Marketing
Pomalo kroz fleševe, više kroz sjećanja.
Vjerovatno nema ni pojma. Bolje.
Negdje prije 7,8 godina dok je Vix još bila na faxu, počela me obavještavati o jednom dečku kojeg je često viđala po kantini SCa. I to onako, dovoljno često da ga primjeti, a rijetko da može reći da ga stalno viđa. Ali, opet dovoljno da me svaki put kad ga vidi, nazove. Obavijesti da ga je vidjela. Nikakva zaljubljenost nije bila u igri. Jednostavno, dečko je bio zanimljiv.
To sam se i ja uvjerila kad sam ga prvi put vidjela. Samo me trgnula. A on je uvijek izgledao isti. Uvijek sam. Uvijek je sporo hodao, imao neki siguran pogled u očima, i imao je izvrstan stil. Nikad ga nismo zamjetile u trapericama: samterice, košulje, sako s onim zakrpama na laktovima. Zimi je nosio crni kaput, umotan u decentne šalove. Mislim, znale smo da je student. Zašto bi išao ručati u SC. Ali ništa dalje osim toga nismo znale. Osim da je bio prekrasan. Stvarno je bio prekrasan primjerak muškarca.
Nikad ništa više nismo ni saznale.
Najbliži kontakt koji smo imale s njim, jer je i njena ''opsesija'' prešla na mene, jer je baš bio intrigantan u tim svojim pojavljivanjima, je bio prije nekih 5 godina.
Bile smo na Savi, gubile noć u Papillonu, kad smo rekle da je možda najbolje da krenemo, istovremeno prolazeći kraj Brazila. I ugledala ga je. Sjurile smo se do brodice. Nonšalantno. Pogubile konce razgovora koje smo vodile s curama. Sjedio je na visokim stolicama, i vodio razgovor s nekom curom.
Ja sam morala odglumiti da nemam upaljač. Prišla sam mu i zamolila. Sjećam se da me pogledao preko vatre, a imao je zajeban pogled, ma svjestan zašto sam to napravila. Rekao je nešto tipa, ''nadam se da će ti cigareta odgovarati'', a mene zapljusnuo dalmatinski naglasak. Pomalo me sve odsjeklo u nogama.
Još smo ga poslije viđale, shvaćale smo da završava studiranje, možda ga je i otegnuo, ma svakako je. Izgledao je previše ozbiljan da bi bio apsolvent s 23 godine. Zadnji put smo ga vidjele prije 2 godine, šetao se Frankopanskom, lijenim korakom. Lijep do bola, s onom crnom kosicom zabačenom unazad. U crnom kaputu, u finom odjelu, ma svašta nam je prošlo glavom, samo se isto tako sjećam da smo ga svaki put htjele slijediti, da nam se raspline ta mala fantazijica, ali nikad nismo imale dovoljno muda.
Nazvali smo ga Relja. Bio je ili student komparativne književnosti i ruskog jezika, ili je bio povjesničar. Bio je introvertan, ali galeb. Imao je tu fintu u očima. Nevjerojatno da je uvijek bio tako sam, a nikad nije izgledao nezadovoljan. Znale smo brojati koliko puta žvače brokulu. I uvijek bi ga pustile da nestane.
Ma i bolje. Ovako nema pojma da ima skoro pa jedno desetljeće otkako na ulici sreće dvije cure koje su o njemu već smislile sagu.
I Vix je jučer na parkiralištu, nakon dvije pune godine, ponovno vidjela njegovo lice. Kaže, mislim da je to bio on. Ali izgledao je nekeko, sređeno. Onako, isti on, ali kao da je još nešto dodano. Valjda godine. Potrčala je prema autu da bi ga bolje vidjela, ali nije uspjela. Samo profil, i već je otišao prema semaforu.
Relja. I koji je to povratak u prošlost. Kakvi su to dani bili. I on, koji je svakako i jednoj i drugoj obilježio jedan period života.
Možda zaista i je bolje da nikad nismo ništa saznale o njemu. Šta nije? Zaista dugo dugo vremena ostaje isti. Enigma i flegma. I prekrasan.
Post je objavljen 06.04.2007. u 15:02 sati.