srijeda, 04.04.2007.
Nešto kao rezime, jelte.
|
Jučer u avionu sam premišljala kako jedva čekam sjesti za svoj 'pjutorčić i nešto konkretno napisati. Falilo mi je sve ovo. Nema, nema se vremena u Irelandiji za pisanje.  Zapravo, ima, serem, ali sam sve htjela od jednom, i slikice, da vidite šta sam radila, šta sam trebala, a nisam, s kim sam se družila, s kim nisam, zašto sam opet u 2 tjedna natukla 6 kila, zašto tvrdim da ja nemam metabolizam koji može sve preraditi u par sati, pa idemo ponovno, zašto sam ponovno zaljubljena u Španjolce, zašto nisam otišla u Belfast, zašto ne volim irski radio, i štošta još. Šta se dogodilo s Bonom i upadanjem na njegovo imanje, a šta je bilo s Farrellom. Kako sam skoro ... Isusati, odakle krenuti. Možda je najbolje krenuti od početka. Ili kraja. Najbolje je krenuti od kraja, dok još imate živaca čitati, jer danas imam šta za reći. A i sve će to biti lijepo zaokruženo sa slikicama, tako da će svatko doći na svoje. O pompoznosti, dobrodošla, nisam te dugo osjetila, haha. Naime. Totalna, ali totalna idiotarija je sletiti u Pulu. Idiotarija, za sve koji nisu iz Istre, ili koji nisu turisti. Popizdila, sam, ali svojski sam popizdila. Istina, karta je došla oko 90eura, ali sam ju kupila još prije 2 mjeseca, ne znam zašto je bila tako skupa. Sve tri karte, znači Wizzair do Londona, Ryana do Dublina, i Ryan do Pule, me koštalo 140eura. Pa si mislite. A tamo u Puli, iznenađenje. Jedino ''osoblje'' na koje se moglo naletiti je bilo ono od rent-a-cara koje je jedva čekalo naivne Irce, te teta za info pultom. I sad iznenađenje. Načini na koji vi možete doći do Pule su: vlastiti auto (s tim da su cestarine do Pule te nazad 300kuna, odnosno još nekih 300/400 kn za benzin), bus ili ne sletiti u Pulu. Kad sam došla mislila sam si uzeti kartu od Croatiair do Zagreba, ali nije bilo ni jednog službenika na njihovom šalteru, tako da sam odustala. A kako me nitko nije čekao, imala sam samo opciju svog nofčanika. A to je bilo ovako: od aerodroma do Pule ima nekih 5 kilometara, znači 5 minuta vožnje, a jedini način za doć do grada je uzeti taksi, a ta sramota košta ravno 100 kuna. 100 kuna. Bez jebemti. Pljuni 100 za 5 kilometara, ako nemaš tko te jebe, snađi se, ako imaš, a moraš stići na bus za Zagreb, a karta za njega košta dodatnih 170kuna, ko te jebe. Ja sam imala, još 50 eura, i to sam rekla taksistu, a on me, odvezo do Rajfajsen banke do mjenjačnice, i paf, izvoli tih 100 kuna dati. Bezobrazluk, baš bezobrazluk. Još u tome svemu, ja sam bila mila micica, ali su turisti na prvu pošizili. Svakako, ne ugodan način za dočekat strance. Plati, i plati. Ma di ćeš tako. Jebena gramzljivost, i to je to. Doma sam došla oko 10 navečer. A sletila sam u 1.15. Pula je za mene prekrižena. A sad red muzike, red priče, red slika. Prvi tjedan je bio fantastičan. Došla sam u nedjelju, a u subotu je bio Patrick, tako da su se u gradu još događali ostaci proslava. Taman. Malo kruženja po prčijama, malo po restoranima, smucanje po kavama, smucanje sa Španjolcima i novopridošlim Francuzom. A sve tako ugodno, da se želiš raspasti od miline. Relaksacija na potenciju. Dosta sam šopingirala, tako da doma došla zadovoljna i po tom pitanju.        Drugi tjedan je bio zanimljiv na svoj način. Sean je uzeo godišnji, na tjedan dana, pa smo rentali auto u Budgetu. Cijena Corse je išla nekih 20e dnevno, plus puno osiguranje, i cifra je izašla 220eura, ali je odlična stvar ispala, što je Sean redovan korisnik Budgeta, tako da su mu za te novce dali novi Golf, koji je tek prošao 500tinjak kilometara. Inaće, da nije regularna mušterija, golf bi mu naplatili oko 400e. Tako da smo zaista dobro prošli. Prva službena destinacija nam je zapravo bio Ring of Kerry, ali kako je od frenda posudio GPRS, koji nam je bio 3 suputnik, jer bez njega se zaista, ali zaista ne bi mogli ni mrdnuti, odlučili smo vidjeti sve šta nam se bude dalo i šta bude na putu. (Zajebano je kad se navikneš na dobro, pa pomisliš da bez toga više nemreš, ali imati GPRS u autu, je valjda jedna od najboljih stvari koje si vozač može učiniti, jer je stvar preinteligentna.)    