petak, 20.07.2007.
I onda su pak neminovni dani poput ovog.
|
Kad me PMS cijepa na atome, pa me ponovno sastavlja.  Plus, ta osjetljivost na zvukove grada. Danas u malo mracnijem tonu, jer presjek vremena radi svoje. Od jucerasnjeg dana kad je sunce cijelo vrijeme sijalo istom snagom, i gdje sam se izgubila u lunaparku Braya (gradic van Dublina), setala bosonoga oceanom i pijuckala caj s mlijekom, te poslije zavrsili vecer s odlicnom vegetarijanskom klopom. I onda nocas zaspim sa smjeskom na usnama, i probudim se negdje oko 4 ujutro, s penetrirajucom boli u usima i mozgu, jer je proradio alarm na jednoj od ulicnih trgovina. A taj zvuk mrzim. Jer ga nitko ne gasi pola sata, i jer ubija u pojam. Inace to je jedan od zvukova Dublina, barem u cetvrti u kojoj ja trenutno obitavam. Drugi zvuk su sirene, koje svako malo treste ulicama, a treci je onaj koji proizvode pjani ljudi. Osobno, veliki promet mi ne smeta jer i doma zivim u bucnoj ulici, ali kad je ovo pocelo alarmirati nocas, u roku od par sekundi sam se preznojila, jer je i sama ulica jako akusticna pa je sve trestalo, a nigdje nemos pobjec od tog zvuka. Raspolozenje mi se nije nesto rapidno diglo kad sam se probudila, dok sam zaspala u zoru, sa strepnjom osluskivala hoce li neka budala ponovno proci pokraj trgovine i namjerno nogom lupit vrata da se alarm nanovo oglasi. PMS kakav vec dugo nisam osjetila. Tim vise sto se nebo u potpunosti zamracilo i kisne kapi samo tugaljivo lupaju o prozorska stakla, a mene trenutno dize pomisao da uskoro moram u teretanu. 3 instruktorice koje imam su zaista fantasticne, pa te pritiscu da ides van svojih maksimuma. Tim vise sto sam si nasla neku jebenu malu opravicu za vjezbanje, ja i Sarapova bok uz bok. Od doma cujem te izjave od 40 stupnjeva, roditelji mi se banjaju na Bracu, sestra radi, cure krecu na more. Da, ravno tjedan dana nakon dolaska me pocne prati ta mala nostalgija za domom, odnosno za ljetom doma, jer vec 2 godine nisam bila na moru. Mada sam i sada na moru, jer me galebovi na to stalno podsjecaju. Vrijeme je da poslije treninga u sebe ubacim jedan Guinness. Kad svi idu linijom manjeg otpora, mogla bi i ja danas. Jecam, alkohol, morti blazeno stanje. |
utorak, 17.07.2007.
Nesto poput danasnjeg dana.
|
Zapravo sam htjela zapoceti s necim drugim, a onda sam prebacila na program na kojem se emitira emisija Bekami u Ameriki. A ta Viktoria, pa koja je to kravetina. Ali stvarno ono, prvoklasna krava muzara koja ne zna sta bi sama sa sobom.  Ja, se pak danas osjecam odlicno. Naime, upisala sam se u teretanu i danas odradila 2 sata s takvom malom ali pravom ekipicom, da dok sam plakala, ali zaista plakala od bolova, jer mi je prvi sat bio spinning (do danas nisam znala sto je spinning – 45 minuta rada na biciklu, jer doma ne pohadjam teretane, ali ovdje moram ubiti vrijeme) a ova zenetina od instruktorice je masina. Ali mi se to svidja, jer da sama radim, nece ici, a ovako kad mi netko govori sta trebam, ide, osobito jer svaki dan imam drugaciji sat, mada za jos ni jedan ne znam sta je, jer mi na engleskom nista ne znace, a lijena sam traziti po internetu. No, bas sam ono relaksirana jer je teretana tako malecka, a ljudi koji tamo rade, ali stalno nasmijani, mada je ovaj glavni za boks bio viceprvak Italije, frend od Seana, zato sam tamo i upala uz neke besplatne bonuse. Ma kod mene bas nista nesto posebno, samo sam skuzila jednu stvar: puno manje izlazim, iako sam vrlo kratko ovdje, i puno manje pijem, shvacam, ali nije mi vise prvi put ovdje, pa mi vise nije ni napeto ispijat pivu za dorucak. A ostatak: ma gluposti. Po cijelom stanu nalazim Economiste, pa ih nosim na wc jer su kao lako stivo, no nisu, i tako neki dan, dok sam bila na sanku, a Sean otisao do wca, meni se ubacio neki Englez s desne strane, i tako malo mi cavrljali, a ja se pravila pametna, jer sam kupim informacije