naaaa na.'' – pjevačica Kasandra (s popularnom izjavom ''Kad pojedem maslinu, ljudi misle da sam trudna.'') ''16 godina ja nisam plakala. Svijet sam gledala sa svoga oblaka. Sada znam što znaći voljeti, pogled ne mogu sa njega skinuti.'' – pjevačica Anamarija. ''Zbog tebe doći ću na zao glas, ti biti ćeš kriv, ako rastave nas. I neka kažu ti da s drugim bila sam ja, samo da osjetiš tooooo.'' – pjevačica Mandi. Kokošinjac. |
ponedjeljak, 12.11.2007.
Uživo iz Švedske. E.S.T.
|
Esbjörn Svensson Trio.  Jazz dečki koji sviraju klavir, bas i bubnjeve. Moje malo privatno otkriće. I što je najbolje od svega: samouki su. Kao klinci su počeli petljati po instrumentima, i istraživali, što je rezultiralo današnjim, meni osobno, vrhunskim eksperimentalnim jazzom. Vrlo šaroliki u svojim javnim nastupima, jer sviraju u salama rezerviranima za velike koncerte, koristeći raznovrsna svijetla, maglu i druge efekte da bi publiku digli na noge. A dižu ih na noge tako što kombiniraju jazz s elektroničkim elementima, funkom, popom, rockom i klasikom. 1995, 1996. su proglašeni najboljom švedskom jazz grupom. “Strange Place For Snow”, iz 2002. im je donio svjetsku popularnost. Na konto njega su obišli Amerike, Europu i Aziju. 2004. su izabrani za Hans Koller nagradu (najveća europska jazz nagrada) i to kao najbolji umjetnici godine, gdje su za njih glasala 23 jazzista iz 23 europske države. Trenutno su velika svjetska potražnja. Dodatni podaci: Last.fm i My space. |
nedjelja, 11.11.2007.
Dočekan je.
|
Kao danas sam htjela sumirati puno stvari, jer puno stvari mi se 'kao' dogodilo u zadnje vrijeme, kad nije, ali sam zapela za jednu.  Čitanje. Što i je i nije neka relativno nova stvar, ali zaista zadnjih mjeseci nisam mogla dignuti knjigu, a da u želudcu nisam imala poriv za povraćanjem. Jedna od reakcija kad prebukirate mozak informacijama, pa vam se više ne da držati nikakav list papira u ruci, a da to nije – salveta. No, knjige su uvijek bile nešto u što sam ja duboko zalazila, stvarno jedno moje utočište. Profesorica jednog kolegija psihologije je davnih dana to objasnila kao ''bijeg u nerealnost'' (bolje je to čuti od stručnjaka nego samoanalizom). Što dovodi do toga da sam ja od kad sam znala za sebe bježala s knjgama. Zadnjih par mjeseci sam se totalno posvetila sebi, pa sam ih zanemarila, i sad ih mogu bez gružnje savjesti ponovno gutati, bez da se osjetim – napadnutom. Jer ja kao bježim. Da, trenutno pribjegavam chicklitaniji. I to onoj koja govori o šetanju pasa (aka ''Šetačica pasa'') i ''Sve što se čini ludim u sasvim običan dan'', i ponovno sam se prebacila na Wisniewskog, ali samo zato jer je bio na Interliberu i jer kad sam njegovu Samoću u mreži preporučila curama, vratile su knjigu u knjižnicu, s podočnjacima ispod isplakanih očiju. Ali današnji post nije o tome, radi se o jednoj drugoj stvari. U lipnju sam u novinama pročitala izvještaje s Venecijske Mostre. I o tome kako je film 'Okajanje' dobio izvrsne kritike, jer je 'Atonement', u originalnom naslovu, adaptacija knjige Ian McEwana, koji ju je napisao 2001. i koju je Times (a te novine zaista nisu trlababalan) uvrstio među 100 najboljih knjiga svih vremena. A od početka vremena ima puno, a isto tako ima puno napisanih knjiga, što znači da ovo nikako nije mala stvar. I sad me jebe jedna stvar. Film 'Atonement' je ovaj četvrtak došao u kina. Ja sam zaista jedva čekala da dođe jer me stvarno magnetski privukao. Trailer. I zapravo soundtrack u traileru. I u biti mi je trebao jedan film, da me malo vrati nazad. Kad kažem nazad, to mislim u kontekstu da mi se napokon svidi neki film koji ću odgledati. Jedan od onih za koji želiš da ti se svidi, i da ti malo popravi dojam o današnjoj kinematografiji ili adaptacijama. Kao tipa Amelie. Imala sam isti taj osjećaj kao kad sam čekala