Blood diamond.

Kad sam se zadnji put u Dublinu šetala Grafton streetom, zapela sam kod trgovine, draguljarnice, gdje sam okom skenirala Boodles dijamante. Pomalo sam se oglušila kad mi je Sean rekao, uvijek kažem blažen bio taj The Economist, da je Afrika najveći proizvođač dijamanata te da drži polovicu tržišta i da Boodles kopa po Durbanu.

Ah, dobro, ne lupetaj, kao da mi je taj podatak bitan.

Ispred mene u blještavo sterilnom izlogu se prostrla mala piramida. Na njemu posloženo 7 prstenova, gdje je ovaj najmanji imao 0.5 karata. Zazviždala sam na glas kad sam vidjela da taj mali prcmuljak košta oko 1500 eura. Odmah sam krenula pogledom prema 4. stepenici gdje se sjajio moj izbor (ono, odokativno) za 7ooo eura, ali gle iza 5 prstena cijena nije postojala. Onaj na sedmoj stepenici je imao epitet ''nedostižnog'', a opet nije bio baš tako nekako prevelik.

Pa sam si ja fantala kako će meni Sean kad postane basnoslovno bogat kupiti jedan. Fino je frknuo nosom na tu moju izjavu. (Tješim se da je frknuo na riječ ''basnoslovno'', nikako na riječ ''kupiti'').

Tih dana mi je još pričao o svom prijatelju iz Kenije, koji je završio ekonomiju na Trinityju, te se na par mjeseci (prije magisterija u Londonu) vratio doma u Keniju gdje pomaže svojim roditeljima na plantaži, dok je njegov najbolji prijatelj vlasnik najveće plantaže na kontinentu, jer uzgajaju sjemenke (između ostalog i sjemenke tulipana za Nizozemsku). Pa sam dobila poziv da odem na safari, koji će vjerovatno biti iskorišten. Kad se onako dobrano novfačno potkožim, kad se dogovorimo, i kad budem svjesna da neću past u nesvjest od pomisli da idem, zaista idem u Afriku i na safari ... s lavovima.

Bokca ti.

''E da dušice, a znaš kako mi se prijatelj financirao dok je studirao na Trinityju?''
''Ne'', odgovorila sam, dok sam zamišljala Barbara Cartland ljubavne romane. (Mislim, dokle s tim muši muši stvarima??)
''Svaki vikend, 5 godina za redom, je vozio rikšu.''
''Rikšu? Vozio je rikšu?''
''Da, 5 godina za redom. Gle, jak je ko bik, ali osobna kultura i osvještenost mu je na zavidnoj razini. To ti ja nazivam Gospodinom Čovjekom. A sad fino ide u London, gdje će bez jebem ti, dobiti posao.''

Jedna od najčudnijih stvari u Dublinu su zasigurno te rikše, koje su oko 5 ujutro krcate pjanim turistima, dok ih dečki vuku. Nisam se nikad usudila popeti na njih. Što od totalne neugode, što od, hm, totalne neugode.

A, vjerujte, nakon odgledanog filma Blood diamond, Leonardo DiCaprio nominiran za Oskara ove godine za ulogu krijumičara, fala lijepa, ali mislim da ni ja više dijamante (pretjerano) ne želim. Ili želim?

Ja sam sve to povezala u jednu priču i shvatila da mi je Afrika fascinantna, možda čak i malo romantična.

Ali nije. Krenula sam s dijamantima, s dijamantima i završavam.

Dijamant je najčvršći prirodni materijal – a njegove karakteristike su upravo ta ekstremna tvrdoća, velika disperzija, i velika temperaturna izdržljivost.

Ime dijamant potječe od starogrčke riječi ''adamas'' što znači: nepobjediv. Još prije 2500 godina su bili štovani u Indiji, kao drago kamenje, jer su bili upotrebljavani u svrhu religiznih ikona.

U profesionalnom svijetu se procjenjuju po 4 faktora, takozvanih ''the four Cs'' (carat, clarity, color, cut) – karat, čistoća, boja, rez.

Originalno 65% dijamanata dolazi iz južne Afrike, iako su i velika nalazišta u Kanadi, Indiji, Rusiji, Brazilu i Australiji.

Formiraju se u Zemljinoj kori na dubini od 150 kilometara, gdje je temparatura oko 1200 celzi. Zemlja ih izbacuje prema površini kroz svoje dijamantne žile. Ne mogu se formirati pod vodom, jer pritisak zemljine kore nije dovoljno jak da bi stvorio dovoljno eksplozivan spoj te formirao dijamant.

Oni dijamanti koji su izašli na površinu (u rudnicima, i kroz mulj u riječnim koritima) su zapravo jako stari. Rangiraju od prije 1- 3.3 milijardi godina. I nitko ne zna, koliko ih još ima pod zemljinom korom, zato eksploatacija i je toliko agresivna.

Karat je mjerna jedinica mase dijamanta. Jedan karat se definira kao petina grama, ili točnije kao 200 miligrama. Ali i stvar je u tome što veličina karata nema određenu cijenu, odnosno skupoća karata nije proporcionalna s veličinom, već se formira po potražnji. Tako jedan prsten od 0.95 karata može imati potpuno, recimo zanemarivu cijenu, od prstena koji ima 1.05 karata, jer je na tržištu veća potražnja za ovim koji je trunčicu veći, a s time i cijeno rapidno raste.

Dijamant se ne može ogrebati. Zbog te svoje tvrdoće, i nepokolebljive površine, ne mogu se uništiti, ako se za nešto zapne. Jedino na što dijamant reagira je drugi dijamant.

Pojavljuju se u svim bojama, žutoj, rozoj, plavoj, crvenoj, zelenoj, smeđoj i u ostalim nijansama. Bijeli dijamant je transparentan u svojoj čistoći. Intenzivna žuta boja se smatra ''fancy'' bojom jer je jako rijetka.