koje mi Sean servira. Trenutno je osupnut Gruzijom. I kako su u Gruziji otkrili vino 5 tisuca godina prije Krista, i kako su u Economistu dali oglas da traze firmu koja ce im prestrukturirati kompletno vinsko trziste. A kod nas ''Nadan Vidosevic u Gospodarskoj komori, a nasa zemlja fantasticna za uzgoj vina i proboj u svijet, ali sta mi radimo – seremo po svome, jer nase ne valja, ali pogledaj ti tu Gruziju. Pa sta to nije fantasticno.'' Ili kako je skolovanje u Gani, ili kako on obozava Makedoniju, te sam morala nauciti sve susjede, i zasto im je zastava takva kakva je ''I vidis, mala Makedonijica je dala oglas u Economistu, i to svaki mjesec po jedan, jer kuze koje sve glavesine citaju te novine, i kako su novinari skroz objektivni, i kako je ta mala prekrasna Makedonija, znas duso kakva je to prekrasna zemljica, usvojila irski ekonomski model, i za par godina, ce biti na konju. Skopje ti je inace prije 4 desetljeca bilo pogodjeno ogromnim potresom, i sve su morali izgraditi, ali najmodernije sto se moglo, i kad sam tamo bio na tekmama, ono, bas sam se sokirao, a i Makedonci su ti bas neka mila bica. Osobno, meni jedna od najdrazih nacija.'' I da se vratim na pricu, jer ja sam totalni plagijator, naime, taj Englez na baru mi je nesto pricao o tome, ali onako posprdno, da irski ovo, engleski ono, da on ni ne treba znati jos jedan jezik jer mu je s ovim dovoljno svuda otici i sve znati, jer ga svi znaju, na sto se meni malo digao fras, jer je ispalo da sta ja sada znam o tome svemu, iako sam visoko educirana i izuzetno fluenta u engleskom, a on glumata svjetskog covjeka. I kazem ja njemu, ovaj plagijatorski podatak: znas kad je Lincoln potpisivao Deklaraciju nezavisnosti, da je tada postojalo 25 federalnih drzava, i da je bilo glasanje o tome koji ce jezik biti sluzbeni, i da je ispalo 12 za francuski, 13 za engleski, i da samo zbog te jedne drzave, koja nije bila kolonizirana od Francuza, ti sad mislis da si superiorniji od mene (ne treba zaboravit cinjenicu da je bio pijan, a ja po ovim stvarima nabrusena), dok je cijeli svijet mogao pricati francuski. Razmisli si malo o tome. Fino je zasutio, Sean se vratio na mjesto, a ja imala pobjednicki osmjeh na licu, dok je Seanu sve bilo jasno kako muljam, jer vecinu vremena samo glumim da ga slusam. Ma slusam. :) M'da. I da, dozivjela sam jos jednu stvar prvi put. Sinoc izadjemo na slajac, oko 11 navecer, i ja taman izasla iz Londisa, odakle vec, kad na izlazu uletim u guzvu od 20tak djecaka, ono od 10 do 15 godina starih, i ja se nasmijem na to sve, kad ono, povuce mene Sean na stranu i kaze, 'bit ce problema, vidi kako navlace kapuljace, imaju palice i boce u rukama i vis da se nekako nervozno ponasaju'. Kad odjednom, iz druge ulice, dva puta vise djecaka pocne trcati, vikati, bacati boce na ove, i to na sred O'Connella sto je ono arterija Dublina. Ja se usrala ko grlica, ali bas ono, poop eto mog govanceta na cesti. Pocela sam trcati na drugu stranu ceste, ko i svatko normalan u istoj poziciji, a oni makljaza na cesti, ma ne onako velika, da su se mlatili do bola, ali tuca da, a sa strane auti, i pazi ovo, cure na rolama. Znale su da ce biti kvartovska tuca, pa su navukle role, da mogu promatrati sto ce se dogoditi, a da same mogu pobjec. I ni 3 minute kasnije, sila policije se slistila na ulicu, ovi se svi razbjezali na sve strane. Ste ikad citali Gospodar muha od William Goldinga, fantasticna knjiga o tome kako se skupina klinaca ponasa kad slucajno zavrse sami na otoku. Taj incident me bas na tu knjigu podsjetio. Ja jos pomalo zmrdana, jer ne volim te tuce, a Gospodinu Seanu to sve zanimljivo, jer je naravno sve to prosao. Mada obozavam te njegove price do neke 21 godine. Zene, tuce, BBB, kvart, deran do bola, i onda eto covjeka sada u 28oj. Istina, ovaj post i nema nekog smisla, ali mi se bas pisalo. |
nedjelja, 15.07.2007.
