nedjelja, 29.04.2007.
Kad me nostalgija sklepa.
|
A danas me uhvatila. Za čim, još uvijek ne znam. Samo ju osjećam.  Valjda je umor pridonio svemu, baš sam nekako strgana. Mada je jučer bio prekrasan dan, za puno toga je zaslužan i piknik na brdu. Kako se neke stvari mijenjaju. Mada bi htjela da i neke druge stvari izađu na vidjelo, ali svatko ima svoj život, valjda to podrazumijeva i činjenicu da svatko zaista zna šta je najbolje za sebe. Jer mada izgleda malo, no, tjedan po tjedan čini razliku. Ma u redu. Sva sreća da Bebel Gilberto dolazi u lipnju. Mislim da me trenutno ni jedan koncert ne može više veseliti. Idem van malo, cijeli dan se smucam uokolo, treba mi zrak. Čokolada. Nedjelje su uvijek nekako, bez obzira na vrijeme ... sjetne. |
srijeda, 25.04.2007.
Koliko sam ja u pravu, a koliko je on u pravu. Ili, slijedeći pravila jačega.
|
Imam prijatelja, baš prijatelja, ma zapravo svojevrsnog vodiča kroz (ne)logična kontempliranja. U biti on je jedina takva osoba u mom životu s tolikom šarolikom prošlošću. Bije nas ista sudba Blizanca. Znamo se iz prošlih života. To smo potvrdili davnih dana, iako je razlika između nas 13 godina.  Upoznali smo se prije par godina. Dok sam ja radila na T-com partijani na Velesajmu, mažnjavala lovu, krala sve one koji su paradirali s VIP ulaznicama, dodvoravala se svim finim facama koje su jele jagode sa šampanjcem, te na kraju večeri pobrala duplo od 300 kuna koje sam trebala službeno dobiti. Svakako jedan od najboljih partija na kojima sam radila. Hostesiranje me uvijek voljelo, dok mi više nije počelo ići opasno na nerve od svega što sam se naslušala, odnosno što sam morala raditi. Nikakve opscenosti, ali koja tlaka za telom, mladim telom. A ja sam zaista prosjek, samo eto ta visina me izvlači. Prosjek, no jagma za tim – daj da me vide, daj da me vide! koja je itekako izražena kod svih hostesa je nešto s čime se meni više nije dalo jebat. Fine novce sam pobrala na tome, ali šta je bilo, bilo je. Prijatelja sam si upoznala jer mi je on dao štelu. Preko drugog poznanika. A ja nisam ni skužila šta je upravo kročilo u moj život. Uz taj tadammm tadammm hod, kad je pružio dlan, dok je istetovirana ruka izletila kroz majicu, a na obrijanoj glavi bio urezan zajebantski osmjeh – koji sam ja prvi put vidjela,''Di si mala! Znači ti radiš za mene večeras.'' Ja sam se skoro usrala ko grlica kad sam ga vidjela, jer s njim nije bilo zajebavanja. Zabio me čekićem za pod jer je imao tu neku karizmu koja se rijetko doživi. Bio je dušica na prvu. Ne, lažem, nije bio. Trebao mi je prvo dokazat teritorij, čisto radi vlastite satisfakcije. No, istina, tu ''dušica'' stranu sam skužila par mjeseci kasnije. Kad smo se bolje upoznali, kad sam mu upoznala suprugu, kad sam vidjela u kojem se miljeu druži, kakav je stroj na poslu, kad mi je nevjerojatno puno pomogao dok sam ja kružila od jedne propasti na drugu propast, s dečkima naravno. Mislim, istina, njemu je odgovarala moja mladost, uvijek sam ja to znala, nije to bila neka knjiga otkrivenja, ali meni je odgovaralo što je on bio, barem je tako izgledao, divljak. Baš onako neki brutalac, bar na prvu. Takva je energija iz njega strujala, nisi ti njega mogao pokolebati. I to mi je izgledalo tako na prvu. Puno je stvari kod njega išlo na prvu, a da su se poslije pokazale potpuno suprotne. U početku sam ga upijala, otvorenih usta i dignutih obrva, dok mi nakon jednog određenog vremena nije rekao da sam ga prestala gledati s urezanom borom između očiju, koja je značila nepovjerenje. Bio je moj mentalni tutor, ma još uvijek je. Često se čujemo, ne vidimo se baš toliko. I bolje, mislim da bi nam se odnos razvodnio da smo slizani, a i nemoguće je to, jer uz njegov tempo života, uz moje obveze, nekad bi prošli mjeseci do slijedećeg susreta, zapravo vodimo potpuno različite živote. Ali bi uvijek od prve skužio šta mi je. U većini slučaja je imao providnosti da mi ne kaže šta će se dogoditi s nekim mojim stvarima. U mnogo toga je pogodio, kod ostalih stvari su se klupka jednostavno tako rasplela. Po njegovom scenariju.  Baš ga zato i volim, jer mi je strašno vjeran prijatelj, i jer je mene prihvatio baš onakvu kakva jesam, u srž, mada mi on uvijek digne ego s pričom da ja ne pripadam svojoj generaciji, i da je bar par godina mlađi (a slađi :) ... ali itekako smo shvatili da naš odnos nikad ne bi bio ovako kompaktan da se između nas nešto, ikad išta desilo. Ne bi to bilo u redu. Tako da se i nije. Jer ako sam se ikad i osjetila ugrožena pokraj njega, on je to uvijek izbrisao, mada nije nevinašce. Je, istina, golicao me, a mladi um je labilan pokraj velike zvjerke, no, jednom sam mu egzaktno rekla da je previdio situaciju s tim što je moju mladost precijenio, a mene podcijenio s tim ako misli da bi se mogla nositi sa svime što on nosi uza sebe. I tako je i ostalo. Na ničemu, i na puno toga. Stoga volim se s njim naći, jer znam da me svašta čeka. A i redovno mi sve poplaća jer ne da beštija da pokraj njega i kunu dam, jer me redovno nahrani, jer me valjda ispita o svemu i svačemu, i jer me uvijek iznenadi, kao što je i ovaj put, jer mi je za skorašnji rođendan dao kutiju punu školjaka koje je sam izronio, te skriven Magali u jednoj od njih. Crni biser. Naručen iz Polinezije. Da, uvijek je bio obziran. Baš pazio na takve neke detalje, mada nikad od njega nisam ništa tražila. Nikad nisam imala potrebe, niti sam ikad marila za te neke stvari s kojima je on u obilju okružen, valjda zato što sam kroz njega upoznala, kao što sam i rekla, taj jedan drugačiji svijet od moga. Uvijek kažem da mi je on sličan Seanu. Naknadno je koencidencija ispala još veća kad su shvatili da se poznaju. I kad sam ja shvatila kako se poznaju. Taj