Samo 20% svih svjetskih dijamanata zbog svoje čistoće (nakon što se obradi) se smatra dragim kamenjem, dok se ostali daju u industrijske svrhe (koji se koriste za obradu tih dijamanata koji idu u nakit, odnosno igle za rezanje, brušenje, medicinske svrhe...).

Tržište dijamanata je opet vrlo specifično. Ne prodaje se poput zlata ili nafte, već je delikatnije. Postoji samo par gradova na svijetu koja se mogu navesti kao tržišna. New York, Antwerpen u Belgiji (koji se i smatra centrom dijamantnog svijeta jer se u njemu obrađuje 80% svih svjetskih dijamanata), London, Tel Aviv i Amsterdam. A samo je jedna firma - De Beers koja kontrolira većinu uvoza-izvoza svjetskih dijamanata.

De Beers je ujedno i jedina od početka privatna firma, koja ima vlastito istraživanje kontinenta, vlastite rudnike i vlastite preprodavačke podružnice unutar glavne kompanije.

Distribucija dijamanta je isključivo u rukama par pojedinaca i koncentrirana je oko tih gradova. Najveći uvoznik je naravno SAD.

De Beers su nastali 1888. na području Južne Afrike, kad su u rijeci Orange sasvim slučajno našli dva ogromna dijamanta: Eureka i Star of South Africa. Kupili su rudnike, i danas 120 godina kasnije, vlasnici su oko 60% svjetskih dijamanata (Kanada i Australija imaju državne firme) te De Beers praktički imaju cijelu dijamantnu Afriku.

Cecil Rhodes je bio glavni osnivač De Beers firme. Bio je i glavni britanski kolonizator države Rodezija, koja je i nazvana po njemu. Rodezija je tek 1980. prestala bit britanska kolonija i podijelila se na dvije manje državice: Zambiju i Zimbabve.

S vremenom je Rhodes postao jedan od najbogatijih Britanaca i doma u Londonu je uspostavio daleko poznatu Oxford Rhodes stipendiju, koja se dodjeljuje samo Britancima, Amerikancima i Njemcima (te zemljama koje su u njihovoj kolonijalnoj vezi).

1929. firma je prodana obitelji Oppenheimer, koja ju vodi već tri generacije. 2006. obitelj je izašla na Forbesovoj listi najbogatijih ljudi, s bogatstvom od skoro 7 milijardi dolara.

Osnovali su i glavnu svjetsku kompaniju koja se bavi razmjenom dragulja. Diamond Trading Company.

1930. godine De Beers su počeli s agresivnom promidžbenom kampanjom, ''Diamonds are forever'', koja je na kraju 2001. godine izabrana za najpoznatiju reklamu 20.stoljeća.

Još neke od kampanja koje su 1939. De Beers započeli su: ''eternity ring'' – simbol kontinuirane privrženosti partneru, ''trilogy ring'' – koji kroz 3 dijamanta prezentira prošlost, sadašnjost i budućnost te daleko najpoznatiji: zaručnićki ''engagement'' prsten s jednim dijamantom, koji simbolizira vječnost i ljubav.

I veliki boom se raširo svijetom. I do dana današnjeg se nije promjenio. A sve je bila stvar u odličnom marketinškom triku. Neophodno vam je da fantate (generaliziram) o dijamantu kad se odlučite oženiti s osobom koju volite. Sveprisutna kampanja u američkim filmovima isto je uvelike pridonjela uvjerenju da je vjenčanje bez (De Beersovog) dijamantnog prstena jednostavno - nepotpuno.

No, 90tih godina 20.stoljeća Afrikom su harali građanski, plemenski ratovi. Kako je eksploatacija seljaka i dijamanata došla do alarmantnog stanja, dijamanti koju su vađeni iz rudnika i rijeka su prozvani:

''Blood diamonds''

Pomoću tih dijamanata koji su prodavani, kroz mutnu ilegalnu papirologiju, De Beers kompaniji, pomoglo se nabavljanje oružja i potpomogla su se masovna krvoprolića i revolucije. Glavne afričke zemlje koje su bile u centru događanja su Angola, Sierra Leone, Liberia, Obala slonove kosti te Kongo.

Tek 2000. godine su se sastale zemlje koje daju dijamante da bi potaknule ugovor pod nazivom ''Kimberly Process'' koji je govorio da će tržište biti otvoreno samo za one dijamante kojima se legalno može utvrditi povijesno datiranje, odnosno da se točno zna odakle su iskopani.

I tek je 2003. godine Kimberly Process prošao te stupio na snagu, nakon što se su se vlade, De Beers i ostale manje kompanije te nevladine organizacije dogovorile oko glavnih odluka te se danas ilegalna prodaja krvavih dijamanata smanjila na 1% svjetske potražnje.

No, do 2002. su se u Africi dogodila etnička čišćenja, revolucije te apsolutno iskorištavanje afričkog naroda.

De Beers kompanija tvrdi da je 1990. prestala s kupovinom konfliktnih dijamanata, koja se odnosila na sve južno afričke zemlje.

U suradnji s Luis Vuittonom, De Beers kompanija 2000. godine je otvorila par najekskluzivnijih dijamantnih trgovina, koje se nalaze samo u Londonu, Parizu, Tokyju, Dubaiju, New Yorku, Las Vegasu te Los Angelesu.

No, industrija dijamanata je od vitalne važnosti za ekonomiju Južnu Afrike, a i De Beers potpomažu velikim donacijama HIV te ostale rizične skupine. U Botswani je npr. osnovna škola besplatna, podignuta je infrastruktura bolnica, u Nambiji 40 posto svih izvoza počiva na dijamantima, a direktno ili inidirektno 10 milijuna ljudi u Africi financijski ovisi o iskopinama dijamanata, te je i Nelson Mandela rekao da je dijamant od iznimne važnosti za crni kontinent.

Jedine rizične državne s konfliktnim dijamantima koje nisu potpisale Kimberly Process su: Kongo, Obala slonove kosti i Liberia.

