Trebala sam ovo kasnije objaviti, ali... :) Tko zna kako ce tko sutra kojim putem i kojim guzvama.

1993. godine se pokrenula glazbena kuća nazvana Putumayo World Music (Putumayo je inaće riječna dolina u Kolumbiji) koju je osnovao Dan Storper. U to vrijeme je bilo nedostižno naći glazbu koja je bila etno, koja je okupljala najvažnije predstavnike neke zemlje ili područja i koja je pokrivala svih 7 kontinenata. Zato se on bacio u taj zadatak.

Htio je upoznati ljude s drugim kulturama preko svjetske glazbe. Proputovao je cijeli svijet i uz svoj tim etnomuzikologa, obratio je pozornost na glazbu Pariza, Ria, New Orelansa, Johannesburga i drugih centara, dok se nije približio Južnoj Americi, Aziji, Africi i Oceaniji. Do sada su izdali preko 100 albuma svjetske glazbe, i specifično je to što svaki album ima izvođače koji, van svoje zemlje, nisu bili previše oglašavani.

Imao je i dobar marketing. Svoje albume je prodavao u coffee shopovima, trgovinama zdrave prehrane, muzejima, knjižarama i poklon galerijama, čime je dobio veliku naklonost posjetitelja tih prostora i poklonost populacije kojima su u uho ulazili raznozemljani tonovi.

Ja vama danas predstavljam tu ogromnu i fantastičnu Putumayo kolekciju svjetske etno glazbe koju je apsolutno nemoguće zaobići, jer mislim da od tolikog izbora, ne možete pogriješiti, jer su albumi i izvođači stvarno neprocjenjivi.

Stoga u Novu 2007. uđite širom otvorenih ušiju, bez predrasuda i sa velikom željom za doživjet svijet onakav kakav zaista je. Velik, šarolik, i specifičan po svakom tonu. A glazba ovog karaktera vam to svakako može omogučiti.

Da, mogu si misliti, haha.

Evo napokon sam se rijesila Seana nakon skoro pa 4 dana sijamskog zivota. Pa cim je izasao iz stana te krenuo na posao, ja se bacila na lapatopa i reko, ajmo vrijeme je za udrit po blogu.

Dobro sam. Nocas mi je bilo vrlo zabavno. Naime probudila sam se negdje oko 4, ka i uvik, i odjednom, otvorim lijevo oko, ali desno nece. Pa budim ovu spodobu kraj sebe da mu se izderem na uho, u agoniji, da mi se oko zatvorilo, sljepilo, i da sta je to. Dobila sam fini odgovor, ajd ne seri, pusti me da spavam. Kako sam se smijala ujutro kad je dva sata sjedio pokraj kreveta i kapao mi kamilicu u bolesno prepropuhano oko koje se ugnojilo. Da, vjerujte danas ne izlazim iz kuce, jer izgledam prestrasno.

Apsolutna sreca je sto smo jucer dobili kljuceve stana od njegovih prijatelja kojih nema ovih dana, a koji zive par minuta od Seanovog kojeg dijeli s jos dva cimera. Ovako imam svoju slobodicu, svoj lapatopic, svoj cajic, kamilicu na oku, telku punu filmova, i sto je najvaznije, jako, jako mi je toplo, i jako jako mi je ugodno.

Zadnjih dana nisam nesto bila preaktivna. Dublin lud ko puska, po obicaju, ali sam odlucila da me nece ali uopce tangirati sto svi Irci uokolo hodaju prakticki goli, sto svi kupuju na sve strane, sto su blagdani u spici, i sto bi se i ja trebala osjecati kao svi, barem sto se tice Dublina. Stoga nisam. Ne doslovce. Neke njhove nacionalne kvalitete sam si ipak ostavila. Mislim da nije bas previse tesko pogoditi koje. Uvijek se iznova zacudim kako mamurluci u ovoj zemlji ne postoje.

Bozic sam docekala na jednom privatnom tulumu, jedva da smo se i dovucarali do tamo, jer sam vec negdje oko deset navecer bila u krevetu, jer smo taj dan skoro pa cijeli, bili vani, kupovali te neke zadnje sitnice. Kao htjeli mi kupiti bor, dok nismo skuzili da ga necemo naci, pa smo dosli praznih ruku doma, na opce "odusevljenje" cimera. Ali jebiga, sta je tu je. Nabavila sam bozikovinu, pa je bilo u redu. Sad bor kao bor, nazalost ne ove godine.

