Marketing
Riječ po riječ. Ili ono što ja negdje duboko tražim da jesam.
Ako si dam vremena i razmišljanja.
Onda redovno dođem do zaključka da mi najbolje ideje padaju u noć. Pred spavanje, kad mi mozak počinje odbijat poslušnost nesna, a tijelo dovedem u red tako da svjesno otpuštam mišić po mišić, odnosno, pratim koji će mišić biti taj koji će otpusti sve kočnice proteklog dana i natjerat me san.
Kad sam bila klinka htjela sam napisati jednu veliku knjigu. Pa sam započela s poezijom, nešto posebno trivijalno, ali sjećam se da je bilo humoristično. Pa sam s prijateljicom izdavala mjesečne novine koje smo nas dvije crtale i ispunjavale. Jasno je koliko je to dugo trajalo. Dva izdanja. Pa sam beskonačno dugo pisala dnevnike, u koje sada jedva da mogu pogledati, a ako i provirim, onda se ne mogu načuditi kako sam kao dijete bila komplicirana i pomalo mračna.
Svoje prvo dobivanje mjesečnice u 13.godini sam poistovjetila s patnjom Ane Frank, koja nikad nije doživjela svoj procvat u mladu nadobudnu djevojku. Ja sam joj posvetila svoju prvu mengu.
Negdje za vrijeme tog puberteta sam počela sestri pisati zadaćnice, s kojima sam ja uvijek bila posebno dobra. U osnovnoj sam svoje zapise redovno čitala na predstavama, pred cijelim razredom, ponosna ja. U srednjoj je konkurenciji bila teža. Jer sam išla u razred s određenim genijalkama, pa kako sam već bila navikla biti najbolja u pisanom izražavanju, bilo mi je teško prihvatiti da više nisam na tronu. Sve do one zadnje, na maturi. Koju sam na jedvate jade prošla. Razlozi više nebitni.
2003. sam imala ludu nesreću u sreći. Bila sam pomalo umorna od studiranja, načina kako sam živjela, te sam dobila preporuku od frendice koja je u to vrijeme radila za Zelenu akciju da odem na godinu dana u Elsinore, u Dansku, na International People’s College. No stvar je bila u tome da je faks na godinu dana koštao preko 10 tisuća eura, a ja nisam imala cvonjka. Pa sam sjela i razmislila jel to ono što ja hoću. I nakon par dana napisala im veliko pismo, o sebi, svom životu, afinitetima, želji za dolaskom u Dansku, poslala i držala palčeve. I dobila pozitivan odgovor. Da mi je plaćena polovična školarina i da im je drago što dolazim do njim. Dekan je napisao:
''Scholarship recipients are expected to play a reading role as example for other students through high motivations and regular attendance.''
A ja se prestravila. Jer su rijetko davali stipendije, i jer sam ja bila među tim rijetkima. Starcima sam dala moje pismo i rastulili su se, no, kućni budžet nije dopuštao plaćanje ostatka školarine, a i bila sam tek na drugoj godini svog faksa, imala sam blentavih 20 godina, i sve je ostalo na tome. No, bila sam stravično ponosna jer sam dobila stipendiju samo na temelju mog pisma na 4 stranice. Odnosno to mi je bio prvi pravi dokaz da sam sa svojim pisanjem sposobna pokrenuti određene stvari.
''I want to feel how I would cope with multicultural atmosphere, to meet new cultures. I would like to mingle among different people, be silent listener, loud debater and actually to feel that my words have an effect. I want to react with all my senses, to hear about other perspectives, about their part of the world. This is not entirely possible here in Croatia, because we are rather small country, so I want to learn about everything that is possible in my domain, and I think you can give me this knowledge. I want to combine my opinions, experience and beliefs with other cultures. Introduce myself with Denmark.
Eventually, during life, I want to become fully aware intellectual citizen of the world, and I think I could become that, and I would like to start my zenith in your college, through your way of studying.''
Eventually, during life, I want to become fully aware intellectual citizen of the world, and I think I could become that, and I would like to start my zenith in your college, through your way of studying.''
Uvjerena sam da bi to bilo prekrasno iskustvo, bauljat sama sa studentima svih kontinenata tamo po Skandinaviji. No, imati novce ili ih ne imati je isto jedno od životnih pitanja.