I to sve na papiru izgleda vrlo lijepo, ali od jednog afričkog legalno plaćenog seljaka koji guta mrak dubokih rudnika pa do ekskluzivnih trgovina u Tokyju je ipak dug put ...

Shodno podacima, 2002. godine vrijednost dijamanata koja je te godine iskopana te došla na tržište je bila 9 milijardi dolara (6.000 kila vrhunskih dijamanata – 30 milijuna karata, odnosno 20 tisuća kila industrijskih dijamanata).

14 milijardi dolara je bila njihova vrijednost nakon što su se obradili, 28 milijardi dolara nakon što su se prodali kupcima, te je ukupna dobit od tih dijamanata bila 57 milijardi dolara nakon što su se pretvorili u De Beers, Boodles, Bvlgari, Cartier, Tiffany ... narukvice, ogrlice, i zaručničke prstenove.

Ali ''Diamonds are forever'' i ''Diamonds are girl's best friend''.

Stoga, nije zlato sve što sja, nešto je i u dijamantima.

Svježe irsko, njima itekako poznato (pomama zapravo), ostatku Europe još uvijek nepoznato.

Republic of Loose.

Ja zakačena.

Osnovani su 2001 godine, i smatraju se novim valom irske glazbene scene.

Pucaju na pomalo čudne ritmove, a glavni instrumenti su dvije gitare, bubnjevi i klavijatura. I vokal. Ali imaju totalno flegma pristup. Lokalni dečki, zajebanti. Zapravo njihov stil je okarakteriziran kao: ''sleazy funky''.

Na irskim ljestvicama su poharali sa dva hita: ''Comeback girl'' koji je meni instant ušao u uho, i s malo nježnijim priljevom kroz pjesme ''You know it''.

Na njihovom službenom sajtu, u cijelosti možete preslušati 8 pjesama.

Ovaj koncert sam ... prespavala. Kad sam skužila, mogu vam reći da sam se super osjećala. Bila sam zaista ponosna na sebe. :)



Albume, za sada još nisam pronašla, stoga se guštam na njihovom sajtu.

Do jedne granice razumijem, onda prestajem razumjet.

Delikatna tema, uvijek je. Jebiga, ilegalno je, skupo je, a sve više i više ga konzumiraju.

Kokain.

'A daj, ajde, povuci sa mnom jednu lajnu, znaš kako ćeš se bolje osjećati.'
'Zaista ne bi. Dobro se i ovako osjećam.'

Kod mene redovno dolazi do jedne zablude. Naime, nekima manje, nekima više je poznato da sam ja zaista hiperaktivna osoba. U sebi redovno imam višak energije, koju nekad ne znam kako izbacit. Moj karakter u većini slučajeva, ako imam vremena, i ako zaista imam s kim, izbacim na podiju u klubu. Ifka mi je u tome bila najčešći partner. Nas dvije smo prije par godina harale Brazilom i ostalim plesnjacima (u koja smo se mogle besplatno ugurati), i to tako žestoko da sam imala tjedne upale sve i jednog mišića dok bi se prije toga mamurna budila nedjeljom.

I od recimo 7/10 izlazaka, meni su ljudi vani prilazili da bi me pitali gdje sam nabavila bombone, kako rasturam, kako me pere špica, kako jebeno dobro isfuravam to što sam konzumirala ... što ni u jednom slučaju nije bila istina. I većina ljudi koja me ne zna, uopće ne kuži da sam vrlo rigorozna i zapravo kreposna po tim pitanjima, jer u protivnom dajem dojam totalne nabrijane luđakinje (znalo mi se isto reći).

Svatko ima svoj kriterij dobrog izlaska. Meni je to zajebancija. Naravno, sve ovisi s kim sam i gdje sam, ali crv i vrag u meni uvijek voli male nepodopštine. Nisam nikad podnosila neke stroge kalupe ponašanja, zato i volim, ako se nalazim na takvim mjestima, ustupit mjesto svojoj, nazovimo to, emancipiranoj strani, što će vrlo često završiti uz šank, jer šank je moje mjesto (osim ako nisam baš sa svojim curama, onda sam muha zumzara, mogu na sve strane, znam di se vraćam).

I kako volim biti raznolika, i kako sam, o divne li faze mog života, svojedobno sama brijala po mjestima, tako sam se i naučila odnositi prema nekim stvarima, a da pri tome nisam ništa gutala, šmrkala ili duvala.

Jednostavno, nikad nisam eksperimentirala s drogama. Ali svakako se jesam družila s ljudima koji jesu. I neke stvari su mi ušle kroz jedno uho, izašle kroz drugo. Ima trenutaka kad volim svoje nekad previše selektivno pamćenje. Ako ćemo iskreno, ja još uvijek ne uspijem razaznat kako izgleda totalno ušlagiran čovjek (dop isključen) jer jednostavno ne percipiram takve stvari. U meni postoji jedna velika količina naive, koja ne graniči sa zgražavanjem kad me drmne reala.

Spaljenih ljudi sam se nagledala. ''Ja sam Fed i ja sam spaljen'', što je opet rezultiralo shizofrenijom u 23 godini.

No, meni je uvijek pojam bio, i zadnji domet: cuga i cigarete, a kako sam i s pljugama prestala, ostao mi je alkohol, a kako u posljednje vrijeme ne izlazim, i alkohol je itekako reduciran.

Stoga, počela sam napokon uviđati, jer me se nikad nije tangiralo, a s time nisam na to previše ni obraćala pažnju, kako se kokain itekako uvlači u pore društva. I to ima onaj taraaa stav, jer imam dojam, gle laik sam po tom pitanju, da dok je nekad bio droga koja je imala epitet 'povlastica bogatih' sad sve više i više postaje 'nosno pomagalo pri vikendovskom rekreativnom drogiranju' radničkih staleža.

Apsolutno je van pitanja i odgovora, koliko se to meni sviđa ili ne. Zaboli me. Dok god se ne radi o nekom mom bližnjem, moje popovanje neće imat glasan prizvuk.