Amelie. I film je ispao: izvrstan. Zaista briljantan, da o njemu još uvijek razmišljam (što mi se nije dogodilo od ne znam kad), što o toj popratnoj glazbi, što o priči, što o načinu paralelnog snimanja. I što sam, a to pak nisam napravila više godina, zadnjih pola sata filma imala rub majice naslonjen na obraz da mi se suze kotrljaju u nju, umjesto niz lice. I sad je tu ta stvar što me muči. Ako je film ovako odličan, kakva je onda knjiga? Jer sam ekranizaciju poprilično duboko uhvatila, a onda mogu samo zamisliti što bi bilo da sam ju prvotno čitala. Saznat ću, jer je McEwan preveden i kod nas. I to i Okajanje, i Amsterdam, za koju je 1998. dobio Bookerovu nagradu. Vama danas ostavljam trailer. Koji u biti opisuje jedan segment priče. Pa ako nemate šta danas raditi, barem oni koji su u blizini Cinestara, odite ga pogledati. Nedjelja navečer je idealna za to. Radnja se događa u Engleskoj, 1935., za vrijeme jednog od najtoplijih dana. Briony Tallis i njena obitelj žive u bogatstvu i privilegiji, te se odmaraju na svom ogromnom posjedu. Dok se cijela obitelj skuplja za vikend, spoj vrućine i zatomljenih osjećaja izlaze na površinu. Briony, 13godišnjakinja, je samouka spisateljica, i djevojčica s bujnom maštom, koja se bavi pisanjem drama. Kroz seriju katastrofalno krivo interpretiranih situacija, optužuje Robbie Turnera, sina domaćice ladanja, ljubavnika svoje sestre Cecilie, za zločin koji nije počinio. Sama optužba dovodi do uništenja novozapočete veze i dramatično mijenja sudbinu svih koji su ušli u njihov život, dok se svi zajedno ne nađu na dovratku Drugog svjetskog rata koji počinje hučati. |
srijeda, 07.11.2007.
Emilíana Torrini.
|
Nije sve islandsko Björk. Nešto ima i u Emilíani.  Gdje se ova teta od pjevačkog zanata rodila 1977. Iako po tati vuče talijanske korjene, a pajo ima poznat restoran gdje je Emiliana radila. Svoja ljeta je provela na dubokom divljem Islandu koji je omeđen samo ogromnim pustim prostorom. Obojeno sivo – crno. No, da nije samo konobarila dokazala je i upisom u glazbenu školu gdje je pokazala raskoš svog opernog sopranskog glasa (ne bi nikad rekla). Za 50ti rođendan svog oca je snimila jednostavan jazz albumčić, koji se začudo prodao u petnajstak tisuća komada i koji je par mjeseci bio na prvom mjestom islandskih top lista. Na Islandu je izdala 2 albuma, no tek je s Love in the Time of Science stekla određenu svjetsku slavu. Na svu sreću, ne onu MTVijevsku. Ipak jedan dio takve drugačije slave je okusila kad je za Petera Jacksona otpjevala završnu 'Gollum pjesmu' u drugom dijelu trilogije Prstenova. No, nije ona na tom stala, 2005. je nominirana za Grammyja u kategoriji ''najbolja plesna skladba'', Slow, koju je napisala za Kyle Minogue i koja je, rekla je, bio izlazak u pop vode koje nju osobno kao pjevačicu ne zanimaju. A ovo nisam znala sve dok nisam pročitala biografiju: za Thieveryevce je na nastupima pjevala jednu od mojih najdražih pjesama ''The richest man in Babylon'. I bila je predgrupa Mobyu, Travisu, Didi i Stingu. Mada ja osobno nisam tip koji voli slušati lirične pjevače: Dylan, M.Ward, D.Rice, CocoRosie (od kojih mi se zaista diže kosa na glavi), Cat Power i inih... Emiliana mi se svidjela. Vjerojatno zbog te njene pomalo čudne boje glasa. Nekako pucketa dok pjeva, no, ima i sound koji mi odgovara. Spoj minimalne elektronike s prirodnim zvukom. Sama je rekla da je njen zadnji album; Fisherman's Woman posvećen temi gubitka i da je imala osjećaj da se preljevala od tuge dok ga je pisala, no, da ju je mjesto odrastanja potaknulo na dublja pozitivna mistična razmišljanja. ''Nikad ne bi mogla napisati kompletno tužan album. Postoji previše u životu što se može vidjeti i doživjeti da bi se ostalo i bilo u tom stanju...'' (Dodatni podaci: My space i Last.fm) |
nedjelja, 04.11.2007.