Po cemu prepoznajes seljaka od gradskog covjeka?
|
Po štapićima za jelo.  Nas dvoje, prvih deset dana kad dodjem, udri brigu na veselje - sto tocno znaci da si dajemo oduska da svako malo jedemo vani. Onda nam dosadi, pa Sean kuha poriluk, il radi vrhunske snicle s gorusicom, ili radi kerefeke od salate, uz jos dodatni poduzi popis. Ja za to vrijeme obicno kukam da mi nesto nije dovoljno slano, da je preslatko, sve u svemu izmisljam toplu vodu, i onda za kraj moram oprati sudje. A nekad ni to ne moram, jer kao neka ja odmorim, naradit cu se ja jos u zivotu. :) Ja da bi rijec rekla. I onda tako nas dvoje, sibicarimo na sve strane, vecerica ovdje, ondje, vec smo si nasli par mjesta koja nam super odgovaraju (a da je glavno jelo do 15e, jer bogca ti ne dam vise od 15 eura za jelo koje u sebi sadrzi prosjecan steak i tu njihovu pickin dim rocket salad, koja je kao ono, vrhunska delicija - a koju nadjes i u McDonaldsu, a jos nemamo dovoljno novaca da se bacamo na ekskluziva restorane). I tak danas sjedimo u Metrou, uvijek napominjem taj Metro jer je prvi takav birc u Dublinu. Gdje vec 20 godina mozes sjediti vani, a strogi je centar grada, i gdje vec pustam paucinu i vise konobarima i ne govorim sta pijem vec je sam 'regular'. No, sta sam htjela reci. Da, da, i tako kako je Dublin mici mici mali grad, neminovno je da naletis na nekoga koga znas, a danas naletili na onog mog Gospodina D. s kojim sam zadnji put imala seansu kad sam se napila gina i onda imala halove. Inace, sav se ozario kad me vidio, malkice pocrvenio, i odmah ozbiljno pitao jel mi ovaj put i sestra dosla (da se moze ubaciti u moju obitelj :). I eto tak, sjedili malo, pricali o sinocnjem koncertu Bar'bre Streisand, na koju sam htjelaaaaa, ajme kako htjela ici, ali pazi ovo, najjeftinija karta je bila oko 150eura. Ma ne dam, odakle jebote, da dam tu svotu love, mada mi se srce kidalo jer je on isao, i rekao da je bila fantasticna, jer je pjevala i onu glavnu pjesmu iz mog, mog, mog, najdrazeg, najdrazeg, najdrazeg, ljubavnog filma 'The way we were', ili na nasem Djevojka koju sam volio. I kazemo mi Gospodinu D. da bi trebali naci neki jeftin restorancic, a da nam se vise ne ide na neka klasicna mjesta. I on nam preporuci tam neki kineski, a kineze vise ne mogu smisliti (mogu, ali samo odredjene spring roles), bez obzira jel umak bozanstven, prawns ono hrskave do bola, a patlidjan fenomenalno flambiran, ili sta god da rade s njim. Tako se mi nakon 2 sata pozdravimo, i krenemo nas dvoje, pomalo obezglavljeno, jer kruli, a mi sve nervozniji jer sta jesti, a sve fine guzice. I tako mic po mic, kao ucjenjujem ja njega, idemo na neko fino mjesto, pa cu ja tebi poslije platiti pintu. Moze. Japanski restoran. Idemo i to probat. Ali smo usli samo zato jer smo vidjeli da je ponuda ovakva: miso juha, piletina, riza, sushi, desert, 9.85e. A ja nikad jela u japanskom, pa eto malog Muje u velkom gradu. A ono Japanci, sušta suprotnost Kinezima. Em ne