kvartovski žanr priče. Svojevrsne borbe s ulice. Alain Deloni zagrebačkih predgrađa. Da, znam, stvaram melodramu od ovoga, ali kad se tako pogodilo. Mada i jedan i drugi kažu da sva sreća da sam bila lišena tih stvari. Tih nekih busanja prsa od prsa, i konstantnog dokazivanja. Zato se valjda i osjećam sretnom što mi je jedan dečko, a drugi prijatelj. I jer je Sean stabila od Bika, punokrvan u tom smislu riječi, dok je Blizancu najlakše skužit drugog Blizanca, i to poimanje lebdenja, iako i ovaj s dvije noge itekako stoji na zemlji. Mada on ima svoje vizije o mom životu. Iskusne. Ne želi on vidjeti da se netko ''poput mene'' trga za stvari koje su sada nepohodne, jer smo razmaženi. Jer je vrijeme u kojem živimo razmaženo. Jer je on puno toga napravio u životu, i jer je ostao jebeno ispravan u glavi. To što on ima 37, a ja 13 manje, nema neke razlike kad se upustimo u razgovor, jer to nije kimanje glavom i aha aha s moje strane, niti su to litanije s njegove. Ali opet ovih dana sam shvatila jednu stvar. Nešto što ni jednom do sada nisam. Bio mi je zaista učitelj. Zaista mi je puno pomogao. Ali dođe period kad je odcjepljenje jednostavno potrebno. Ne, ono završno, ma ništa tako drastično. Ali, i on je mene gledao kako sazrijevam, čopio me u baš nekim kritičnim periodima mog života.  Oblikovao je neke moje misli, ma najviše mi je stavljao razuma u moje ideje, jer je i on skitnica, jer i on ima vulkan u sebi, jer i on ima izrazito razvijen emocionalan svijet, i jer mi je neke moje naive usmjerio na prave puteve. I to je ono što cijenim. Od njega nikad nisam osjetila da sam nešto krivo napravila, a ako sam ja to i samoj sebi napravila, uvijek je tu temu potapšao. ''Mogao bi ti reći sve te stvari koje će ti jednom biti jasne, ali moraš to sve sama skužit, jer nema poante da ti ja proričem nešto, što možda nikad nećeš sama shvatiti, ako ih sama ne uhvatiš za korjen.'' Sigurno mi je i u neka davna vremena bio guru. Mada ni jedan od nas ne brije na istočne religije. Ali prvi put do sada sam shvatila da ni je više nisam dijete koje je on onomad upoznao. Nije da me krase vrline mudrosti, zrelosti, vještina govora kojom on raspolaže, ali sam zaista shvatila jednu stvar (a ovaj je dio kao dio iz romana): da on ima svoj život na način na koji on sam živi, a živi dobro, živi debelo iznad nekog prosječnog hrvatskog čovjeka, i ne mislim pri tome na novce, mada mu i oni ne manjkaju. Svoj svijet je izgradio dobro, duboko i ispunjeno. No, moje vrijeme tek dolazi. I on je toga svjestan. Jer je uvijek vidio moje kvalitete, i jer znam šta on pokušava. Pokušava mi reći da je život zaista borba, i da budem spremna na njega, i da on shvaća moje konfuzije i nesigurnosti, i jer mi nikad nije rekao ''uspori'', ali mi on nikad, isto tako, neće moći proreći moju budućnost. Jer sam ja to često od njega tražila. I nisam pogriješila s time. Zaista ga volim slušati, jer nisam zaslijepljena našim odnosom, ali moje stvari su ipak moje. Moraju biti obavljene mojim postupcima. I naravno da on to razumije. I to sam ja sama shvatila, mada sam i prije shvaćala, ali od njega sam uvijek voljela čuti neka instant rješenja koja je on uvijek imao. No, iako to ne mijenja ništa između nas, osjećam veliku zahvalnost što mi je u životu, jer ima takvu karmu koju kod nikog drugog nisam vidjela, a opet, vida neke moje stvari tako lako i tako jednostavno da se ne mogu ne obratit njemu. Nakon ovog tjedna, za nekih par mjeseci. Dok će on tada vjerovatno biti negdje na jarbolu. Jahat valove, lovit lavove, i borit se na đungli asfalta. Kao i ja, na svojim pločnicima. No, sva sreća da su nam se ceste već iskrižale. Jer da nisu, već bi našle put.  |
ponedjeljak, 23.04.2007.
Konkretno.
|
Naporan tjedan iza mene. Baš naporan. A i tko voli ponedjeljke? Rijetki su ti. Ja isto nisam isključena.  Nisam nešto ni posebno raspoložena za priču ili razmišljanje. Automatika. Otišla sam si do faksa na kojem nisam bila 2 mjeseca, pa sam vidjela sve te studente pa mi je bilo dobro, jer mi predavanja više nikako nisu na popisu obveza, hvala lijepa, ne hvala, tako da sam dogovorila 3 ispita, o daj da išta. To je znaći 3 manje od 4, diplomo moja, usreći me molim te. I onda naravno naletim na poznata lica. Trudna poznata lica. Ono, poznata da smo si na bok bok, i samo zrno više od toga. A zrno – su redovita ''intimna'' pitanja. ''Bok, šta ima (fax, posao, dečko)... jes' se udala?'' Hmmmmmm. Pitanje koje mi se sve češće postavlja. ''A šta čekaš.'' Pa mislim, u vezi sam, lijepo nam je, s poslovnim aspektima u skoroj budućnosti i sadašnjosti ne bi trebala imati nekih problema, zdravlje me drži, a kukovi su mi se dovoljno proširili i sazrijeli da izbace jedno, do dva djeteta u slijedećih godinu i pol, a i bogme, da da, imam godina. 24. I onda oni koji ne trebaju znati išta više od osnovnih stvari, postave pitanje o mojoj sestri. ''Jese ona udala?'' Eto u 27oj, a ništa. I onda ja trebam reći, a svaki put se zeznem, da, još uvijek je u vezi s Domaćom. I da oni baš i nisu neki klasičan par. Barem Vix nikad nije bila klasična. A kako to tako. Eh. I onda ja dodam, ''Nije, dobila je odličan posao. Mlati lovu, razmišlja o putovanjima i tečajevima na koje planira ići, troši na kozmetiku i odjeću, i uživa.'' ''A jel?'' Zamisli. Ma nemam pojma. Ne govorim ja sad tu o braku, već govorim o tome kako se (mlađarija) ljudi zalete s djecom. A i ne postoji samo jedan obrazac života. Kao što bi ih ja htjela imati čopor jednog dana, no, besmislica mi je razmišljati o tome dok ne sredim svoju glad. Za svijetom, najviše. A i opet realista sam po mnogim stvarima. Ništa nikad nije ziher. A bolje to shvatiti kasnije, nego sada kad mi je guzica željna puta. |
srijeda, 18.04.2007.
