nedjelja, 18.11.2007.
Neću objavit slike.
|
Mada sam se sinoć kumila da hoću, ali neću jer jutro je pametnije od noći, a to dvoje se kod mene spojilo u jedno, poprilično mamurno. Danas. Sinoć, autoinicirano sa 'uzmi još jedno'. Slabe fore. :)  Dan sam započela poprilično ležerno, bez obzira što sam navečer imala težak koncert, koji mi htjela ne htjela uvijek stvori određenu nervozu, a i grlo sam bila izdrapala zadnjih dana, na probama. Ne štedeći se, što je očita greška. Žao mi je što na početku nisam pravilno (na)učila vježbe disanja i kontrolu glasa, jer sam shvatila da se dajem bez rezerve, a da mi glas nije više onakav kakav je bio. Bez obzira na sve: cigarete su dale svoj obol. One, i moj način glasnog izražavanja – vikanja. Što se dovodi u vezu s tim da kad graknem, obično bude – koji si ti glas? Sopran. Šta da? Malo sam se razbahatila. Klasika. Ne razmišljaš o nekim stvarima dok te ne oštete: jučer sam se sjetila da je Julie Andrews prije par godina ostala bez glasa i da je pala u depresiju, a ja sam si tad mislila, zašto ju je to toliko pogodilo, još uvijek priča i može pjevušiti. Nemogućnost pjevanja nije nešto o čemu sam do sada razmišljala. Iz kuta da kad otvorim usta, određeni intonirani ton ne izađe. I to mi se sada događa. Jer ne mogu pogoditi neke visine od onog prvog pogotka na koji sam se razmaženo naučila. Obol. Moj obol, sama sam si kriva. No, ima svijetla strana ovog posta. Koncert je odrađen odlično. Čim sam otvorila usta, to je bilo to. Nekoliko puta sam napravila vježbe disanja, duboko u sebe potisnula misao da će mi se grlo osušiti, jer neće, i da ću past u nesvjest ako me uhvati trema, što nije. Zadovoljna sam takvim krajevima koncertnih večeri. Poslije sam mislila da ću se prepustiti čarima Verdija, koji je jedini pravi glazbeni birc u Zagrebu. Izlazeći toliko puta iz Glazbenog zavoda, čekajući što probe, što koncerte, što društvo, što, uvijek nešto, di si, u Verdiju. A tamo uvijek ista nota mira, glazbenjaka, ili onih koji to nisu, ali su prepoznali mjesto kao – kultno. No, dogovor je bio drugačiji, za što je u jednu ruku bio zaslužan Bombay Sapphire, koji je Sean donio prije par tjedana, a na koji sam se ja navukla u Dublinu, ko onaj moj Gospodin D., ex kokainđija, kojeg fine travke ovog gina dovode do halucinacija i bivših sjeta o šmrkanju bijelog. Mene ne dovode do tih misli, ali sam gin dobro prihvatila. I pao je Kolding u kojem uvijek kad uđem svira Gotan Project i gdje se za razliku od mnogih mjesta ne mogu tek tako vidjeti bubuljičave face nekih novih klinaca koji su se tek naučili izlaziti van. Društvo od 8 ljudi. Dob od 24 do blaženih 29. Goranovih. :) Te 'Oš ti sad pisat o tome, jer ako hoćeš, ja bi te zamolila da i mene spomeneš, jer me rijetko spominješ', kaže PR Tara dok ju je Mija gledala preko ramena. Naime, Tara je jedina osoba koja si je sama izabrala nadimak za blog. Mada kaže više nije PR ali nadimak ostaje. Psiholozi, komada 3, su uvijek dobra partija za provest večer bez nepotrebnih komplikacija di ćemo, šta ćemo, ajmo više. I neki tako ugodni razgovori: tko se od parova slikao u erotskih pozama (pokazalo se da su kamere bile aktivne :), tko špijunira susjede dalekozorom gledajući tete kako usisavaju gole, tko je iza sebe ostavio reputaciju zaposlenice s najboljim sisama, koje su zatim prezentirane u skromnijoj, zatvorenijoj varijanti, tko ima grudnjak koji oblikuje sise da izgledaju neprepoznatljivo (zahvaljujem La Senzi), tko će s Tarom ići u Brazil, jer je odlučila ići na mjesec dana (njene molbe da joj se prijateljice pridruže su ostale visiti u zraku). Pa se vraćali na stare stvari kad smo u Latinu ostavili račun od 1700 kuna, što je još uvijek u memoarima zabilježen kao top 5 izlazaka uopće, od strane svih prisutnih. Pa jedna runda, dvije runde, više rundi. Da, puno je razloga zašto sam sinoć htjela, a danas neću objaviti slike, haha. Pokret ukočenih guzica je tražio pomak prema: ili Gjuri ili Fanatiku ili Saxu. Kako nam se nije dalo baviti s prenašminkanim curicama i uštirkanim muškim kragnama, Gjuro smo prebolili, Fanatik smo odbacili jer nismo bili u raspoloženju za brijanje i drogiranje, a Sax se sam nametnuo – jer je bilo hladno, a on blizu, a tamo toplo, a u unutra svira super rokaona Second Hand Band. I tako negdje do 4 ujutro, kad smo se poput nesvjesnih gmazova odvezli do Vjesnika, pojest što se da pojest. Bok. Cijelu noć sam kroz bunilo probavljala taj mesni burek, nesnosnu žeđ i misao da se moram skinuti jer sam zaspala s dekom preko glave i bijesnim mislima o tome zašto toliko zuji. Negdje tijekom noći uvijek pomislim, e da mi je dečko tu, puno je trenutaka koje si samo prepričamo, no, on siroće ziđe za našu budućnost. Na tom zelenom otočiću. Maza mala... 14.12. Dom sportova, Hladno pivo. Ponovno. :) |
Komentari On/Off
Buddha