smrdi u restoranu, em je krcat turistima nesumljivog karaktera, em su konobari bili nasmijani cijelo vrijeme. I sad mi to narucimo. Ja gledam ljude oko sebe cekirajuci kako se sto jede, i kako se jede, i sta su umaci na stolu, kad eto konobara nazad - s nekom zatvorenom kutijom. Sean sav spretan, odlomi stapice, a sunce mu poljubim, drugi put se koristi stapicima, i uzme zrno rize. Ja obnevidjela od ljubomore. A kako ti, molim te lijepo znas kako se koriste stapici za jelo?!, pitam ja njega isfrustrirano. 'Pa kad koristim mozak i logiku', baci on meni nazad svoju novokomponiranu ping pong mudroliju. Pa sam pozvala konobara da mi donese standardni bestek, crveneci se poput gnjile rajcice. I krenem na jelo: juha je prefina, stvarno je prefina, a tek kad sam nju apsolvirala, otvorila sam kutiju u kojoj se nalazila hrana u 5 odjeljaka. Sva sreca da kuzim sta je sushi, ali ga nisam mogla svladati, jer kad sam osjetila ljigav okus neke tamo mrtve a sirove ribetne, nije bilo dobro. Druga stvar je kad sam skuzila da glavno jelo jedem s desertom, sto uopce nisam razaznala jer mi je to vise izgledalo kao nesto sto dolazi uz piletinu. Rizu sam stalno polijevala sojinim sosom, jer sam za to znala da ide zajedno, a ono sto je ostalo u 5tom odjeljku sam totalno zanemarila, ali sam ostala frapirana jer zaista, ali zaista ne znam sto je to bilo, mada je imalo okus poput osusenih mirisnih stapica, i tako neka mala kolicina da sam se zapitala, zapravo, se to jede, ili je ukras. Tako da kad sam shvatila da je desert pojeden s piletinom, valjda mariniranom u medu ili cemu vec, skuzila sam i da sam pojela - zapeceni djumbir. A djumbir ne volim. Ali nisam na vrijeme skuzila da je to djumbir, jer nisam na vrijeme nista skuzila sta jedem. Ovaj preko puta mene, je kao sve znalacki pojeo, a ja sam ostala zacudjena cinjenicom, ko dijete s velikim siroko otvorenim okicama, sta su drugi imali po stolovima, dok sam se ja mucila s sirovim ribama. Ali stvarno, stvarno, nije zvaka za seljaka. Mada sam rekla da cu ponovno doci, jer je osoblje bilo tako ugodno, ali i zelim to sve probati. A od Japanaca valjda to i mozes ocekivati, mislim tu usluznost, i iako je cirka racuna iznosila 20 eura, ostavila sam 5 eura napojnice (u Irskoj se uvijek mora ostaviti napojnica, i treba biti 10% ukupne cijene). Ali treba sve probati. Pa i kad ispadnes glup samome sebi, ne mora znaciti da si glup nekome drugome. I to mi je uvijek super ovdje u Dublinu: sto ljude stvarno zaboli kako izgledas, kako se generalno ponasas, jel jedes s vilicom, ili poslije jela, kao ja, lizes noz, jer stvarno, mada zna nekad biti naporna ta svekolika sarolika multietnicka sredina, nikad neces osjetitit da ti se netko smije jer ne znas obicaje toga i toga. Jer, zaista, imas vremena nauciti. (Opet sam si ispala pametna, ali stvarno, u Dublinu o takvim stvarima manje vise svakodnevno ucis.) Ma da prste polizes. :) |
petak, 13.07.2007.
Receno mi je da se pripremim na kisu.