''Volim te čitati ali sintaksa ti je uglavnom komatozna. Što je pisac htio reći?''
|
:) Tako je zvučao jedan od zadnjih komentara. A ja pridržavam autorska prava pa ću i ostavit neke stvari (ne)objašnjene i sintaktički pogrešne.  Blog kao enchilada. Eto još jedne. Šta je blogerica s ovim htjela reći? A odnos iz prijašnjeg posta je, ostao nekoitalan, ako postoji ta izvedenica, a da ju upakiramo kroz na naški, neseksualan. Srezala sam to. Bar se nadam da jesam, mada je nastala ta neka gluha misa između nas dvoje, ali mi se s time ne da zamarati ili da me baci u još neugodniju aferu, a i on nije netko za koga mislim da nije shvatio poruku, samo što eto ja nisam bila zadovoljna svojom prvotnom reakcijom na cijelu situaciju. Idući put kad netko nešto blebne, ako itko blebne, nadam se da ću se naći spremnijom za neki konstruktivniji logičniji odgovor. I to je to zapravo. A šta drugo, učiš dok si živ. Nema nastavka ove ''velike'' drame. Niti išta više želim po toj temi dodati. I, Pupa se vratila. Ajd daj da išta. Dobrodošla, dobrodošla, dobrodošla nazad! :) Za ostale stvari u mom životu, pa mislim da ponovno ulazim u razdoblje jedne debele monotonije sastavljene isključivo od par radnji. Na žalost nemam izbora, ako si želim ostvariti neke dugoročne planove. O kojima sve više razmišljam. I kad će se to sve pokrenuti. Hoće, kad ovo riješim. I onda se nadam da će novi kisik ući u moja pluća. Putovanja, posao i idemo dalje. Ali zaista jedno što sada trebam raditi je biti strpljiva, itekako strpljiva, uporna, i zapravo biti principijelna. A to mogu, ako se zalaufam. Neke druge stvari van mog života su zanimljivije. Na primjer Vix. Koja je na poslu dobila naziv ''nedodirljiva''. Ta razlika između nas dvije je nevjerojatna. Ja koja, ali ne mogu odijeliti emotivan život od profesionalnog, zapravo mogu na naćin da ne utjeće na njega, ali ne bi mogla raditi njen posao. Biti psiholog u tako velikoj firmi, i sve rezimirati objektivno nije moj izbor dana. Zato su mi fenomenalne te njene uredske priče, osobito sad kad je dobila plaću, a i iskorištavam pogodnosti njenog novog auta. Mislim da je napravila izvrstan korak naprijed što se tamo zaposlila, jer iako ja osobno nisam nikad sumnjala u njene sposobnosti, što se direktno tiće njene profesije, nisam baš znala da će se tako uklopiti. Jer onaj dio njene osobnosti koji ja vidim jer mi je sestra, uz to sve ipak i starija sestra, čijih sam se ja riječi većinu puta držala kao pijan plota, ona uopće ne iskazuje u radnoj okolini. Uvijek je bila najrazumniji dio naše obitelji. Od starog koji mi je isključivo vezan za novinarstvo, boem, mame koja je isto visokoobrazovana, ali je stup obitelji. Ali Vix je s godinama postala osoba od koje će se tražiti savjet. Odista mislim da nju čeka briljantna poslovna karijera. Jer je baš sposobna. Osim ako ne ode na Novi Zeland doktorirat. To ju pere u zadnje vrijeme. Norveška ili Novi Zeland. Mislim da će morat malo porazgovarat s Mangom u Brisbaneu. Nije idealno. I imala sam nešto vremena razmislit o onim psiho/ljubavnim pjesmama koje su mi Ribac i Anspik prenjeli. Već nekako predvidljivo za mene (mada mi je nemoguće to sve strpati u samo 5 stvari). Ali eto napravila sam taj popis. Kronološki red opet nije bitan. David Gray. Please forgive me. Madredeus. Haja o Que Houver. Radiohead. High and dry. Thievery Corporation. The time we lost our way. Alanis Morissette. No Pressure Over Cappuccino. Tempo dana: adagio. Što i vama želim. |
nedjelja, 15.04.2007.
Da, nešto kao problem.