Stoga sam se prepustila svom studiranju, no, nikad me nije napustila ideja o pisanju. Nekog velikog romana. S 10 godina sam jedva čekala da navršim 16, jer sam mislila da je to prelomnica kad se mozak počinje opako intelektualno naprezati. Sa 16 sam htjela pričekati 19, jer sam znala da je adolescencija pametnija od puberteta.
S 19 sam prvi put pročitala Saganinu 'Dobro jutro tugo', koju je i ona sama napisala s 19 godina i s kojom je požnjela tadašnju francusku književnu elitu, a mene bacila u očaj, jer sam smatrala da nisam dovoljno zrela za napisati takvu jednu jednostavnu knjigu s kojom bi samu sebe lansirala. Još sam uvijek mislila da sam previše kenjkava i previše filozof da bi mogla opisati neke velike istine na 150 stranica knjige njezinih formata. (Ako ste ikad čitali Sagan, znate o kojem formatu govorim.)
Poslije sam 'Volite li Brahmsa?', od iste autorice, stavila pod svoje okrilje, kao jednu od knjiga koje su bitno utjecale na mene. Na muško-ženski pogled i na zapravo očitu jednostavnost riječi, ako znaš s njima upravljati na stegnuti način.
Zbog Sagan sam prigrlila francusku kulturu, hranu, Alain Delona i Belmonda, Carlu Bruni i počela se prisjećati fraza koje sam učila tijekom 4 godine nauke francuskog. Ušla sam toliko daleko u tu problematiku, da me sam Paris ili Francuska i nisu toliko zanimali, koliko ono što sama mogu izvući iz te cijele situacije. A to je bilo najbolje ako bi upoznala kojeg Francuza. Pa sam i upoznala moi petit Andrea, mog malog spaljenog Francuza, koji je došao k meni samo 4 mjeseca nakon što smo razgovorali preko ICQ-a, a ja davala instrukcije njegovoj mami o ljepotama Jadrana i kako nema opasnosti od spavanja ispod šatora. Kad je došao, on se zaljubio, a ja sam se samo zaljubila u njegovu nacionalnost.
Na moru smo bili 2 tjedna, a ja sam se strastveno i grčevito uhvatila za svog splitskog galeba koji se nenadano pojavio u obliku prijatelja mog najboljeg prijatelja, i s kojim sam provodila noći, a da sirotan Francuz nije ništa skužio, biće od one dalmoške trave koja ga je svako malo spaljivala. Noći besane su to bile. Kad sam došla doma, i kad je Andrea otišao nazad u Pariz, ja sam napisala putopis od 80 stranica. Tada mi je to bio jedini razlog koji me vodio da ne ostanem zarobljena na Braču, u divljem svijetloplavom pogledu mog lokalnog galeba. Pa sam između ostalog napisala ....
''Pokušaj zaboravljanja je za sada neuspješan. Vjerojatno još dovoljno nisam otvorila sve pore koje je on dirao, jer i u dimu cigareta osjećam okus njegovih usana, pa sam i prestala pušiti onoliko koliko sam navikla, da ne bih prečesto zatvarala oči s izlikom da mi je dim ušao u oči, a umjesto toga sam, kad otvorim kapke, željela ugledati njegovo lice ispred svoga.''
Vratila sam se poeziji. Na Poetry.comu svake godine objavljuju natječaj za pjesmu, a ja sam pročitala pjesmu od dedi, nekog tamo lijevog i koja me je nagnala da mi se oči orose a da ja shvatim da sam slijedeća dobitnica 20 tisuća dolara.
Pa sam napisala. Jeku. Hodnika. Koja mi se sada čini krajnje depresivna, i očigledna je pojava mog kraja adolescencije. No, sviđa mi se, mada nakon nje više nikad nisam ulazila u poetske vode.
Dišući u drvenom hodniku,
i gledajući kroz sfere staklenih vrata,
skrivam se od velike kuće.
Drago kamenje reflektira sjene
na moju stolicu i ja zaluđeno preplašena
odguravam misli prema unutrašnjim vratima.
Prozori koje dotičem
zovu za mojim odobrenim izlaskom.
Palete vrištećih
ravnica i nebodera šapuću.
Pločnik kojeg slijedim nije moj,
ali ga vrlo dobro znam.