|
Sto mi je receno to sam i dobila.  I to bas onu malu smrdljivu kisicu, zbog koje ti se uopce ne da otvarati kisobran, jer si mislis, ma ne treba mi, a nakon 5 minuta si mokar do koze. Poprilicna je promjena vremena od onog koje sam ostavila iza sebe (dok vijesti stalno trube da ovako kisno ljeto nisu imali, od ne znam .. pamtivjeka?). No, nema poante od njurganja. Eto me u Dublinu. Cim sam dosla na Luton, Dublin mi je vec poceo mirisati. Miris Dublina? Pa bit ce to mix svih onih prcija, instant kava, slatkisa, Mc i Burger king ... trgovina koje nude sve a la instant. Moram priznat da volim taj miris, nekako mi je samo povezan s Irskom. Taj miris Dublina mi je bas nesto sto samo ovdje pronalazim. To i odredjeni podsjetnici na promjenu kulture i svojevrsnog nacionalnog identiteta. Bez obzira koliko puta vec ovdje dolazila, jos uvijek se ne mogu priviknuti na jednu stvar: strasno razmazene klince prije ukrcavanja na Ryanair, klince koji leze po podovima, koji ama bas nikako ne reagiraju na roditelje, i jucerasnji taraaa fijasko jednog takvog roditelja - kad je klincu od cirka 4 godine, mater rekla da ne smije proliti bocu soka po podu, a mali joj je na to, opalio samarcinu i ispraznio bocu na pod, a ona apsolutno nista nije napravila po tom postupku. Ma ni a. Zasto o tome pisem? Zato sto su klinci ovdje divljacki razmazeni, i sto svaki put, ali svaki put, a vec iza sebe imam ohoho letova, ovakve stvari vidjam po londonskim i dublinskim aerodromima. Letovi su bili ugodni. Bas ono ugodni, bez obzira na odredjene, vec standardne turbulencije nad Alpama, ali ovaj put nisam sjela do prozora, vec sam cim smo uzletili, svoje duge noge, preduge noge za ovakve avione nagurala na prolaz i onda svako malo dobivala poglede od avion teta da nije prilicno da me one stalno preskacu. Tu i tamo, iz sna me budio miris rakije, dok nisam otkrila, da covjek jedan red ispred mene, u svojoj casici ne ispija sok od jabuke, vec da je to cca deci travarice koju je ulijevao sasvim neprimjetno, dok je isto tako kao nezainteresirano jeo bademe. To mi je bilo nevjerojatno simpaticno. Osobito s tim jer je gospodin bio turist, a ocigledno mu se svidjela rakijetna, s kombinacijom bajama. Malo mi je trebalo da ga ne upitam za casicu, mada rakiju zaista ne podnosim, jer imam grozne mamurluke od nje. Ali situacija cini covjeka. Za cudo, ali zaista za cudo, na granici u Londonu sam stajala ravno 4 minute, a zena me odmah pusila u Englesku, bez ikakvih dodatnih pitanja, sto se meni osobno jos ni jednom nije tako lagano dogodilo, jer od engleske granice dobivam frasove, jer nisam EU gradjanka, pa se vrlo cesto prema meni (nama) tako i odnose, shvatite to kako zelite, diplomacija me trenutno ne zanima. Valjda zato sto sam ko iz topa ispalila da se prebacujem na let za Dublin, na ciji sam check-in trebala stici za ravno 40 minuta, sto je jako malo, jer me ocekivani fras docekao u situaciji koju sam najmanje ocekivala. Kod prtljage, gdje su se istovarivale torbe s 3 leta - a moja jadnica, je stigla zadnja, dok je meni srce pocelo udarati u grlo. I ponovno sam torbu platila 20 funti, jer sam opet prekoracila tezinu, i Luton ima ukupno 4 kontrole, ali je zaista super stvar to sto na aerodromu kod odredjenih stvari, kao i kod odredjenih stvari u zivotu, moja prirodjena smusenost i hiperaktivnost, i osmjeh kad ne znam sta bi vise sama sa sobom, pa zahvaljujem svima i svakome sto me nisu ispipali cijelu i trazili da rezem nozne nokte za provjeru DNA (pretjerujem), upali od prve, pa i od sluzbenika izmami osmjeh. "You are late, aren't you?'', kaze mi jedna od kontrolorki. "Yes, I am." "I