|
Koji si ja nabacam, valjda da mi se mozak ima s čim zajebavat.  Jedna od stvari koje ali nikako ne volim su miješanje posla i flerta. Ne volim to. Niti dolazit u te situacije, niti se naći u situacijama, hm, ali nekako naletim na njih. Osobito u trenutnoj radnoj okolini koju dijelim većinskim dijelom s – muškarcima. Gdje su mi neki dragi jer se razumijemo, dok s nekima ne dolazim uopće do faze nekih izražaja, mada, istina, dežurni psiholog svakako jesam. S tim nemam problema, s većinom nekih stvari koje ''moram'' slušat vrlo lako izađem na kraj, jer muškarci su jednostavna bića, s njima ne treba baš tolika komplikacija, koliko si mi to same mislimo. No, ima ona druga strana muškarca na koje ja ali svojski popizdim, a to je ona macho, bahato balkanska verzija. Gdje kad cura vani liže šank – je kurva, gdje kad cura ima bliži kontakt s frendicama – je kurva, ma u svakom slučaju je kurva, samo radi estetskog dojma, ajmo mi te misli malo upakirat u celofan. Ali čista je stvar imanja penisa umjesto vagine, i stavimo točku na i. Niti ja sebe predstavljam nekim rođenim vampom, niti feministkinjom, ne daj bože, apsolutno postoje situacije kad se crvenim od-do, ali samo ako se nađem u društvu nekog zaista lijepog primjera muškarca. Što mi se većinom događa sa Seanovim prijateljima, jer bez zezancije, on mi je za većinu njih, prije nego što smo se upoznali, dao upute za korištenje, jer su mnoge pale, pa da ne bi i ja. A i ne znam kako se pogodilo da on u tolikoj količini ima prekrasne, uf ono nešto, prijatelje. Kad ih apsolviram, fizičko oduševljenje splasne. Zapravo s većinom njih, nakon što smo spustili prvu čašu na šank. Ili kad su vidjeli koliko mogu pojesti. Haha. Ali ne volim situaciju, kad svjesno vidim da mi se dečko s kojim radim nabacuje. A ja, mutava, ali mutava, mada ne bi neki rekli da jesam, ali jesam, i mada će sigurno mnoge reći, ''e pa što si tražila, to si dobila'', što nisam tražila, ali žene su pakosne, pa će sigurne neke od vas pomisliti, jao koje ti probleme imaš, što i imam. Svoje. Naime, što je problem. Problem je u tome, što je došlo proljeće, a s time, ovim dečkima su oko bokserica počele zujati pčelice, a treba skupit meda, pa di će upiknut. I eto mene mutave. Ne, ne glumim cvijet. Ali dođe mi taj dečko s posla, i kaže, ono, iz neba pa u rebra, ''ja mislim da između nas postoji kemija, a ti si meni ono, tako fantastična cura''. I mene ošine. I ja počnem brijat. Jel postoji? I onda se sva uspaničim. Ne jako, ali onako, pa si mislim, isuse kako meni ovo ne treba u životu. Jer većina muškaraca, a i dosta žena, ne misli da je moguće imati vezu na daljinu koja funkcionira bez varanja. Jer moje sexualne krize nakon neka 3 mjeseca neviđanja postaju moj svakodnevni problem, pa bi onda i muhu u letu. Ali ništa ne radim, jer jedno malo prosječno ili nadprosječno sexanje i vrhunac (eventualni) s nekim no-name, ili s imenom, ali svakako kroz termin one-night-stand, bi svakako unjelo totalni zajeb u sve što imam. A gdje je tek ljubav, a da ne govorim o bilo kojim drugim stvarima koje me vežu uz The Seana. A kako sam ovo prije njega sve imala, mislim da mogu reći, da mi se to više ne radi. I onda mi uleti ovaj tukac s posla. Gdje ja imam potrebu sve to fino upakirati u vatu, i reći, da, drag si mi, i ima da, jedna vrsta kemije, ali ne ta na koju ti misliš. Da to je bila moja službena verzija, u kojoj sam pogriješila. Zapravo sam mu trebala reći, da za radnu okolinu nije dobro da postoje te trzavice, i jer zna da sam u vezi, mada mi dečka nikad nije ni vidio, i mada nema visoko mišljenje o takvih vezama, ali opet to je njegov problem. I šta ja sad radim? Ja sebe dovedem do tog stadija, da si mislim, isusebože, jesam li sad njega povrijedila. O kako ja sebe nisam ništa naučila. Kao da će on doć doma i ić si lakirat nokte, ili nazvat svoje frendice jer ne zna šta napraviti. I onda mi je bumerang u glavu i fala svecima što je to napravio, poslao drugi dečko s kojim radim. Kaže on meni ''A ti misliš da on želi išta drugo osim te povaliti? I ti se brineš oko toga?'' Dobro mi je i rekao. Oko čega sam ja razmišljala 24 sata svog života. O ničemu, jer mutava sam, da, i jer ne želim takve netrepeljivosti u radnoj okolini, i jer me zapravo umaraju. Ono, baš me umaraju. Jer si moram razmišljati kako reagirati kad ga slijedeći put vidim. Sve te latentne napaljenosti, koje ja protumačim kao: emocionalne potrebe. Da, da, muškarci su ti komplicirani. Baš. |
petak, 13.04.2007.
Kruške i svemir.
|
Gospođa se napokon vratila doma. Sve šta mogu reći je, dobro da se i vratila, jer ona priča tko i što je u hrvatskoj diplomaciji u Bruxellesu, je miljama udaljena. Priča koju ne smijem napisati, jer tužbe bi slijedile. Ali sramota.  Mene nema na net prostorima, jer se Gospođa Anuk vratila doma, pa recimo da nisam daleko od istine kad kažem da većinu vremena provodim s Dotičnom, pokušavamo ubaciti zadnjih par mjeseci kroz piknike, kroz ručkove, kroz rezimiranja, ma kroz svaštaponešto. Moram priznati da mi ovo vrijeme dolazi kao naručeno, jer zapravo imam toliko posla, da se ne bi trebala previše okretati oko sebe, ali tko to može. Tako da sam se ipak odlučila da ću neke stvari staviti u ler, još jedno kratko vrijeme i onda počet rješavat stvari kako mi dolaze. Npr, nešto kao diploma, ili gospodin čiji me ispiti itekako muče, recimo, pa već debelo razmišljanje o magisteriju, ali to su duže trase. Trebala bi se politi hladnom vodom po glavi. Trenutno sam vrlo zadovoljna stanjem Killersa koji mi trešte s mp3ce, s činjenicom da u sebi imam pola kile ananasa, i da sam se dobrano potrošila igranjem badmintona dok mi se ruke još uvijek tresu. Kakav fantazija dan na Jutinom brdu, uz Tinkarinku koja je pripremila spizu i Cosmopolitane, ja voće, a Anuk došla opskrbljena pljugama, čokoladom i reketima. Da, trenutno neki miran period. Mada mi se otvaraju neki novi horizonti, oooo, kad bi ja sebe još mogla ubaciti u brzinu, ali pozicija nekog dobrog truta mi je trenutno ali takva uživancija. A i činjenica da je vani 25 stupnjeva, je itekako pogodna. Idem, misli su mi umotane u pamuk. |
nedjelja, 08.04.2007.