Ali po tim pitanjima koja sad više nisu, 'e imaš bonkas', već su 'oš lajnu', shvaćam da to više nije tako bezazlena stvar, rezervirana samo za nekolicinu, tamo nekih, za koje sam, možda čula da koriste Bijelo.

Osobno, meni su razlozi očiti: dosada, višak para, i objest. Idem se puknut pa da mi bude dobro.

Moja naiva uvijek nađe svoje plodno tlo s podpitanjem. Tko je tu sad lud? Ja koja izbrijavam stvari na ovaj način, a ne smatram se nevinašcem, ali ne vidim korist od drogiranja, ili svi ti koji izlaze sa stavom 'ono, jebeni kalm mi je sada'.

Naravno sve figurativno govoreći o ovoj temi.

Negdje prije par tjedana je dogovoreno da je utorak session večer u feng shui stanu. Nakon velike zajednice od prije par mjeseci, ostale smo Tinči, Palmina i ja, mada Palmina u posljednje vrijeme prekovremeno i prepotplaćeno radi.

Ali zaista je stvar u tome što rijetko nekoga vidim ovih dana (koliko li sam puta već taj kukanj napisala?), ma posljednjih tjedana, tako da je komunikacija prebačena na mail, na mobitel, na telefon, na sve medije, tako da zaista volim utorak navečer. Osobito u tom stanu, koji je ovih dana svojom ponovnom prisutnošću ispunio Juta.

Juta s kojim Tina nije bila skoro pa godinu dana, dok smo se mi cure u tom periodu pa zamalo pa utaborile na toj lokaciji, ali moram priznat da Juta ponovno daje dubinu tom stanu, ispuni prostor, osobito ako ga previše ne zanima šta se događa s nama, dok se nas dvije presavijamo po podu, negdje oko 11 navečer kad su tjedne teme izbrbljane, i dok sam Tinči uvodila u Wandin post o Conteu (''kako je zgodan, gle ti te oči'') i dok je Tina suosjećajno pitala da šta joj je taj Ćeće napravio.

Juta je jedno vrijeme izašao van, a mi se bacile na muško-ženske teme, a to smo i potkrijepile s dobrim glazbom, jer su njih dvoje na svojoj glazbenoj putanji skupili, bogme dosta.

I tu sam se već počela smijati. Jer drugačije je sad u stanu. Nije više brlog estrogen oaza, ali bilo bi strašno sebično od mene, kad bi rekla da mi je žao, kad zaista nije, jer lijepo ju je vidjeti ovako zadovoljnu. Kad su si obadvoje dali vremena da vide što to zapravo žele, i ne žele, i kad su si dala laufa u toj cijeloj vezi da vide da žele ponovno biti zajedno.

Meni uvijek jedna od najzanimljivijih stvari kod veza je to što ti, prijatelj bez obzira koliko dobar bio, vidiš zapravo samo dio onoga što se događa između dvije osobe, jer intima veze ostaje samo na njima, i mada se nekad neki postupci, outsajderima činili pod upitnikom, ne treba neke stvari previše objašnjavati.

Zato mi je utorak dobro sjeo, i zato sam se toliko smijala. Jer znam što je Tina prolazila, Anuk istina je najbolje znala što su obadvoje prolazili, jer ona je jedina osoba koju znam a koju redovito parovi, prijatelji, izaberu kao međuosobu, a da ona ispadne pravedna i bez sukoba interesa (barem ne onih kardinalnih i krucijalnih).

U jednom trenutku je stigao Seanov sms, ''Šta ti kaže Tina, jesu zakazali datum, ili će opet živjeti u grijehu?'' na što smo se obadvije odvalile. Smrad.

Tako da kad se Tina ustajala s poda, s malog futončića, dok je dijete NeRuda tražio svoju vodilicu, i dok sam ja već skoro pa bliže ponoći, oblačila jaknu da krenem doma, Tinči se uz kukanj potužila kako nije više za nju ležanje po podovima i kako kvragu, kakva je ta Monica Bellucci žena i pol, da i kvragu, kako itko može tako izgledati (još je bila pod utjecajem Wandinog bloga).

''Stariš Tina...'', nisam do kraja uspjela ni dovršiti rečenicu kad me Juta, koji je do tada u pospanom stanju gledao Čovjeka slona, trknuo.
''Jebote, pa nemoj to govorit! Ti ćeš otić doma, ja ću to morat umirivat.''
I tu sam se već počela nekontrolirano smijati. ''Nemoj govoriti dvije riječi: stariš i debela. Zapravo nemoj govoriti više riječi: dijeta, salo, mast, probana dijeta, neiskorištena dijeta, dijeta koja ne funkcionira, vaga, lice, trbuh, skoro pa 30, godine, pms, prištić...
Dok su riječi tipa: dražesna, prekrasna, ljupka, prozračna poput vjetra, mlada, dragocjena, vitka, ajme kako vitka, savršena, lijepa, poput lahora, ... itekako prihvatljive.''

I dok sam se pridržavala za stol, i dok je Tina gunđala da joj je to fino ponovno trebalo u životu, meni je došao sms, koji mi je bio kap previše prema histeričnom smijehu.

''Barim neke ženske iz Danske, ti idi kući, ljudi bi išli leć.'' Sam ti bari, a doma otišla nisam.

Sva sreća da se mogu vratiti na početak posta pa reći da je svaka intima para drugačija, i da prema van, na par pogleda izgledaju upravo tako kako se i prezentiraju, dok je unutar odnosa te dvije osobe neka potpuno druga priča.

Ma bit će to sve super, još negdje za godinu dana kad Tina uđe u svoju 30tu, pa kad postanem ''tetka'', o pa kamo sreće.

No, ne bi ti još o tome, ha? Haha.

She's the one.

Po svom naumu, ja sam se samo odlučila ugurati u cijelu priču (eventualno navest par osoba koje bi to isto mogle napravit).