can tell. (Osmjeh.) Do you have any liquids in your bag?" No, I don't but I have this hand cream, which I bought but it is tested on animals. "(Osmjeh) This is one information that I don't need to know (Osmjeh.). You can pass." Thank you. I doda ona meni novi osmjeh na kraju, lagano odmahujuci glavom. (Te sam se geste nagledala kod roditelja, haha :) Let do Dublina, bas ono, ugoda. Kakvi oblaci nad tim gradom, to jos nisam vidjela. Carinu sam stvarno brzo prosla, mada mi je zena, 2 puta pregledala putovnicu ne vjerujuci koliko puta turisticki ulazim u zemlju, no, valjda s Hrvatima nema nekih problema, jer me pogledala i ud'rla stamb'lj. To se trazi. A sta ce, kad je sve legalno. I onda ugledam svijetlo. Moja torba izlazi prva. A kako je izasla prva, tako je Sean na aerodrom dosao 10 minuta kasnije, dok sam ja zijevala. Zasigurno od ugode. ''Bucka, morao sam pivicu popiti s frendekom, a na netu sam pratija kad slijeces.'' I sta rec na to, neg poljubit tu budalu, kao da ju nisam vidjela skoro 4 mjeseca, i kao da iza nas nije bilo 100 dana separacije. Sve moje podivljale cakre i neuroze su se samo smirile. Instant. Mada nam je bilo prva 2 sata cudno sto se gledamo, a ne da se cujemo, ili da mu mogu reci, prebit cu te kako me zivciras ... sve od milja. Draga mama, nije bilo seksa (ne nije :). Naime receno mi je prije samog odlaska da ne pisem previse o seksu, jer kao u Dublinu imam tu tendenciju, pa mi je draga mater rekla ''Ajd nemoj stalno imat te seksualne natruhe.'' Mama, hvala ti za zadnjih tjedan dana ugodnog druzenja, mada kazes da te uvijek nekako izostavim u piskarijama, ali nije to istina. I ja tebe volim. :) Tako da eto, stvari su tak nekak sjele na mjesto. Dublin ko moj drugi grad, sunce je upravo prolomilo kroz oblake, posto je dan do 11 pm, a ja se spremam malo vanka, popit koju pivicu. Mada se fakat veselim slijedecim danima, jer sam odlucila, posto sam do sada bila grozno lijena za ikakva dogadanja da cu ici na raznorazne besplatne manifestacije, predstavljanja, seminare, sta vec. Uzela sam si danas novine, The event guide, i podcrtavala na sta mi se ide, jer dok Sean radi, moram se ja baciti u neke aktivnosti, biciklic kupujem u ponedjeljak, isto tada se upisujem na pilates, sta vec, glavno da se krecem (LittleMissG i Zarazna, odlucila sam se za onaj u IFSC-u, pa cu vidjet sta me ocekuje). Da, bas se nekako zadovoljno osjecam, najvise zbog toga sto Sean sada puno manje radi, pa cu ga stvarno cesce vidjati, i sto sam odlucila izbaciti sva ova slatka sranja koja sam do sada gutala (a pri tome mislim na kokice s cheddarom, sladolede, kineze u enormnim kolicinama, ove rolice, onaj muffin ... ) i jos nesto. Ajme, rasprodaja. Zara je vec pala danas (Vix, nece ti se ovo bas previse svidjeti, ima dekolte, a i nosi se na minicu), sutra nesto drugo, mada, moram reci, da jedva cekam da se ova Twiggy ili Poppy Poo (moja izvedenica) odjeca makne s ulica. Stvarno mi je vec dosta tih haljn'a majica i uskih hlaca i sta vec ne. Fali mi neka zenstvenija verzija odjece a da nije sve tako, ma ne znam, ko da je ispalo iz 60tih godina, sto i je. Kao i obicno, velike brige me ovdje muce. :) Odo ja ca sada. Limeta, rum, i kokakolica. Moj vecerasnji izbor. Cuba libre. Na kisi. Irskoj. Budite mi dobri. :) |
četvrtak, 12.07.2007.
After 4 months, one degree of separation.
    |
nedjelja, 08.07.2007.
Isparavanje.
|
