Marketing
U starom ritmu, uz naglasak da ste danas imali lijep, popunjen i njami njami dan.
Meni je trbuh pun, mada je razmak između doručka i ručka te večere bio kratak. Prekratak. Osjećam laganu bol u desnom članku, ali to je samo zato što sam se u petak poprilično razbila i uganula nogu. A ma nije ni čudno.
Anuk je došla iz Belgije, pa ju je društvo u cjelini dočekalo. Zadnji put je tako bilo ... ne sjećam se više, samo znam da mi je bilo nekako, hm, kao da se jedna puzzla vratila nazad na svoje mjesto. Izgleda ko bombon. Vjerojatno se trackala sa svim i svačim, ali moram priznati da se ne sjećam kad sam ju zadnji put ovakvu vidjela. Valjda je nešto moralo ispast odlično, na konto svih onih psihičkih sranja koje je morala istrpiti.
Nazirem li to možda da se stvari vraćaju nazad na normalu? Prekrasno. Baš sam to nekako čekala. Malo te vrste opuštenosti. Kad se već nađemo toliko razbacane po svim stranama.
Ima još nešto. Palmina ima novog Momčića. Zapravo, nije momak, nije klasficiran, nismo ga još utrpale u kategoriju, mada smo već sve debelo isecirale. I nije baš momak, više je gospodin od 30 i sitno godina. I umjetnik je. Slikar. Nešto što ide uz Palminu.
I tu se ja vraćam na sebe. I na likovnu umjetnost. Nikad ju nisam imala u sebi. Osim, što sam u osnovnoj bila u nadarenim likovnjacima, ali više zbog toga što nam je učitelj bio famozan nego što sam ja bila posebno nadarena, u gimnaziji se uopće ne sjećam likovne kulture i preko k**** sam radila radove, kad ih je tražila, a rijetko ih je tražila, a i ta je profesorica bila turbo različita od svih ostalih. Nije imala miljenike. Zapravo imala je. Mangu jer je bila genijalac u svemu, i Palminu koja je i upisala povijest umjetnosti. Mislim, da je mi ostali nismo nekako percipirali. Bar ja znam da nisam.
I mada sam otišla u Beč nekoliko puta vidjet i Picassa i Klimta i Moneta i mada se doslovce raspadam kad vidim sklupture Erosa i Psihe, i mada sam rekla da je Reina Sofia u Madridu jedan od najboljih muzeja u kojem sam bila, mada moram priznati da sam se ali zaista sablaznila kad sam vidjela što se sve trpa pod suvremenu umjetnost, i jer Prado nisam stigla, i jer znam da je Mondrian radio u razdoblju neoplasticizma, te da je Maljevič napravio bijeli kvadar na bijeloj podlozi, ... i jer sam bila u većini zagrebačkih muzeja, i jer je Palmina radila u Klovićevim dvorima pa mi je pobliže objasnila život Dore Maar, i jer zapravo cijenim likovnu umjetnost, jer znam da sam esteta, ali ju ne kužim.
Zapravo, ne razumijem likovne umjetnike. Jer mislim da su oni meni krajnje komplicirani. Jer ja ne nalazim tu fintu u sebi, i jer, dobro istina je, vidim daleko od svog nosa, ali ne vidim toliko daleko. Zapravo ne vidim daleko od riječi, jer riječi su nešto s čim se ja snalazim.
Ali da me postaviš ispred slike, i da ti moram dati svoju impresiju: hm, problem. Jer volim fotografiju. Jer ne volim apstrakciju, i jer ne volim depresiju. Osobito ne volim vizualne depresije, jer jesam vizualan tip. Pa ako mi je nešto ispred očiju kaotično, prekriženo je. To se podudara samo sa likovnom umjetnošću. Da, nisam tu baš previše fleksibilna.
Tako da kad mi je Palmina pokazala jedno njegovo djelo, pomalo sam ustuknula. Meni je to bilo platno premazano tamno crvenom bojom iz kojeg su izvirivali neki oblici. Tina je na to djelo skoro pa svršavala, Palmina je u njemu otkrila nove svjetove, a ja sam samo dodala, ''a šta mu je nestalo boje?''. Dobila sam lijep pogled od cura, ali šta ću, bolje nego da se pretvaram. Ne razumijem ga. Ali opet, ne mogu na temelju jednog djela, dati cijelu analizu opusa, ali ...
Zapravo, uvijek sam se pomalo plašila umjetnika. Da, baš plašila. Palmine nisam nikad, jer mi ona objašnjava što mislim da trebam znati, kao npr. poimanje konceptualne umjetnosti. Trebalo joj je dugo, meni je trebalo dugo dok pokopčam.
Da, uvijek sam ih se plašila, jer mislim da se njihovi unutrašnji razgranati svjetovi ne podudaraju previše s mojim unutrašnjim svjetovima. Jer ja samu sebe nikad ne bi mogla likovno izraziti. Da, bilo je dana kad je to mene malkice frustriralo, ali me zato olovka nikad nije napustila.
I jer mislim da moraš imati vrlo širok vokabular da bi nešto izrazio što si vidio. Nekako mi nije dovoljno, ''da ovo je dobro, ovo nije''. Likovna umjetnost zahtjeva predznanje. Rekla bi široko predznanje, ako se na primjer nađeš na nekoj izložbi. Naravno, ma naravno da i za sve druge stvari trebaš imati podlogu, da sortiraš u glavi što sa čime možeš usporediti, i jel nešto jako kreativno, ... ali kod mene je na tom polju jedna velika ... rupa. Namjerna, nenamjerna.
Samo, znam šta je. Većina likovnim umjetnika koje sam upoznala je meni zaista bila krajnje komplicirana, jer su nekako svi tražili tu povratnu informaciju, ''sviđa ti se ono što radim'', svi su nekako bili egocentrični, svi su mi nekako bili apstraktni. Jer je sve bilo krajnje subjektivno. Jer moraš imat tu fintu u sebi. Šta si sad to sad tu htio reći, kvragu? Nacrtaj mi. :)
Zato me pomalo plaši kako će biti kad upoznam Još Neklasificiranog Gospodina. Ma mislim, znam ja sebe, stavit ću gard, ne gard, ja sve znam, već gard, jer po tim pitanjima, ja sam baš realista. Ne ono, ono što vidim, tako to je, jer da je tako mislim da bi svakako mogla primjenit onu poznatu ''blago glupima'', ali takve kontemplacije koje izlaze iz platna, su možda van moje domene.
Jer ne mogu se oduševit onim što mi se ne sviđa, a opet, ni ne trebam, a opet, a da, morat ću vidjet. Njega. Slikara. Bit će veselo.
Post je objavljen 08.04.2007. u 21:10 sati.