Tematika je ova: 10 balada koje srce cijepaju. Nešto što čuješ i kažeš '' e sad ću se raspast od ugode''.

I dok preslušaš desetu stvar, počneš samu sebe skupljat iz vodenog stanja.

Kronološki red je zaista nebitan.

Train, Drops of jupiter.


Aranjuez mon amour ili Concerto de Aranjuez, Joaquin Rodrigo. Ta skladba i ja smo u čudnoj vezi.


Sarah McLachlan, I Will Remember You. Izlizao mi se CD na toj stvari.


Bruce Springsteen. Secret garden. Još iz doba sportskog menađera Jerrya Maguirea.


Air, All I need. Zato što je pjesma tako nevjerovatno lagana, a uvijek mi tjera vjetar pod noge.


David Gray, Please forgive me. Jer je Gray moj kompić.


Mary J.Blige with U2. One.


Nina Simone. Wild is the wind.


Jamie Cullum. High and dry. Ovu pjesmu Radioheada je daleko najbolje obradio.


Joni Mitchell. Both sides now. Carica od riječi.


10 mi je bilo premalo. Stvarno premalo.

A da proslijedim dalje? Ima zainteresiranih?

Nije ni meni dok nisam sve dobrano preslušala.

Tosca. I to ne Puccinijeva, i ne u izvedbi Marie Callas.

Naime, Tosca je naziv projekta koji su pokrenuli Richard Dorfmeister i Rupert Huber. Dorfmeister je zajedno s Peterom Kruderom '94 osnovao svjetski poznatu G-Stone Records kuću.

Naime, ako niste nikad ništa slušali Dorfemistera i Krudera, onda u redu niste, ja nisam neki preveliki fan, ako ćemo iskreno, najviše zato jer je to čista elektronika.

Tosca naime, nije izuzetak, ali mi se sviđa, i to opako.

U mojoj kolekciji su tri albuma, Delhi 9, gdje su Fuck dub i Suzuki in dub, remix albumi. Osobno meni najdraži ovaj zadnji.

Dodatne informacije nađite na My space, te sajtu gdje je to sve vrlo dobro napisano.

Albumčići su vam OVDJE!



Istina, malo mračnija glazba, dubioza, ali ima trenutaka, chill out trenutaka, kad sjeda, jer nije naporna. Barem što se tiće mene, ali opet, nije za svakoga.

U sukobu mišljenja sam, ali nekad je stvari bolje zadržati za sebe.

Silom prilika sam se našla u društvu 10 muškaraca. Godine od 20-40. Ja solare. Inaće nemam problema s muškim rodom, jer ne predstavljaju mi nikakvu prijetnju, omjer ženskih i muških prijatelja mi je jednak, a i najbolji prijatelj mi je desetak godina stariji od mene, oženjen, zajeban i fantastičan, i on me jednim dijelom naučio zašto se žena ne smije prikazati kao tratinčica u situaciji kad crvenjenje nije dio šarmantne situacije.

Stoga, pitanje dana je, jer se u društvu našlo par alfa mužjaka, koji su prosipali svoje svekoliko razmišljanje da smo mi manje vrijedan spol, da je apsolutno mjerilo gledanja na stvari to koliko je ona imala seksualnih partnera i zadnje, kako ja Ženetina gledam na te stvari, a da me se nije zapravo direktno pitalo.

Bio je kasni sat, ja sam trebala ići doma, ali sam svejedno ostala.

O kako jadne nebile, postoje žene koja će se uhvatiti za ovakve muškarce, i kako oni nikad nisu sami, jer uvijek nađu neku tratinčicu?

Najgore od svega, je što treba imati pristup prema ovakvih felama ljudi. Držat ih na pristojnoj distanci, glumit tupaču i ne previše ulazit u doticaj s njima.

Imala sam namjeru rezimirat tok razgovora, ali ne želim zapravo, jer shvaćam da su neki mentaliteti nespojivi.

Meni koja smatram da imat dečka znaći imat partnera, prijatelja i ljubavnika, i onda kad se smire neke intenzivne emocinalne vode, do kraja shvatiti da s njim mogu razgovarat kao čovjek s čovjekom

ili

kuvaj, peri, driljaj, rađaj, miješaj... i to bez karikiranja.

Jel mi to trebalo? Vjerovatno ne.

Ali sam se postavila prema samoj sebi, jer iskreno, nema mi ništa gore nego kad me prozovu feministicom, jer ni jedan drugi argument ili riječ nije potkrepljiv. A niti se smatram feministicom niti želim biti ekstremna, već samo ne razumijem tu priču.

Ne razumijem stav gdje se ja trebam opravdavati jer imam vaginu, dok oni imaju penis.. Kako je rekao jedan dečko, ''ja primam, on ulazi''. ?? Ako ćemo do kraja s ovom temom.

No, snašla sam se, i to mi je drago, no, ne treba ići u velike polemike s ovakvim ljudima.

Zato sam i kad sam se ustajala rekla, ''U svakom slučaju vam ostane desna ruka.''

I zgražanje, kao da se od jedne Vagine ne očekuju takve riječi.

Mislim da i ja svoje strasti moram smiriti, ali ja to ne razumijem, jednostavno ne razumijem.

Pa koja je dovoljno mutava da se za stvarno zakači na takvog muškarca?

Iako prisustvujem, odsutna sam nešto na blogerskim misama, i litanijama blogera.

Dobila sam mail ovaj tjedan u kojem me jedan dečko, čitatelj, pita se ja osjećam malo nudge nudge, što sam ja iskomentirala, samoj sebi kao, malo zlovoljna, što je on valjda mislio, malo nadrkana. A kako nudge nudge ima seksualne konotacije, odlučila sam ne reagirati i ništa iz tog konteksta stavljat na tapetu (jer naime! nemam šta).

