Neka se zna i vidi!

Biondićeve bezimene radne snage su plaćene 700 do 1700 kuna. Božićnice od 400 kuna dali su samo onim ljudima koji ni jedan dan nisu bili na bolovanju. Mjesečni neto rad desetero radnika košta kao jedan Herucov skupi kaput.

Kad se bira kaput, normalno je da nitko ne razmišlja o tome tko je taj kaput iskrojio i sašio, tko je umetao ovratnike i preklapao džepove. Gledamo što nam se dopada i imamo li za to novca. Ne pada nam na pamet koliko te švelje zarade, drže li ih u pogonima od jutra do sutra, rade li subotama i plaćaju li im prekovremene sate.

Jasno da ne. Dosta ti je svog vlastitog kaosa, čovjek bi načisto poludio kad bi još i o tome vodio računa. No, pobunilo se oko 400 radnica i radnika Heruca i odjednom ti se taj njihov kaput nekako ogadi, skoro da bi ga bacio u vražju mater da ga nisi masno platio na sto rata.

Heruc je, dakle, jedna od najskupljih hrvatskih marki. Vlasnik je Dragutin Biondić, čiji je otac bio socijalistički direktor Heruca, ali se devedesetih vrlo lijepo snašao u Tuđmanovoj privatizaciji društvenog vlasništva. Kupio je tvornicu i pripadajuće nekretnine, a sve je to naslijedio Dragutin.

Njihovi kaputi, koštaju pet, sedam pa sve do 15.600 kuna. Ako si baš zapeo za najbolji Herucov kaput, treba izvaditi skoro četiri prosjećne hrvatske plaće. O.K., to ne kupuje svatko, ali neki da. Fina je to roba, od koje se valjda fino moze i živjeti.

Svoj lijepi život u banalnoj i raškošnoj dokolici već dvaput je ukoričila nova žena Dragutina Biondića, Lana Biondić, koja jako voli sastavljati knjige i biti spisateljica. Prva je bila "Život na visokoj peti", druga "Nova knjiga Lane Biondić".

Gospoda Biondić posvetila se, dakle, produkciji osobitih vodica za djevojke i žene koje se žele uglaviti u malograđanski zagrebački snobovski milje te im savjetuje kako će uloviti bogate starije muževe, kako će im uzeti lovu i gdje će tu lovu trošiti u velikom stilu.

Tako svoje čitateljice nadahnjuje popisom najšik mjesta za srkutanje kave, grickanje kolačića i čavrljanje s prijateljicama, recenzijama top-centara za njegu tijela tretmanima od finih ulja i čokolade, traktatima o seksi donjem vešu visoke klase bez kojega se ne smiju pokazivati svome galantnom mužiću i adresama dućana s najskupljim nakitom u gradu.

To je zbilja taktično zanimanje za jednu damu čiji suprug proizvodi odjeću, a čiji radnici mjesečno zarađuju od 700 do 2000 kuna, i za 12 sati rada dnevno i s prekovremenim satima.

Na prosvjedu Biondićeve bezimene radne snage su žene plakale i molile poslodavca da im isplati božićnice od 400 kuna koje je obećao pa ukinuo. A to je ispravno i ekonomski opravdano. Jer Biondić je gospodarstvenik, a ne Caritas. Plaće nije dizao 15 godina jer se brine o sudbini tvornice.

Brat bratu, Heruc isplati mjesećni neto rad desetero radnika od prodaje jednoga skupog kaputa.

Radnice kažu da su norme kod Biondića iskalkulirane za 10 sati, a ne za sedam i da ih se ne može ostvariti. Gazda onda oduzima od plaće. Za prekovremeni rad, kad ga uopće plati, daje po kunu za sat. Radna subota, prekovremeno, osam kuna?

Sve to do sada nismo znali. Znali smo jedino da je Heruc pakleno skup i da je gospođa Lana Biondić dama i književnica.

I imam odličnu ideju za sindikate, udruge potrošaća, Crkvu i druge organizacije koje se staraju za prava radnika i humano uređene industrijske odnose. Neka oni rade kampanje kad već ne funkcioniraju inspekcije i ostali državni kontrolni mehanizmi.

Ali netko nas o tome mora obavijestiti, tako da znamo i da odlučimo ako nam je do toga stalo. Nema puno koristi od toga što sindikati, Crkva i udruge općenito upozoravaju na neljudske situacije i golo izrabljivanje u dijelu hrvatskih tvrtki.

Treba reći javnosti njihova imena. Javnost treba znati koje poduzeće plaća prekovremeni rad kunu na sat.

Ima u Hrvatskoj, tisuće vrsta kaputa, nećemo crknuti bez Heruca. Ali neka se sjete da su na kapitalističkom Zapadu već vođene brojne kampanje protiv robovlasničkog rada u pojedinim tvrtkama. Najpoznatiji primjer je Nike, čija je satnica u Kini bila 0,16 dolara, gdje su radila i djeca, a s posla se letjelo ako se odbilo ionako neplaćeni prekovremeni rad ili ako bi žena ostala u drugom stanju. Kad se to saznalo, mnogi potrošaći u cijelom svijetu počeli su bojkotirati Nike. Kupili su druge tenisice i nije im ništa falilo, a napravili su snažan pritisak.

Socijalno osviještene korporacije trend su u svjetskoj ekonomiji i važan stup modernoga marketinga. Bar nešto od tih principa potrebno je propagirati u Hrvatskoj. Pa da vidimo tko bez koga može - mi bez njih ili oni bez nas.