Sean je od mene dobio knjige, kupila sam mu biografiju Bukowskog (jer bez njega zivot ne postoji), ali sam ga usporedno zarazila i s mojim najdrazim Milanom, tako da je dobio i Nepodnosljivu lakocu postojanja, i za kraj Milosnice od Andahazija, jer to se mora imat u kucnoj biblioteci, te sam mu kupila sal, jer sam htjela vidjeti kako ce reagirati na njega, jer on ima te neke paranoje od toga da ne bude previse upecatljiv.

Ja uvijek kazem da je to uzelo maha zato sto je on dijete s ceste, a ja gradjanka, odgajana u zvonu, haha, pa nemam te njegove shizove. Koja budala, stvarno se uz tog covjeka nasmijem do suza od prica nekadasnjeg buntovnika (mada kako on zna reci, bivseg ministranta), a sada Gospodina Covjeka. Uzela sam mu i brdo tih nekih drugih malih sitnica, jer su mi stale u torbu, ali u biti najvise volim knjigu kao dar.

A to sta je on meni, eh, svejedno ga opeljesim svako malo, tako da sam si rekla sama nesto kupiti, jer volim kad mi ostavi otvoreni racun, tako da sam se bacila na kozmetiku i sminku. A zensko, sta cu. Sretna ja, sretan on.

Ma zato i kazem, uz sve ovo sta se dogadjalo posljednjih par mjeseci, nas dvoje u simbiozi kad smo zajedno, mada je uvijek prelako o tome pisati kad mi je on na 10 minuta hoda udaljen. Mada fakat volim kad imam vrijeme koje mogu samoj sebi ustupiti, kao sto se trudim i njemu dati neki osobni prostor, koji on na kraju ovdje i ima, jer uz posao, prijatelje, druge socijalne aspekte, ne moze ni biti drugacije.

Frend mu je s Tenerifa neki dan dan doneso 12 godina star rum tako da smo se s njim zabavljali, isli po pubovima, uvijek naidjes na jos jedan koji ti je drazi od onog prijasnjeg, prijateljevala sam s muffinima, i dobila vrlo vrijednu informaciju.

Naime, o Boni se radi. Dobro, dosadna sam, znam. Ali strgan je ovih dana, jedna frendica ga je vidjela za sankom, prije 2 dana, kaze da il ga je netko dobrano nalemao, jer je sav u sljivi i s podvezom na ruci, ili se negdje vjerojatno dobrano naroljao i nadrogirao te tko zna kako i na koji nacin ovako zavrsio. Kao voli on dijelit lajne s ljudima. Dobro za znat kad od secera za sebe budem jednu radila, drugu nabavila za njega. Mojim opsesijama nikad kraja, sta cu vam reci.

Idem, sutra malo aktivniji dan, veceras sam neraspolozena za ikakvo ustajanje iz kreveta, kauca, fotelje i stolice, dok je ispred mene Moje pjesme, moji snovi, kutija cokolade te gnoj u oku.

Za svaki slucaj da si ne zaboravite predociti kako danas izgledam. :))

O da, ja sam ziva, i ne nisam prespavala u fuking Londonu na aerodromu, kao sto su ovi ljudi iza mene u preostalih 5 aviona/linija za Dublin, kojima su redom otkazani letovi.

A dan je tako “divno” poceo. Nisam bila spavala ravno 24 sata, sto od uzbudjenja, sto od toga da sam imala neku hunjavicu koje se nikako rijesiti i zbog koje mi je mama cak sugerirala da otkazem let.

Dosla na Pleso u 6 ujutro, cekirala u roku od 5 minuta, i kako me Padre Novinar samo iskrcao i otisao svojim putem, meni se nije dalo sjediti na aerodromu, vec sam prosla granicu i sjela ispred svog avion izlaza i jedva cekala 8.10 kad je trebalo biti boarding vrijeme, ali dupe. U 8 su nam javili da cemo u 9 dobiti informaciju o tome kad ce avion poletjeti za London, jer je kao tamo grozna magla. Ma kakva je to magla, sunceisusovo da avion ne moze vidjeti pistu. Britanci seru, mi je bila druga misao. U 9 smo dobili obavijest da ce slijedece informacije biti u 10. U to vrijeme sam vec pocela strikati jer sam slijedeci let za Dublín, presjedanje imala u 14h, ali ok, sam se tjesila, ima Aer Lingus druge linije, ima Ryanair, ima British, ma ima linija pun kufer, nisam se dala smesti.