Meni je bilo najbitnije da ovaj tjedan prođe.  Od ponedjeljka do petka, na konto čega sam dobila iskrivljenu kralježnicu i bolne listove, jer imam ravna stopala a šetala sam kilometre u neadekvatnim cipelama, zatim - izgubila sam pola svog živčanog sustava zbog gluposti, zbog čega drugog a meni krv kuklja, i dobila sam novu ocjenu u indeks, ali sam zato opustošila pola DM-a, a i šire bi ja, da me nije uhvatila grižnja savjesti, i kroz to sve, bila sam totalno Asocijalna, jer me nigdje baš ono nije bilo, jer sam jednostavno bila pošeremećena, pa me ljudi nisu vidjeli po 2 tjedna. Ma i bolje, bila sam za kurac. I onda je došao vikend, a na buvljaku si nisam našla ni jedan jedini komad odjeće, što me u posljednje vrijeme strašno veseli, jer mi je sestra zadnjih par tjedana pobjedonosno dolazila doma noseći u zavežljajima čudo od odjeće za svega 5 kuna po komadu, da sam ja praktički svisnula od zavisti (ma nisam, sestra mi je, ali se tako kaže :) na određene stvari koje je ona našla, klečući na koljenima, dok sam ja uredno doma - spavala. Obožavam buvljak. Zarina suknja za 7 kuna? Daj. Jer ni sama teta buvljačica nema pojma šta prodaje. Esprit hlače za 25kn. Daj. I onda je došao vrhunac, kad mi je stari uletio u Paul&Shark majici, nova, origigi, 10 kn. Da, teta buvljačica ne zna što prodaje. Vjerujte. A ne, ne dam vam mjesto mojih dilerstva. :) I pocrnila sam. Baš ono, fino pocrnila, sere mi se na solarije i ostale pizdarije, pa sam zadnja 3 vikenda provela na rijeci, najela se roštilja kao nikad, pala sa splavi tako jako da mi je dupe eto već 10 dana crno, i naravno opet ispala 'trampava' jer sam najmlađa, pa ''tko će drugi past nego dete''. Dečki su napravili presavršen kamp, ja se poigravala s mačetom (mada se nisam poigravala s mačetom u Knežiji), rušila drveće, zaradila žuljeve, dobila plikove od koprive, skužila da sam se baš ono odvikla od cigareta. Bilo je nešto borbe s miševima, nešto s lisicama i tetanusima, i to se događalo, s velikom gamadi iz rijeke i ponekom zmijom. Bijah zamolila da ne ubijaju ništa ispred mojih očiju, jer ne mogu to podnjet. No, bila sam užasno napeta kroz cijeli tjedan, ma nepodnošljiva i samoj sebi, a ostalima oko sebe da i ne pričam. Jednostavno me čopilo. I onda sam si dala cajta da mi voda ispere gluposti iz glave. Voda i Joni Mitchell. Bože dragi, kakva je to žena. Jednostavno sam bila upala u rupu sa samom sobom, i nikud se mrdnut. Stvari koje nekad rješavam bez pol muke, su mi postale velika tlaka, no, uvijek se na kraju sve svede na iste razloge. Da se imam ono, baš na nekoga osloniti i da ne trebam puno objašnjavati zašto mi je ta i ta misao proletila glavom, i da imam taj mir, unutrašnji, koji mi ispari. A ispari, na ovaj ili onaj način, pa onda živim, radim, dišem i pokušavam biti što stabilnija dok su mi baterije još prije tjedan, dva, došle do svojih rezervi. Blink, blink, crveno. Naravno, da svatko ima svoj sustav vrijednosti i tolerancije, samo što ja samu sebe ubijem u pojam, jer neke stvari odlažem, pa me satru kad pokucaju na vrata, ostale iščekujem, a nikako doći, a ja obično, sagorijevam, kao svijeća, s obje strane, jer, brza sam iznutra, a kad se to počne vidjet na van, nastane kaos. :) A kad sam pročitala ovaj članak u novinama, puno, ali već odavno jasnih stvari, mi je samo sjelo na mjesto. ''Mladoj Talijanki koja je u anksioznom stanju potražila stručnu pomoć u bolnici u Genovi, liječnik je kao terapiju propisao - seks. Tjeskobnu djevojku primio je dežurni liječnik na odjelu hitne pomoći, a nakon iscrpnog razgovora, i uobičajenih pretraga, pregledao je nalaze, i mladoj je ženi preporučio da tjedno vodi ljubav dvaput.'' Da, 2 puta. A šta je dva puta?  Da, malčice sam pukla. Ali kažem, glavno da je tjedan prošao, da sam se ja dočepala vode, tamne kože, Joni i novog tjedna. Ole.  |
srijeda, 04.07.2007.
Ja sam mongloidni babun.