U starom ritmu, uz naglasak da ste danas imali lijep, popunjen i njami njami dan.
|
Meni je trbuh pun, mada je razmak između doručka i ručka te večere bio kratak. Prekratak. Osjećam laganu bol u desnom članku, ali to je samo zato što sam se u petak poprilično razbila i uganula nogu. A ma nije ni čudno.  Anuk je došla iz Belgije, pa ju je društvo u cjelini dočekalo. Zadnji put je tako bilo ... ne sjećam se više, samo znam da mi je bilo nekako, hm, kao da se jedna puzzla vratila nazad na svoje mjesto. Izgleda ko bombon. Vjerojatno se trackala sa svim i svačim, ali moram priznati da se ne sjećam kad sam ju zadnji put ovakvu vidjela. Valjda je nešto moralo ispast odlično, na konto svih onih psihičkih sranja koje je morala istrpiti. Nazirem li to možda da se stvari vraćaju nazad na normalu? Prekrasno. Baš sam to nekako čekala. Malo te vrste opuštenosti. Kad se već nađemo toliko razbacane po svim stranama. Ima još nešto. Palmina ima novog Momčića. Zapravo, nije momak, nije klasficiran, nismo ga još utrpale u kategoriju, mada smo već sve debelo isecirale. I nije baš momak, više je gospodin od 30 i sitno godina. I umjetnik je. Slikar. Nešto što ide uz Palminu. I tu se ja vraćam na sebe. I na likovnu umjetnost. Nikad ju nisam imala u sebi. Osim, što sam u osnovnoj bila u nadarenim likovnjacima, ali više zbog toga što nam je učitelj bio famozan nego što sam ja bila posebno nadarena, u gimnaziji se uopće ne sjećam likovne kulture i preko k**** sam radila radove, kad ih je tražila, a rijetko ih je tražila, a i ta je profesorica bila turbo različita od svih ostalih. Nije imala miljenike. Zapravo imala je. Mangu jer je bila genijalac u svemu, i Palminu koja je i upisala povijest umjetnosti. Mislim, da je mi ostali nismo nekako percipirali. Bar ja znam da nisam. I mada sam otišla u Beč nekoliko puta vidjet i Picassa i Klimta i Moneta i mada se doslovce raspadam kad vidim sklupture Erosa i Psihe, i mada sam rekla da je Reina Sofia u Madridu jedan od najboljih muzeja u kojem sam bila, mada moram priznati da sam se ali zaista sablaznila kad sam vidjela što se sve trpa pod suvremenu umjetnost, i jer Prado nisam stigla, i jer znam da je Mondrian radio u razdoblju neoplasticizma, te da je Maljevič napravio bijeli kvadar na bijeloj podlozi, ... i jer sam bila u većini zagrebačkih muzeja, i jer je Palmina radila u Klovićevim dvorima pa mi je pobliže objasnila život Dore Maar, i jer zapravo cijenim likovnu umjetnost, jer znam da sam esteta, ali ju ne kužim. Zapravo, ne razumijem likovne umjetnike. Jer mislim da su oni meni krajnje komplicirani. Jer ja ne nalazim tu fintu u sebi, i jer, dobro istina je, vidim daleko od svog nosa, ali ne vidim toliko daleko. Zapravo ne vidim daleko od riječi, jer riječi su nešto s čim se ja snalazim. Ali da me postaviš ispred slike, i da ti moram dati svoju impresiju: hm, problem. Jer volim fotografiju. Jer ne volim apstrakciju, i jer ne volim depresiju. Osobito ne volim vizualne depresije, jer jesam vizualan tip. Pa ako mi je nešto ispred očiju kaotično, prekriženo je. To se podudara samo sa likovnom umjetnošću. Da, nisam tu baš previše fleksibilna. Tako da kad mi je Palmina pokazala jedno njegovo djelo, pomalo sam ustuknula. Meni je to bilo platno premazano tamno crvenom bojom iz kojeg su izvirivali neki oblici. Tina je na to djelo skoro pa svršavala, Palmina je u njemu otkrila nove svjetove, a ja sam samo dodala, ''a šta mu je nestalo boje?''. Dobila sam lijep pogled od cura, ali šta ću, bolje nego da se pretvaram. Ne razumijem ga. Ali opet, ne mogu na temelju jednog djela, dati cijelu analizu opusa, ali ... Zapravo, uvijek sam se pomalo plašila umjetnika. Da, baš plašila. Palmine nisam nikad, jer mi ona objašnjava što mislim da trebam znati, kao npr. poimanje konceptualne umjetnosti. Trebalo joj je dugo, meni je trebalo dugo dok pokopčam. Da, uvijek sam ih se plašila, jer mislim da se njihovi unutrašnji razgranati svjetovi ne podudaraju previše s mojim unutrašnjim svjetovima. Jer ja samu sebe nikad ne bi mogla likovno izraziti. Da, bilo je dana kad je to mene malkice frustriralo, ali me zato olovka nikad nije napustila. I jer mislim da moraš imati vrlo širok vokabular da bi nešto izrazio što si vidio. Nekako mi nije dovoljno, ''da ovo je dobro, ovo nije''. Likovna umjetnost zahtjeva predznanje. Rekla bi široko predznanje, ako se na primjer nađeš na nekoj izložbi. Naravno, ma naravno da i za sve druge stvari trebaš imati podlogu, da sortiraš u glavi što sa čime možeš usporediti, i jel nešto jako kreativno, ... ali kod mene je na tom polju jedna velika ... rupa. Namjerna, nenamjerna. Samo, znam šta je. Većina likovnim umjetnika koje sam upoznala je meni zaista bila krajnje komplicirana, jer su nekako svi tražili tu povratnu informaciju, ''sviđa ti se ono što radim'', svi su nekako bili egocentrični, svi su mi nekako bili apstraktni. Jer je sve bilo krajnje subjektivno. Jer moraš imat tu fintu u sebi. Šta si sad to sad tu htio reći, kvragu? Nacrtaj mi. :) Zato me pomalo plaši kako će biti kad upoznam Još Neklasificiranog Gospodina. Ma mislim, znam ja sebe, stavit ću gard, ne gard, ja sve znam, već gard, jer po tim pitanjima, ja sam baš realista. Ne ono, ono što vidim, tako to je, jer da je tako mislim da bi svakako mogla primjenit onu poznatu ''blago glupima'', ali takve kontemplacije koje izlaze iz platna, su možda van moje domene. Jer ne mogu se oduševit onim što mi se ne sviđa, a opet, ni ne trebam, a opet, a da, morat ću vidjet. Njega. Slikara. Bit će veselo. |
petak, 06.04.2007.