Mada mi se opako upucavala jedna ženskica. Brutalno kako je bila lijepa, pa sam imala potrebu buljiti u nju, dok je ona, vrtila kosom oko prsta i pokušavala mi objasniti kako su joj muškarci dosadni. Ali što sve nećeš proći kroz gimnazijski razred od 28 cura, mislim da poslije više i nećeš, tako da me ostavila hladnom.

(Na kraju je ispalo da je dečko/čitatelj mislio da u glazbenim preporukama zagovaram žene, te nije aludirao na moje psihičko stanje, ali mi je svejedno otvorio temu za današnji post, jer da, žene su komplicirane, i uvijek će naći ego, ego, selfego i tamo gdje ga nema, haha.)

Ali, naime nisam nadrkana. Niti sam zlovoljna, niti sam neraspoložena, niti sam išta previše, samo trenutno sam dosta okupirana.

Po mozgu mi se isprepliče ravno 5 misli i njihove (ko)relacije. Ispiti i učenje, ajd krenula sam valjda prema cilju, a i diplomski sam napokon sabrala pa će biti zanimljivo. Posao – naporan, ali financijski jako dobar, uz to i stimulativan jer sam okružena dobrom ekipom, mada sam na trenutke preumorna. Uskladit spavanje s probama. Druženje i socijalan život – trenutno stavljen na ledinu. I o divote, moje hipohondrija, koja je rezultirala ne najboljom krvnom slikom hormona štitnjače, jer jebiga, nisam se baš štedila zadnjih par mjeseci.

Tako da mi se ne da baš previše izmišljat toplu vodu te onda pisat po blogu kako ja mislim da to zaista je topla voda, niti mi se da biti previše upućena u sva događanja, šire i pobliže.

Uhvatio me jedan standard. I za sad mi sve odgovara. Kako sam si samoj rekla na kraju prošle godine da će ovo sve biti nabijeno tempom, tako se i dogodilo.

Naravno, standardne oSobe mi u tome svemu nedostaju, ali sam si napunila baterije, ušla sam u treću godinu ovakvog razmišljanja. S manjim ili većim oscilacijama.

Na trenutke želim ispisati blog romane, ali to mi dođe sve u krivom trenutku, pa zapišem u rokovnik da ne zaboravim, ali onda kad to trebam sročiti malo elokventnije, prođe me misao, barem ona humoristična u kojoj sam zapisala. Stoga i od toga ništa.

Trenutno imam strašnu potrebu za nekom dobrom knjigom, da mi utuće vrijeme u međuigrama, drugo, imam potrebu ošišat kosu koju sam napokon dovela do reda pristojnosti. Negdje iz dubina se budi nered i drastična promjena. I treće, imam potrebu za megalomanijom. Koja se sastoji od fotića za 7 tisuća kuna.

Ostatak:

Veselim se svakom Anukinom mailu. Vidim, Bruxelles je malo skup grad. Kaže 15ti najskuplji grad na svijetu, a ona udri po starom. Rad, alkohol, mijenja frizure ko papire, šoping i parle vu france. Kaže, da nema ovih 400.000 diplomata, grad bi bio prčija, skupa prčija.

Veselim se svakom Manginom mailu, jer kad se emigracija udruži, jača je. A šta su si jake sada, osobito ako se Manga za kojih godinu dana preseli u Švicarsku, pa udri tamo po slobodnim radikalima. Ta će doći do Nobela.

Tinčibald, sretna. Zasukala poslovne rukave ''Ja sam ti profesorica, ne teta!'', otvorila ponovno fakultetsku knjigu, ljubavno – u fengshui stanu se nešto švrlja. :)

Za Palminu mogu jedino reći ovo:

Muzej suvremene umjetnosti traži diplomiranu povjesničarku umjetnosti te povijesti. Tražena suradnica neka bude egzotičnog izgleda, produktivna, spremna za nove poslovne izazove s iskustvom rada u galeriji, te neka bude prekvalitetna osoba koja se tek uči nekome reći, ''e stara moja...''.

A ovu ostalu Mojičastu siročad iz banke E, molim da navrati po poklon, umjesto što stalno loče, isto tako pozdravljam Kvarner i Rijeku, dragog i bože kako zgodnog Marina koji se odlučio žen't za probisvjetnu Vedru.

I pozdrav ljud'ma iz Beograda, odnosno ''dečka koji radi na njihovom RTLu na inačici Mijenjam ženu''. Kad mi je Tina rekla, da sam ti jelte idol, šta ne, :)) ugurala sam svoj dugi vrat nazad u dolčevitu, jer da, bijaše mi neugodno i bijah crvena u licu, jer zaista, zaista i ja nekad sva svoja pisana sranja jedva izguram. :)

Isto tako pozdravljam Vix i roditelje, da nije bilo njih, ne bi bilo ni ove bujice riječi iz mene, dok konstantno nešto kontriram.

Također zahvaljujem publici, jer su me oni i stvorili.

I hvala zaista hvala, moj kapacitet besmislenih postova završava s današnjim. Mada je slijedeći već u fazi pisanja, naj se brinut.

Neka se zna i vidi!

Biondićeve bezimene radne snage su plaćene 700 do 1700 kuna. Božićnice od 400 kuna dali su samo onim ljudima koji ni jedan dan nisu bili na bolovanju. Mjesečni neto rad desetero radnika košta kao jedan Herucov skupi kaput.

Kad se bira kaput, normalno je da nitko ne razmišlja o tome tko je taj kaput iskrojio i sašio, tko je umetao ovratnike i preklapao džepove. Gledamo što nam se dopada i imamo li za to novca. Ne pada nam na pamet koliko te švelje zarade, drže li ih u pogonima od jutra do sutra, rade li subotama i plaćaju li im prekovremene sate.

Jasno da ne. Dosta ti je svog vlastitog kaosa, čovjek bi načisto poludio kad bi još i o tome vodio računa. No, pobunilo se oko 400 radnica i radnika Heruca i odjednom ti se taj njihov kaput nekako ogadi, skoro da bi ga bacio u vražju mater da ga nisi masno platio na sto rata.