Iščekujem poštara, lice koje ne prepoznajem
i otkrivam potpis
koji miriši poput prve stranice
knjige, koju sam upravo kupila.
Spavam na znanju
i jedem kruške starog drveta.
Razmišljam o naježenoj koži na vratu.
U podsvjesnoj divljini
trijebim lješnjake nježnim zubima.
U svojoj prirodi slušam jeke
koje se bojažljivo lome od zida do zida.
Iza toga sam se dokoturala do Kunderove 'Šale', bez obzira što nisam shvaćala pojam Praga i proljeća, kakav Trocki, ali sam u Kunderi pronašla dugogodišnjeg prijatelja. Pa sam se valjala po raznoraznim autorima. Manje ili više zanimljivim. Od Cotzeea, do Gordimer, od Jelinek do Goldinga, od Milosza do Sienkiewicza. Kishona, Franzena, Fowlesa, Cortazara (još uvijek nepročitanog)... Uvijek sam se čupala na Nobelovce i one koji su dobivali nagrade. Teško je naći književni biser, a da ga samo tako izvučeš iz stoga.
I onda sam dolepršala do Ian McEwana, koji me u satro u jednoj rečenici.
I koji o koprivi piše na 2 stranice. Koprivi.
''Pronašla je vitku mladicu lijeske i ogulila ju. Imala je posla, pa je prionula na nj. Visoka kopriva koja se šepirila čedno spuštene glave i čiji su srednji listovi bili istureni poput ruke koje, nevine, prosvjeduju – to je bila Lola, i iako je plakala moleći za milost, raspjevani luk metar dugog pruta sasjekao ju je u koljenu i poslao njen bezvrijedan torzo uvis. Eno je opet, stoji glave nagnute uslijed otrovnog spletkarenja, tamo preko zapovijeda skupini mlađih obožavateljica. Nažalost, i obožavateljice su morale umrijeti zajedno s njom. Zatim se opet podigla, besramno noseći svoje različite grijehe – oholost, nezasitnost, pohlepu, nesuradnju – i za svaki je platila jednim životom. Posljednji čin njenog inata zbio se kad su joj pale na stopala i opekle joj prste. Kad je Lola umrla dovoljan broj puta, tri para mladih kopriva žrtvovala je zbog nesposobnosti blizanaca – odmazda je bila ravnodušna i nije ostavljala mjesta posebnim pogodnostima za djecu. Zatim je drama koja se pisala, postala kopriva, u stvari, koprivom je postala više toga – plitkost, potraćeno vrijeme, zbrkanost tuđih umova, beznandnost pretvaranja – u vrtu umjetnosti, drama je bila korov i morala je umrijeti.
Nazupčana crta sasiječenih kopriva u travi označavala je njen napredak, kao i bijele peckave otekline na njezinim stopalima i gležnjevima. Vrh lijeskova pruta pjevao je u svom luku, lišće i stabljike letjeli su naokolo, a sve teže je bilo sakupiti povike mnoštva. Iz njene mašte istjecale su boje, blijedio je njezin samozaljubljeni užitak u pokretu i ravnoteži, ruka ju je boljela. Postajala je usamljena djevojka koja mlati koprive pa je konačno prestala, bacila štap prema drveću i osvrnula se oko sebe. ''
E to ja smatram umjetnošću. Kombiniranje riječi.
Jednog dana, tamo iza u nekim pametnijim godinama, možda se i uhvatim pisanja nečeg konkretnog. Kad osjetim da je to ono što ja smatram da želim za sebe napraviti, odnosno da u sebi nosim to sve što je potrebno za napisati, nešto, što još definirano nije. Trenutno se još ne mogu vidjeti s tim: fali mi iskustva, fali mi slike u glavi, fali mi pretapanje jedne u drugu, fali mi osjećaj za vrijeme, svijetlo, misao i osjet. I onda mi povrh svega fali jedna nota koja će me lansirati u inspiraciju. Inspirativno sam još prazna, i osjećam se mlaka.
Srećom da postoje pisci u kojima mogu odista uživati. Za mene je knjiga, jedina umjetnost koja postoji.
A u krajnju ruku, o nadam se itekako se nadam, bit će i umjetnosti prevođenja. No, o tome sada odlučujem.
Post je objavljen 23.11.2007. u 13:10 sati.