Pomalo kroz fleševe, više kroz sjećanja.
|
Vjerovatno nema ni pojma. Bolje.  Negdje prije 7,8 godina dok je Vix još bila na faxu, počela me obavještavati o jednom dečku kojeg je često viđala po kantini SCa. I to onako, dovoljno često da ga primjeti, a rijetko da može reći da ga stalno viđa. Ali, opet dovoljno da me svaki put kad ga vidi, nazove. Obavijesti da ga je vidjela. Nikakva zaljubljenost nije bila u igri. Jednostavno, dečko je bio zanimljiv. To sam se i ja uvjerila kad sam ga prvi put vidjela. Samo me trgnula. A on je uvijek izgledao isti. Uvijek sam. Uvijek je sporo hodao, imao neki siguran pogled u očima, i imao je izvrstan stil. Nikad ga nismo zamjetile u trapericama: samterice, košulje, sako s onim zakrpama na laktovima. Zimi je nosio crni kaput, umotan u decentne šalove. Mislim, znale smo da je student. Zašto bi išao ručati u SC. Ali ništa dalje osim toga nismo znale. Osim da je bio prekrasan. Stvarno je bio prekrasan primjerak muškarca. Nikad ništa više nismo ni saznale. Najbliži kontakt koji smo imale s njim, jer je i njena ''opsesija'' prešla na mene, jer je baš bio intrigantan u tim svojim pojavljivanjima, je bio prije nekih 5 godina. Bile smo na Savi, gubile noć u Papillonu, kad smo rekle da je možda najbolje da krenemo, istovremeno prolazeći kraj Brazila. I ugledala ga je. Sjurile smo se do brodice. Nonšalantno. Pogubile konce razgovora koje smo vodile s curama. Sjedio je na visokim stolicama, i vodio razgovor s nekom curom. Ja sam morala odglumiti da nemam upaljač. Prišla sam mu i zamolila. Sjećam se da me pogledao preko vatre, a imao je zajeban pogled, ma svjestan zašto sam to napravila. Rekao je nešto tipa, ''nadam se da će ti cigareta odgovarati'', a mene zapljusnuo dalmatinski naglasak. Pomalo me sve odsjeklo u nogama. Još smo ga poslije viđale, shvaćale smo da završava studiranje, možda ga je i otegnuo, ma svakako je. Izgledao je previše ozbiljan da bi bio apsolvent s 23 godine. Zadnji put smo ga vidjele prije 2 godine, šetao se Frankopanskom, lijenim korakom. Lijep do bola, s onom crnom kosicom zabačenom unazad. U crnom kaputu, u finom odjelu, ma svašta nam je prošlo glavom, samo se isto tako sjećam da smo ga svaki put htjele slijediti, da nam se raspline ta mala fantazijica, ali nikad nismo imale dovoljno muda. Nazvali smo ga Relja. Bio je ili student komparativne književnosti i ruskog jezika, ili je bio povjesničar. Bio je introvertan, ali galeb. Imao je tu fintu u očima. Nevjerojatno da je uvijek bio tako sam, a nikad nije izgledao nezadovoljan. Znale smo brojati koliko puta žvače brokulu. I uvijek bi ga pustile da nestane. Ma i bolje. Ovako nema pojma da ima skoro pa jedno desetljeće otkako na ulici sreće dvije cure koje su o njemu već smislile sagu. I Vix je jučer na parkiralištu, nakon dvije pune godine, ponovno vidjela njegovo lice. Kaže, mislim da je to bio on. Ali izgledao je nekeko, sređeno. Onako, isti on, ali kao da je još nešto dodano. Valjda godine. Potrčala je prema autu da bi ga bolje vidjela, ali nije uspjela. Samo profil, i već je otišao prema semaforu. Relja. I koji je to povratak u prošlost. Kakvi su to dani bili. I on, koji je svakako i jednoj i drugoj obilježio jedan period života. Možda zaista i je bolje da nikad nismo ništa saznale o njemu. Šta nije? Zaista dugo dugo vremena ostaje isti. Enigma i flegma. I prekrasan. |
srijeda, 04.04.2007.
Nešto kao rezime, jelte.