Heruc je, dakle, jedna od najskupljih hrvatskih marki. Vlasnik je Dragutin Biondić, čiji je otac bio socijalistički direktor Heruca, ali se devedesetih vrlo lijepo snašao u Tuđmanovoj privatizaciji društvenog vlasništva. Kupio je tvornicu i pripadajuće nekretnine, a sve je to naslijedio Dragutin.

Njihovi kaputi, koštaju pet, sedam pa sve do 15.600 kuna. Ako si baš zapeo za najbolji Herucov kaput, treba izvaditi skoro četiri prosjećne hrvatske plaće. O.K., to ne kupuje svatko, ali neki da. Fina je to roba, od koje se valjda fino moze i živjeti.

Svoj lijepi život u banalnoj i raškošnoj dokolici već dvaput je ukoričila nova žena Dragutina Biondića, Lana Biondić, koja jako voli sastavljati knjige i biti spisateljica. Prva je bila "Život na visokoj peti", druga "Nova knjiga Lane Biondić".

Gospoda Biondić posvetila se, dakle, produkciji osobitih vodica za djevojke i žene koje se žele uglaviti u malograđanski zagrebački snobovski milje te im savjetuje kako će uloviti bogate starije muževe, kako će im uzeti lovu i gdje će tu lovu trošiti u velikom stilu.

Tako svoje čitateljice nadahnjuje popisom najšik mjesta za srkutanje kave, grickanje kolačića i čavrljanje s prijateljicama, recenzijama top-centara za njegu tijela tretmanima od finih ulja i čokolade, traktatima o seksi donjem vešu visoke klase bez kojega se ne smiju pokazivati svome galantnom mužiću i adresama dućana s najskupljim nakitom u gradu.

To je zbilja taktično zanimanje za jednu damu čiji suprug proizvodi odjeću, a čiji radnici mjesečno zarađuju od 700 do 2000 kuna, i za 12 sati rada dnevno i s prekovremenim satima.

Na prosvjedu Biondićeve bezimene radne snage su žene plakale i molile poslodavca da im isplati božićnice od 400 kuna koje je obećao pa ukinuo. A to je ispravno i ekonomski opravdano. Jer Biondić je gospodarstvenik, a ne Caritas. Plaće nije dizao 15 godina jer se brine o sudbini tvornice.

Brat bratu, Heruc isplati mjesećni neto rad desetero radnika od prodaje jednoga skupog kaputa.

Radnice kažu da su norme kod Biondića iskalkulirane za 10 sati, a ne za sedam i da ih se ne može ostvariti. Gazda onda oduzima od plaće. Za prekovremeni rad, kad ga uopće plati, daje po kunu za sat. Radna subota, prekovremeno, osam kuna?

Sve to do sada nismo znali. Znali smo jedino da je Heruc pakleno skup i da je gospođa Lana Biondić dama i književnica.

I imam odličnu ideju za sindikate, udruge potrošaća, Crkvu i druge organizacije koje se staraju za prava radnika i humano uređene industrijske odnose. Neka oni rade kampanje kad već ne funkcioniraju inspekcije i ostali državni kontrolni mehanizmi.

Ali netko nas o tome mora obavijestiti, tako da znamo i da odlučimo ako nam je do toga stalo. Nema puno koristi od toga što sindikati, Crkva i udruge općenito upozoravaju na neljudske situacije i golo izrabljivanje u dijelu hrvatskih tvrtki.

Treba reći javnosti njihova imena. Javnost treba znati koje poduzeće plaća prekovremeni rad kunu na sat.

Ima u Hrvatskoj, tisuće vrsta kaputa, nećemo crknuti bez Heruca. Ali neka se sjete da su na kapitalističkom Zapadu već vođene brojne kampanje protiv robovlasničkog rada u pojedinim tvrtkama. Najpoznatiji primjer je Nike, čija je satnica u Kini bila 0,16 dolara, gdje su radila i djeca, a s posla se letjelo ako se odbilo ionako neplaćeni prekovremeni rad ili ako bi žena ostala u drugom stanju. Kad se to saznalo, mnogi potrošaći u cijelom svijetu počeli su bojkotirati Nike. Kupili su druge tenisice i nije im ništa falilo, a napravili su snažan pritisak.

Socijalno osviještene korporacije trend su u svjetskoj ekonomiji i važan stup modernoga marketinga. Bar nešto od tih principa potrebno je propagirati u Hrvatskoj. Pa da vidimo tko bez koga može - mi bez njih ili oni bez nas.

Sa jednom grupom čudnog imena (i zbog koje sam za stalno naučila gdje je zvjezdica na tipkovnici).

Malo mjesta, malo mjesta molim. Ahm, kašljuc, proba, jen', dva, tri, predstavljam vam.

Si*Sé

Grupa je formirana 2000 godine u New Yorku. Spaja zvukove elektronike i drum'n'bassa uz dodatak urbanog soula i latina. Sastoji se od 6 članova, te je glavna vokalistica Dominikanka Carol C.

Inaće grupa se smatra jednom od najboljih na alternativnoj underground sceni NY.

Izdali su dva albuma, ''Si*Sé'' (2003) te ''More Shine'' (2005).

Puno stvari možete naći i na njihovom službenom sajtu SiseNY te na odlično potkrijepljenom My space sajtu, a na ovom mjestu možete naći transkripte svih pjesama i slikice.

Danas za vas Mariposa.



Albume vam naime, opet nisam mogla pronaći. Morat ćete biti kovači svoje sreće.

Po preporuci, šalji dalje, takac makac, puna kaca mravi, tko se prvi javi, zubima ih davi... Znaći nepobitno bitne stvari, :)

1. Kad sam imala 5 godina, rastavila sam i sastavila svjetiljku na dijelove, koja je stajala iznad mog kreveta, bez da sam iskopčala struju. Moji roditelji su se pojavili u sobi taman kad sam grlić zašarafljivala nazad, dok su razgoračenim očima bacali žnjore s mene.