The w w w Weepies.
|
Danas predstavljanje gospođe i gospodina iz grupe The Weepies. Odnosno, ono što sačinjava njihovu glazbu.  Njeno ime je Deb Tilan. Njegovo Steve Tennen. Upoznali su se 2001. godine u Bostonu, u baru, kad je ona, pjevačica i tekstopisac, došla čuti što on pjeva. On ne zna da je ona mjesec dana konstantno preslušavala njegov samostalan album, a ona ne zna da se on sav unervozio kad ju je ugledao jer je zadnjih mjesec dana slušao njen samostalan album. Nakon što je koncert završio, upoznali su se, sjeli, otvorili bocu vina i počeli pričati, svirati, pjevati i pisati tekstove. Od tada je prošlo 6 godina. Prošli mjesec su dobili sina, a njihova grupa The Weepies, je postala jedna od najprepoznatljivijih u kategoriji indie pop-folk. Osobno, ne znam kako bi ih opisala. Jako su jednostavni. I tako od prve do zadnje skladbe. Sami su rekli da je njihov prvi album ''Happiness'', bio produkt sreće, sreće kao emocije, dok ''Say I am you'', ulazi u dublje sfere tog istog osjećaja. Što meni stvarno paše. Jer imaju taj mali senzacionalan zvuk koji mi odgovara kad osjetim potrebu za odmorit uši. Pružaju jednu glazbenu harmoniju. Malo više o njima na njihovoj My space stranici. A vi na preslušavanje. |
petak, 02.11.2007.
Ponovno krećem. Danas s The Necks.
|
Odnosno s glazbenim preporukama. Jer sam se nakrcala dobrom glazbom, a svako malo dobivam nešto novo. Malo sam se bila zasitila sa stvarima koje već godinama slušam, i krenula sam u istraživanje.  Tko me iole malo čita, zna da sam veliki zaljubljenik u jazz. Ili varijacije na jazz. Današnja poslastica je tim veća, što dečki idući petak gostuju u Zagrebu. I to u sklopu SCovg Jazz festivala, u teatru ITD. Poslastica. I to zajedno s Wayne Horvitz Gravitas Ensemblom. A vjerujete, The Necks, su fakat jebeno briljantni. Naime, oni su tri dečka iz Sydneya, koji se bave eksperimentalnim jazzom, i sviraju klavir, bubnjeve i bas. Posebna stvar s njima je to što su im skladbe dugačke. Znači, u komadu sviraju do sat vremena, mijenjajući jednu ili dvije glavne teme. Nije to agresivan jazz, na koji se nekima diže kosa na glavi, već su zaista fantastični improvizatori u tim svojim eksperimentima, jer su strašno suptilni, slušljivi i vrlo nježni, što meni izuzetno odgovara, jer njihov Sex, šta'š :) maltene svakodnevno slušam. Nažalost, na netu nema puno njihovih skladbi, što mi je nekako i normalno jer nisu iskomercijalizirani. Do sada su izdali 13 samostalnih albuma. Kažem albuma, mada je na njima, jedna ili dvije skladbe. Srećom, postoji njihova My space stranica. 2004. i 2006. su dobili najveću australsku glazbenu nagradu u kategoriji najboljeg jazz albuma. Za buduće zaljubljenike, dajem link za skidanje njihovog zadnjeg albuma Chemist, koji je i dobio tu nagradu. Sve šta mogu reći je, do slušanja i vidimo se u Zagrebu. |
Komentari On/Off
Buddha