|
Jučer u avionu sam premišljala kako jedva čekam sjesti za svoj 'pjutorčić i nešto konkretno napisati. Falilo mi je sve ovo. Nema, nema se vremena u Irelandiji za pisanje.  Zapravo, ima, serem, ali sam sve htjela od jednom, i slikice, da vidite šta sam radila, šta sam trebala, a nisam, s kim sam se družila, s kim nisam, zašto sam opet u 2 tjedna natukla 6 kila, zašto tvrdim da ja nemam metabolizam koji može sve preraditi u par sati, pa idemo ponovno, zašto sam ponovno zaljubljena u Španjolce, zašto nisam otišla u Belfast, zašto ne volim irski radio, i štošta još. Šta se dogodilo s Bonom i upadanjem na njegovo imanje, a šta je bilo s Farrellom. Kako sam skoro ... Isusati, odakle krenuti. Možda je najbolje krenuti od početka. Ili kraja. Najbolje je krenuti od kraja, dok još imate živaca čitati, jer danas imam šta za reći. A i sve će to biti lijepo zaokruženo sa slikicama, tako da će svatko doći na svoje. O pompoznosti, dobrodošla, nisam te dugo osjetila, haha. Naime. Totalna, ali totalna idiotarija je sletiti u Pulu. Idiotarija, za sve koji nisu iz Istre, ili koji nisu turisti. Popizdila, sam, ali svojski sam popizdila. Istina, karta je došla oko 90eura, ali sam ju kupila još prije 2 mjeseca, ne znam zašto je bila tako skupa. Sve tri karte, znači Wizzair do Londona, Ryana do Dublina, i Ryan do Pule, me koštalo 140eura. Pa si mislite. A tamo u Puli, iznenađenje. Jedino ''osoblje'' na koje se moglo naletiti je bilo ono od rent-a-cara koje je jedva čekalo naivne Irce, te teta za info pultom. I sad iznenađenje. Načini na koji vi možete doći do Pule su: vlastiti auto (s tim da su cestarine do Pule te nazad 300kuna, odnosno još nekih 300/400 kn za benzin), bus ili ne sletiti u Pulu. Kad sam došla mislila sam si uzeti kartu od Croatiair do Zagreba, ali nije bilo ni jednog službenika na njihovom šalteru, tako da sam odustala. A kako me nitko nije čekao, imala sam samo opciju svog nofčanika. A to je bilo ovako: od aerodroma do Pule ima nekih 5 kilometara, znači 5 minuta vožnje, a jedini način za doć do grada je uzeti taksi, a ta sramota košta ravno 100 kuna. 100 kuna. Bez jebemti. Pljuni 100 za 5 kilometara, ako nemaš tko te jebe, snađi se, ako imaš, a moraš stići na bus za Zagreb, a karta za njega košta dodatnih 170kuna, ko te jebe. Ja sam imala, još 50 eura, i to sam rekla taksistu, a on me, odvezo do Rajfajsen banke do mjenjačnice, i paf, izvoli tih 100 kuna dati. Bezobrazluk, baš bezobrazluk. Još u tome svemu, ja sam bila mila micica, ali su turisti na prvu pošizili. Svakako, ne ugodan način za dočekat strance. Plati, i plati. Ma di ćeš tako. Jebena gramzljivost, i to je to. Doma sam došla oko 10 navečer. A sletila sam u 1.15. Pula je za mene prekrižena. A sad red muzike, red priče, red slika. Prvi tjedan je bio fantastičan. Došla sam u nedjelju, a u subotu je bio Patrick, tako da su se u gradu još događali ostaci proslava. Taman. Malo kruženja po prčijama, malo po restoranima, smucanje po kavama, smucanje sa Španjolcima i novopridošlim Francuzom. A sve tako ugodno, da se želiš raspasti od miline. Relaksacija na potenciju. Dosta sam šopingirala, tako da doma došla zadovoljna i po tom pitanju.        Drugi tjedan je bio zanimljiv na svoj način. Sean je uzeo godišnji, na tjedan dana, pa smo rentali auto u Budgetu. Cijena Corse je išla nekih 20e dnevno, plus puno osiguranje, i cifra je izašla 220eura, ali je odlična stvar ispala, što je Sean redovan korisnik Budgeta, tako da su mu za te novce dali novi Golf, koji je tek prošao 500tinjak kilometara. Inaće, da nije regularna mušterija, golf bi mu naplatili oko 400e. Tako da smo zaista dobro prošli. Prva službena destinacija nam je zapravo bio Ring of Kerry, ali kako je od frenda posudio GPRS, koji nam je bio 3 suputnik, jer bez njega se zaista, ali zaista ne bi mogli ni mrdnuti, odlučili smo vidjeti sve šta nam se bude dalo i šta bude na putu. (Zajebano je kad se navikneš na dobro, pa pomisliš da bez toga više nemreš, ali imati GPRS u autu, je valjda jedna od najboljih stvari koje si vozač može učiniti, jer je stvar preinteligentna.)    Tako da smo krenuli prema Corku, koji je drugi najveći grad u Irskoj. Put do tamo je bio zanimljiviji nego sam grad. Industrijska zona, okružena s velikim trgovinama, mada sve isto kao i u Dublinu (Dunnes, Penny's, Brown Thomas, River Island, aWear, Monsoon ...) a i bilo je dosta hladno. Prvo smo se odlučili smjestiti, pa smo uz drugog najdražeg prijatelja, Lonely planet Ireland, bog te blagoslovio, bez te knjižice nikad i nikud više, pronašli i jedan od boljih smještaja u hostelu, Sheila's hostel, jer su nas debelo htjeli ocariniti u B&B, ali nismo ni mi vesla sisali. Za nas dvoje traže 70e. Ne damo, ali dajemo 44 za hostel. Inaće grad ima zanimljivosti, tipa rasvjeta i i veliki food market, gdje se mogu pronaći delikatesne stvari s kontinenta Europe ... a da nije samo strogo irsko ili englesko, odnosno da ima mirisa i okusa. Blagdan za oči.        Isto tako sam prvi put jela Irish stew, i to u restoranu ''Adam and Eve'' koji vodi jedna gospođa koja već 14 godina ima svoju istu klijentelu, a ono, unutra, ne samo što je kuhinja odlična, već kao da ste ušli u Mućke, nazad 20 godina. Plus što nam je ona, vlasnica, dala desert besplatno. Ma mislim, a di ćeš na takvo šta naletiti u meki turizma. I još je bila sva poletna, kad je svom suprugu, kuharu, rekla da smo primjetili da je povrće u boji irske zastave, odnosno, da je ovo ''the best stew they ever had''. Stvorila nam je domaći ugođaj. A to je na kraju putovanja i najbitnija stvar. Da ti neke stvari ostanu u pamćenju.   