|
Valjda jesam. No, pošto sam isto tako glupa, ne razumijem ti ja razlike između babuna i ostal'h majmu'na.  Tako me naime opisao jedan čitatelj kad je skužio da sam ja, znači Ova (upirući kažiprst prema sebi) na cool listi i zašto i kako i kada sam na nju sletila, odnosno kad sam se prizemljila, i počela parati oblake. Da, malo sam se vratila, bolje se osjećam, vani je vrijeme mračnije, pa mi se i rasploženje diglo, tim više što su mi se određene ocjene upisale u indeks, a profesorici koja me nije vidjela već 4 mjeseca sam rekla, ''A znam da, ne morate mi ništa reći, ja sam disident određene vrste''. Na što sam dobila hladan, brrr, kako hladan pogled i nešto što se moglo (a i nije nužno moralo) protumačiti kao osmjeh, ali ja sam zaključila da je bio. Što je značilo da i veliki povratnici poput mene, imaju šanse za odlediti i ovako zamrznute odnose s osobama kod kojih sam uz to sve prijavila i diplomu. Pametnica mala! Iako nosom ne param oblake, mislima itekako param. ''Hodala je pola metra iznad zemlje, kao neko božanstvo, korak prvi...'' Posao sam prizemljila, sve u svoje vrijeme, već sam malo prije mjesec dana bila pucala na novonastalu situaciju, sada onako disidentski mogu reći, da sam već počela stavljati noge na stol (kao da to do sada nisam radila) i ojdarajda high life. Kratim vrijeme tražeći dobre ljetne knjige, Coetzee mi pada na pamet, mada mi apartheid nikako ne zvuči kao milamaca, ali želim apsolvirati tu temu. Bacila bi se i na te famozne Elementarne čestice, ali brate mili ne da mi se topit mozak s velikim kontemplacijama, a rastužila me informacija (mada ne provjerena) da se Moj slatki Sputnik više ne može naći u knjižarama, a Wisniewski mi je jopet ostao nekako nasukan, mada samo glorifikacije slušam o njegovoj Samoći u mreži. Mislim da mi je Somozina 'Spilja ideja' bila jedna od zajebanijih knjiga koju sam pročitala, jer sam jednim dijelom tražila lucidne dijelove knjige na koje bi se mogla uštekati da shvatim, a šta si ti Somoza tija reći. Da, fale mi knjige, ali knjige koje se ne nazivaju skripta, ili skrećena obrade skripte, ili e imaš štagod novoga, a da nije skripta. Možda Cortazar i njegove ''Školice''. 2 godine mi leži na polici, nadobudno kupljena na engleskom jeziku (nije problem u nadobudnosti jezika, već u nadobudnom stavu konstrukcije knjige). Apsolvirana nije. Oćel biti? Vrijeme će pokazati. Zapravo, krenut ću, tako je, od Šalkovića. Nisam domaće dosta dugo čitala, a čujem da je jako dopadljiv, eto tako da i vi imate neki presjek mojih misli u zadnjih par sati. I pomalo, odvratna sam, pasem oči na ovom djetetu; muškom djetetu da ne bi bilo zabune, (a i njegova mama ga stalno fotka pa će dijete ispast narcisoidno, ali prekrasno, a i kamera će ga voljet cijeli život) na što mi je sestra rekla, da sam ipak malo prestara za buljenje u klinca od desetak godina. Ali sam uvijek bila slaba na dredove, dobro, shvaćam, dijete ima 10 godina, ali sam tu fantaziju započela s reklamom za JP Gaultierov parfem 'Fragile', a dečko, ovaj dolje, njoj pod nogama, s dredovima, mi je, ajd recimo, bez pretjerivanja bio idol/fantazija nekih par godina. Sve dok nisam odrezala svoj dred, koji me držao neke 3 godine, i koji sam odrezala nakon što sam napravila eksperiment u frizeraju Mona Lisa (preko puta Sheratona, nije reklama, ali je najbolji frizerski salon u koji sam kročila nogom, cipelom broj 41. Lažem, veća je.) Šta još iz Lala zemlje? A ništa posebno. Glavno da ima bloga i laprdanja. :) |
nedjelja, 01.07.2007.
Malčice.
|
Sam odlučila staviti blog u hibernaciju.  Jer obveze me sustižu, ja njih (ne glatko, a i nikako ne slatko pokušavam izbjegavat, a za to mi je potrebno još više mozganja nego što mi je potrebno da određene stvari riješim) gledam, one mene gledaju, pa se gledamo. Kaže Oprah jučer, za život su potrebne 4 stvari: hrana, voda, san i sex. Ne treba previše pameti da bi se skužilo od čega i zbog čega najviše pizdim ovih dana, i zbog čega mi je kemijski disbalans u glavi. Od previše i premalo sna sigurno nije. Pa me tu i tamo hvata određena malodušnost, pa me valja kao da imam 60 godina i kao da svako malo prolazim kroz valunge, pa mi se to ne sviđa. Post mi više izgleda kako kukanj, ali je to i sve povezano s time što nisam miljenica ljeta. Previše stvari mi se dogodi ljeti, a ja nestrpljiva. Pa kukanj. Stoga, bolje neka hibernacija, nego kukanj. Tim više što će mi sestra diplomirati za 2 tjedna, a mene, koja jebena koincidencija, taj, baš taj vikend neće biti, jer je deda odriješio kesu, stavio 10 tisuća na stranu, bit će dernek nezapamćeni, i mene, nakon 8 godina, taj vikend neće biti. Da, kukanj, a ja se trenutno osjećam kao ljetna verzija Grincha. |
Komentari On/Off
Buddha