2. Alergična sam na grah.

3. Nezamislivo mi je otići u wc bez novina.

4. Najveća (pamtljiva) laž mi je bila kad sam u ranim pubertetskim godinama lagala policiji da mi je sestra prešla preko zebre i da vozačica to nije vidjela kad ju je pokupila te time mojoj sestri slomila nogu. Policajac je to naknadno shvatio, ali je Vix svejedno dobila odštetu od 4 tisuće maraka. Ne na temelju mog svjedočenja, naravno.

5. Postoje dvije stvari koje MrziM. Kad perem suđe i ako nisam dovoljno 'potfrknula' rukave i kad mi se voda počne slijevati do nadlaktice, i druga, užasavam se osjećaja mokre vune na sebi. Od kud mi mokra vuna? Pa ako se slučajno neka majica sljepi na mene, pa kad se njene dlačice počnu sušiti na mojoj koži, istodobno me usisavajući. Shvaćate? :)

1, 2, 3, 4, 5.

...Ti, sve ok s tobom?''

- Ma da, normala, ćek, a šta je bilo s tobom?
- Pa prekinuo sam s curom nakon što smo sporazumno rekli da ćemo imat sex u troje s još jednom curom...ali nakon par puta je ona rekla da bi htjela da u to sve uguramo i dečka. Čekaj malo, pa nisam ja peder.
- Da, shvaćam, gadna situacija. Nisi ti peder.
- Ja ne znam zašto to tebi sada prepričavam, ali ono, imaš nešto u sebi što mi super odgovara.
- A znaš kako je, najbolje je osobi koju si vidio par puta u životu ispričati neke stvari, nego se bacakati s njima pred prijateljima.
- Nego, daj mi reci...jel vi swingate?
- Šta, sviđa ti se Sean?
- Pa sviđate mi se zajedno u kombinaciji, a razmišljao sam si...
- O čemu?
- Pa ono. Ne mora biti da sam ja prekinuo s curom, mislim, ako nađem nešto da se iskupim, tko zna.
- To uključuje mene i Seana?
- Moglo bi biti zanimljivo.
- Pa meni je već sam ovaj razgovor zanimljiv, ali bi tu podvukla crtu.
- Nećeš ga ni pitati?
- Seana?
- Da.
- Pitaj ga sam.

Za 5 minuta sam dobila degutantan i začuđen pogled s druge strane sobe, kad ga je ovaj vidno pijan pokušao poljubiti, u obraz, dok je meni to sve skupa bilo jako smiješno.

Barem mi je dao temu za blog. I kompliment.

To što neke stvari koje slušam, nemoš ni pod nokat naći na netu. Mislim na albume, za vas, ja sebe već nekako opskrbim.

Današnje predstavljanje se zove Oi Va Voi. Malo drugačiji zvuk nego što sam neke od vas navikla, ali ova grupa je posebna. Prije nekih godinu dana sam dobila njihov album ''Laughter through tears'', i ostala paf.

Naime, oni vam miksaju par stvari. Elektroniku, trance i dance s tradicionalnim židovskim ritmovima. Album je kao segment više identiteta. Pomiješano sa fuzijom Jidiša, mađarske glazbe, hebrejskog i pinkicu latino ugođaja.

Ja s njima ne mogu fulati.

2003 godine su dobili BBCjevu World Music nagradu.

Više o njima na (ne)službenoj stranici da čujete o čemu vam ja sad ovdje pričam.

A za danas moja najdraža pjesma, Yesterday mistakes.



Nažalost, ovaj put ćete se za njihov album potruditi sami, jer ga nikako nisam mogla pronaći.

Čim sam počela (neispravno) upotrebljavati znakove iznad slova C, znaći da sam na svojoj tipkovnici. Doma.

2 tjedna ovakog tempa, ili 2 tjedna mog tempa, kad stavim na vagu, jedno prođe presporo, drugi kraj dođe prebrzo.

Danas u oba aviona mi je bilo baš ono ... teško. Što od Guinnesa noćas, komada više od dva u lokalnoj irskoj pričiji, što od Corona koje sam popila prije spavanja. I umjesto dizanja u 4 ujutro, u pola 3 sam imala jaukanje u želudcu dok sam to sve varila.

Srećom, da sam u prvom avionu zaspala čim sam sjela, i probudila se nakon što smo dotaknuli Heathrow pistu, jer sad, da da, znam taj aerodrom vrlo dobro, i nema više iznenađenja. U drugom letu prema Plesu sam se budila u mokrim agonijama da mi piva i 12 sati kasnije nije završila probavu. Sve bi to možda ispalo i ok da:

1. Sean nije sinoć skuhao karbonaru.
2. Da s klapom sinoć nisam pojela 3 pakovanja manč-melova.
3. Da sam odlučila zaspati u 11, umjesto u 1.
4. Da je Sean budilicu nonšalantno zagasio u 3 ujutro, i da me digao 7 minuta do 4 jer ga je taksista nazvao.
5. Dok sam još jednom rekla da zaista ne volim aerodrome, ni kolodvore, ni perone, ni išta slično gdje trebaš reći, ''vidimo se, volim te'', umjesto ''pa gdje si?''.

A ništa, jebiga. Idemo ponovno dalje. Još jedanput Dublin iza mene, mjeseci ispred mene, samo što me danas malo bluzara uhvatila, jer ne samo da mi on fali, već se i bidna Anuk poslom preselila u Bruxelles, a da ju nisam ni vidjela, pa dok sam ga prelijetala, jer je taman pilot naglasio da smo iznad grada, poslala sam joj pusu, jer znam da će se snaći, i jer zaista vidim da smo se raštrkale i da će opet proći mjeseci kad ponovno budemo zajedno.

Ne znam, valjda to neki lakše podnose nego što ja podnosim.

Meni uvijek ostane Ismael Lo, i kako je jedan dečko rekao, ''ne radi od života Almodovarske filmove''.