Tako da smo krenuli prema Corku, koji je drugi najveći grad u Irskoj. Put do tamo je bio zanimljiviji nego sam grad. Industrijska zona, okružena s velikim trgovinama, mada sve isto kao i u Dublinu (Dunnes, Penny's, Brown Thomas, River Island, aWear, Monsoon ...) a i bilo je dosta hladno. Prvo smo se odlučili smjestiti, pa smo uz drugog najdražeg prijatelja, Lonely planet Ireland, bog te blagoslovio, bez te knjižice nikad i nikud više, pronašli i jedan od boljih smještaja u hostelu, Sheila's hostel, jer su nas debelo htjeli ocariniti u B&B, ali nismo ni mi vesla sisali. Za nas dvoje traže 70e. Ne damo, ali dajemo 44 za hostel. Inaće grad ima zanimljivosti, tipa rasvjeta i i veliki food market, gdje se mogu pronaći delikatesne stvari s kontinenta Europe ... a da nije samo strogo irsko ili englesko, odnosno da ima mirisa i okusa. Blagdan za oči.        Isto tako sam prvi put jela Irish stew, i to u restoranu ''Adam and Eve'' koji vodi jedna gospođa koja već 14 godina ima svoju istu klijentelu, a ono, unutra, ne samo što je kuhinja odlična, već kao da ste ušli u Mućke, nazad 20 godina. Plus što nam je ona, vlasnica, dala desert besplatno. Ma mislim, a di ćeš na takvo šta naletiti u meki turizma. I još je bila sva poletna, kad je svom suprugu, kuharu, rekla da smo primjetili da je povrće u boji irske zastave, odnosno, da je ovo ''the best stew they ever had''. Stvorila nam je domaći ugođaj. A to je na kraju putovanja i najbitnija stvar. Da ti neke stvari ostanu u pamćenju.   Slijedeći dan smo krenuli prema Kerryju, i tom famoznom Ring of Kerry. To je znaći put oko jednog poluotoka, inaće slovi kao jedna od najznačajnijih irskih turističkih destinacija, tako da ni mi sami nismo znali što očekivati. U glavnom, izabrali smo put pokraj mora, umjesto kroz planine. I dobili dojmove: da je Irska zaista zelena da zelenija nemre biti, da je zaista prepuna ovaca i krava, da je ravna bez obzira što imala te kakti planine, i da bogme itekako shvaćamo kako ih je pokosila Velika glad 1844 godine, jer brate mili ti nemaš tamo šta uzgajati, osim tog krumpira. Mislim, a di ćeš to kopat, kad je klima prečudna, zemlja presurova, a na sve strane samo zeleno. I nije nas sad taj Kerry Ring ostavio frapirane od ljepote, super je, ali nije baš tako nešto. Kako je ta Irska zapravo mala zemlja. Sve ono što na karti piše da je kao grad, vjerujte nije. To su mala seoceta, s par kuća i trgovina. Nikako se tome prestat čudit šta oni stavljaju na kartu a da je grad. I da još nešto, Irci koje ćete srest na tom putu, ne mogu biti susretljiviji nego šta jesu, pa će ti pomoći na svakom koraku. Stat će autom, mahat ti putem dok se krećete kroz sela, takva neka milina će vas uhvatiti, da ćete s tom gostoljubivošću ostat baš onako razdragani. Baš prekrasno kako vam žele pomoći, ne zato jer ste turisti, već zato što je ta ruralna Irska tako skromna, a svi su osjetili novce, ali su skromni. Koja razlika od Sodome i Gomore hedonističkog Dublina.         Dalje smo krenuli prema Dingleu. Polutok. E, a to je priča za sebe. Dingle svakako preporučam. Sa svojim plažama na koje brutalno udara Atantski ocean, pa kad se nađeš na plaži, malo te prpa uhvati, jer ga doslovce osjećaš pod nogama, huči ti u ušima, i vidiš valove kako se kovitaju ispred tebe. Osjetiš se minijaturan. Besmislen. A Dingle je prekrasan. Sam grad Dingle je pomalo smiješan, spavali smo u jednoj kućici, baš mi je sad žao što ju nisam slikala. Smiješna noć. Izašli smo navečer u pub, igrala je Slovačka-Irska, mi se smjestili kraj otvorenog kamina, pijuckali, gledali, pričali i nazad u sobi zaspali istog treba. Ujutro se probudili, totalno nasmijani, ne vjerujući koja je Dingle zapravo selendra, a tako poznat.         