Slijedeći dan smo krenuli prema Kerryju, i tom famoznom Ring of Kerry. To je znaći put oko jednog poluotoka, inaće slovi kao jedna od najznačajnijih irskih turističkih destinacija, tako da ni mi sami nismo znali što očekivati. U glavnom, izabrali smo put pokraj mora, umjesto kroz planine. I dobili dojmove: da je Irska zaista zelena da zelenija nemre biti, da je zaista prepuna ovaca i krava, da je ravna bez obzira što imala te kakti planine, i da bogme itekako shvaćamo kako ih je pokosila Velika glad 1844 godine, jer brate mili ti nemaš tamo šta uzgajati, osim tog krumpira. Mislim, a di ćeš to kopat, kad je klima prečudna, zemlja presurova, a na sve strane samo zeleno. I nije nas sad taj Kerry Ring ostavio frapirane od ljepote, super je, ali nije baš tako nešto. Kako je ta Irska zapravo mala zemlja. Sve ono što na karti piše da je kao grad, vjerujte nije. To su mala seoceta, s par kuća i trgovina. Nikako se tome prestat čudit šta oni stavljaju na kartu a da je grad. I da još nešto, Irci koje ćete srest na tom putu, ne mogu biti susretljiviji nego šta jesu, pa će ti pomoći na svakom koraku. Stat će autom, mahat ti putem dok se krećete kroz sela, takva neka milina će vas uhvatiti, da ćete s tom gostoljubivošću ostat baš onako razdragani. Baš prekrasno kako vam žele pomoći, ne zato jer ste turisti, već zato što je ta ruralna Irska tako skromna, a svi su osjetili novce, ali su skromni. Koja razlika od Sodome i Gomore hedonističkog Dublina.         Dalje smo krenuli prema Dingleu. Polutok. E, a to je priča za sebe. Dingle svakako preporučam. Sa svojim plažama na koje brutalno udara Atantski ocean, pa kad se nađeš na plaži, malo te prpa uhvati, jer ga doslovce osjećaš pod nogama, huči ti u ušima, i vidiš valove kako se kovitaju ispred tebe. Osjetiš se minijaturan. Besmislen. A Dingle je prekrasan. Sam grad Dingle je pomalo smiješan, spavali smo u jednoj kućici, baš mi je sad žao što ju nisam slikala. Smiješna noć. Izašli smo navečer u pub, igrala je Slovačka-Irska, mi se smjestili kraj otvorenog kamina, pijuckali, gledali, pričali i nazad u sobi zaspali istog treba. Ujutro se probudili, totalno nasmijani, ne vjerujući koja je Dingle zapravo selendra, a tako poznat.         Krenuli smo put Limericka. Spavali smo kod Seanovih prijatelja koji imaju fantastičnu malu 100 godina staru kućicu, koja je predivno uređena, baš imaju smisla za estetiku. Limerick inaće ima reputaciju opasnog grada, jer čisti srednji sloj ljudi obitava u njemu. Nekako je siv, siv i razbacan. Ona knjiga Angela's ashes, Frank McCourt, je napisana u Limericku. Uf, nešto ima u tom gradu što nije ugodno. Jednostavno nešto. Ljudi, čudan neki filing, mada su naši domaćini bili izvrsni. Od hrane, do kreveta, do smještaja, do čavrlj priča.   Za put nazad smo odabrali mjestašce koje se zove Cashel, i na čijim brdima leži najstariji irski dvorac, istog imena. Napušten je početkom 19stoljeća, a u njemu su 1000 godina obitavali irski kraljevi i puk. Vrlo impresivan, vrlo hladan, jednostavno ti je malo teže zamisliti da su u njemu 10 stoljeća živjeli ljudi. Baš brutalan kraj.        Kraj puta nas je vodio u Dublin. 4 puna dana je trajala naša odiseja. Sean, ja, Golf, GPRS i Lonely planet. Te čajniz tejk-avej. :)    Zadnjih par dana smo obilazili mjestašca okolo i unutar Dublina: Howt, Dún Laoghaire, Clondalkin, šetnjice u Portabellu, koje se inaće naziva ''mali Jeruzalem'' jer je polovicom 20st, bio sjedište Irskih Židova, Dalkey: gdje žive poznate face. A Dalkey je baš ono mjestašce, gdje se točno osjeti viši stalež. Ne, u smislu da se osjeti da su tamo ljudi posh, ili elitaši, ali se osjeti da se jako dobro živi. Tako da smo završili u jednom restoranu, zove se Queen's i zapravo sad u nedjelju smo tamo bili jedini stranci. Valjda se tako pogodilo, jer dan je bio prekrasan, i svi su bili na ulicama, pili pivice, imali pune tanjure, a nas dvoje smo se itekako potrudili iskomentirati sve i svakoga. Dalkey je baš sunce od gradića. U Dundrumu se nalazi najveći dublinski šoping centar, tako da smo se i tamo zadržali par sati, mada ja još nikako nisam zadovoljna irskom modom, jer mi je zaista otočna, apsolutno bazirana na britanskoj pop sceni, a to su malo teži idioti. Bili smo u Johnny Foxu, najvišem pubu irskom, jer se nalazi visoko u planinama iznad grada. Ful turističko mjesto, ali daleko najbolje mjesto gdje se osjeti irski štimung, plus, svi koji su ikad nešto značili u ''celebrity'' svijetu, su bili gore, s čime se pub ponosi, jer ima sve slike na zidovima. Izvrsna klopa, fotić mi se punio, glupača, morska hrana, uz živu glazbu i brdo ljudi. Preporuka. Gore bi svakako odvela osobu koja prvi put dolazi u Dublin. Shodno s time, negdje pred kraj večeri me počela hvatati glavobolja, tako da mi se prebacila i na slijedeći dan, pa sam morala odgoditi Belfast, ali bit će prilike. Šta još. Trenutno se u Dublinu nose UGG čizme, odnosno bilo što što izgleda na UGG, zatim Conversice su valjda na svakom tko nije u ugicama, a treće su balerinke, i to što gore, to bolje. Irkinje su sve isto obučene. Majice ponovno rezane ispod sisa, dolje se širi u haljinu, a to u tisuću varijacija. Tajice nikako ne izlaze iz mode, kao ni kosa ofarbana crno-bijelo, crno-ljubičasto ili bilo što dvobojno. Imaju odvratan stil. Meni osobno, odvratan. Ali, ma bilo je super. Bilo je stvarno super. Malo sam ovo sve onako školski opisala, bez nekih prevelikih zaustavljanja i proširivanja priče, ali da sam imala laptop sa sobom, bila bi to druga priča, ovako sam morala ipak sažet mnoge stvari, nažalost. Zadnjih par dana u Dublinu sam si razmišljala kako me hrpetina posla čeka kad se vratim doma, što je odlično, jer ću ponovno biti jako zaposlena. A moja veza? Stabilna je. Opet sam si napucala baterije, opet smo puno pričali. Nas dvoje smo zaista dobro, mada trenutno osjećam potištenost. Ali imam puno toga trenutno za napravit u svom životu, prije nego što odlučim što kasnije. Sve u svemu, na blogu će se opet dobiti najbolji dojam mog života. Onako, na onaj moj blizanački voajerski, egzibicionistički način. Do tada ... Slan abhaile, ili doviđenja na irskom. Fakat mi je falilo ovo sve. |
Komentari On/Off
Buddha