Krenuli smo put Limericka. Spavali smo kod Seanovih prijatelja koji imaju fantastičnu malu 100 godina staru kućicu, koja je predivno uređena, baš imaju smisla za estetiku. Limerick inaće ima reputaciju opasnog grada, jer čisti srednji sloj ljudi obitava u njemu. Nekako je siv, siv i razbacan. Ona knjiga Angela's ashes, Frank McCourt, je napisana u Limericku. Uf, nešto ima u tom gradu što nije ugodno. Jednostavno nešto. Ljudi, čudan neki filing, mada su naši domaćini bili izvrsni. Od hrane, do kreveta, do smještaja, do čavrlj priča.   Za put nazad smo odabrali mjestašce koje se zove Cashel, i na čijim brdima leži najstariji irski dvorac, istog imena. Napušten je početkom 19stoljeća, a u njemu su 1000 godina obitavali irski kraljevi i puk. Vrlo impresivan, vrlo hladan, jednostavno ti je malo teže zamisliti da su u njemu 10 stoljeća živjeli ljudi. Baš brutalan kraj.        Kraj puta nas je vodio u Dublin. 4 puna dana je trajala naša odiseja. Sean, ja, Golf, GPRS i Lonely planet. Te čajniz tejk-avej. :)    Zadnjih par dana smo obilazili mjestašca okolo i unutar Dublina: Howt, Dún Laoghaire, Clondalkin, šetnjice u Portabellu, koje se inaće naziva ''mali Jeruzalem'' jer je polovicom 20st, bio sjedište Irskih Židova, Dalkey: gdje žive poznate face. A Dalkey je baš ono mjestašce, gdje se točno osjeti viši stalež. Ne, u smislu da se osjeti da su tamo ljudi posh, ili elitaši, ali se osjeti da se jako dobro živi. Tako da smo završili u jednom restoranu, zove se Queen's i zapravo sad u nedjelju smo tamo bili jedini stranci. Valjda se tako pogodilo, jer dan je bio prekrasan, i svi su bili na ulicama, pili pivice, imali pune tanjure, a nas dvoje smo se itekako potrudili iskomentirati sve i svakoga. Dalkey je baš sunce od gradića. U Dundrumu se nalazi najveći dublinski šoping centar, tako da smo se i tamo zadržali par sati, mada ja još nikako nisam zadovoljna irskom modom, jer mi je zaista otočna, apsolutno bazirana na britanskoj pop sceni, a to su malo teži idioti. Bili smo u Johnny Foxu, najvišem pubu irskom, jer se nalazi visoko u planinama iznad grada. Ful turističko mjesto, ali daleko najbolje mjesto gdje se osjeti irski štimung, plus, svi koji su ikad nešto značili u ''celebrity'' svijetu, su bili gore, s čime se pub ponosi, jer ima sve slike na zidovima. Izvrsna klopa, fotić mi se punio, glupača, morska hrana, uz živu glazbu i brdo ljudi. Preporuka. Gore bi svakako odvela osobu koja prvi put dolazi u Dublin. Shodno s time, negdje pred kraj večeri me počela hvatati glavobolja, tako da mi se prebacila i na slijedeći dan, pa sam morala odgoditi Belfast, ali bit će prilike. Šta još. Trenutno se u Dublinu nose UGG čizme, odnosno bilo što što izgleda na UGG, zatim Conversice su valjda na svakom tko nije u ugicama, a treće su balerinke, i to što gore, to bolje. Irkinje su sve isto obučene. Majice ponovno rezane ispod sisa, dolje se širi u haljinu, a to u tisuću varijacija. Tajice nikako ne izlaze iz mode, kao ni kosa ofarbana crno-bijelo, crno-ljubičasto ili bilo što dvobojno. Imaju odvratan stil. Meni osobno, odvratan. Ali, ma bilo je super. Bilo je stvarno super. Malo sam ovo sve onako školski opisala, bez nekih prevelikih zaustavljanja i proširivanja priče, ali da sam imala laptop sa sobom, bila bi to druga priča, ovako sam morala ipak sažet mnoge stvari, nažalost. Zadnjih par dana u Dublinu sam si razmišljala kako me hrpetina posla čeka kad se vratim doma, što je odlično, jer ću ponovno biti jako zaposlena. A moja veza? Stabilna je. Opet sam si napucala baterije, opet smo puno pričali. Nas dvoje smo zaista dobro, mada trenutno osjećam potištenost. Ali imam puno toga trenutno za napravit u svom životu, prije nego što odlučim što kasnije. Sve u svemu, na blogu će se opet dobiti najbolji dojam mog života. Onako, na onaj moj blizanački voajerski, egzibicionistički način. Do tada ... Slan abhaile, ili doviđenja na irskom. Fakat mi je falilo ovo sve. |
Komentari On/Off
Buddha