Svrljala sam si Pleso djuticem, testirala parfemcice, u jednom trenutku shvatila da ako ih nastavim probavati na sebi, da cu se negdje na 9 tisuca metara ispovracati, pa sam prestala, te se bacila na cokoladice, gledati, ne testirati.

I onda sam sjela za sank i pozudno gledala prema sendvicu koja kosta krvavih 35 kuna, a ja sam, tako treba, pametna ja, imala samo eure, jer sta ce meni, ne trebalo situaciji nekih 50 kuna da imam, jok, nemam, a ne mijenjaju eure. Fino. Bolesna, gladna do jauka, nemam pojma kad ce mi let, sva vonjam na 10 parfema, i nemam se u koga zabuljiti jer su svi nervozni i skicaju jedni druge.

Ali! sam uspjela uspostaviti kontakt sa jednom Gospom koja je, aleluja, isla u Cikago, i koja je na metu odstrela, kao i ja, stavila Heathrow, pa smo se nasle. Cak smo se i nasle u tome kako joj je bilo zao sto nije ponjela bar dvije zeljanice, jer nas je spopala grozna glad, a nismo htjele dati 35 kuna, ja jer ih nemam, ona iz principa, za onaj sendvic od 35 kuna. Mrs! Pa smo onda malo raspravljale kako bi bilo divno da je barem umijesila tijesto pa bi spekle nesto, morti jaje na oko, na Pleso radijatorima, ali i ta ideja je propala, jer naime, nije nista umijesila. Pa smo si eto tako kratili sate. Do 10. Kad smo obavijesteni da zbog magle, slijedeca informacija ce biti u 11 am. A ja u 2 pm imam let za fuking Dublín.

Pomirena da necu stici, uzivala sam u svojoj gladi, u nervozi ostalih putnika, u vrlo lijepoj pisti, i danu i u tome kako sad eto nisam sluzbeno spavala oko 30 sati.

U 11.10 sam sjela na svoje mjesto u avionu. Amen, aleluja, amen, pokraj mene nije nitko sjeo, sto mi se do sada nikad nije dogodilo, osobito sto je avion bio poprilicno pun. I cekala. Da uzletimo, tu me adrenalin opet puko, jer volim taj osjecaj, ali kako me to puklo tako me glad jos vise copila, i onda sam cekala da krenemo put Njemacke i Amsterdama, da stabiliziramo visinu. Da stjuardesa napokon donese to jelo, jer sam mislila napraviti atak na pilota. A kad ono: taman ispred mene je nestalo hrane, i ona je otisla po jos, i bas u tom trenutku, su pocele turbulencije.

Iznad tih divnih, predivnih Alpa kojima sam kumila mamu, jer je vani bilo -60, kaze pilot, pa malo vjetric puse. A stjuardese cekaju, u sjedalicama da turbulencije prestanu, ja cekam da nekoga ubijem, najprije sebe, jer mi je zeludac sam sebe poceo jesti, kad eto smiraj. Negdje iznad mora. Kod Amsterdama. Pola sata prije slijetanja. Sam jela. Poslije tog obroka, sam ko sumanuta pala na sva tri sjedala, i zaspala.

Probudila sam se taman kad je pilot rekao, bilo je 12sati po UK vremenu, da smo iznad Londona (dao je malo gasa pa smo brze dosli), ali da zbog krvave magle, koja je ljudi moji, ali ne mozete vi to vjerovati, bila samo iznad Heathrowa. Ostatak Londona, jer bio okupan suncem. Da, to znam zato sto smo letjeli 8 puta u krug u roku od 40 minuta, dok su moji nokti, pamet i razum nestajali, jer di ce moja prljaga otici, jer sam ju cekirala za ovaj let u 2 sata, na koji nema sanse da stignem.

I tako mi letimo, i ostalih 10 aviona iza nas. Svi se igramo vrtuljka iznad Londona. U 1 pm, smo poceli slijetati.

U 1.15 pm smo bili na pisti, parkirani, i cekali dodatnih 10 minuta jer nitko nije vidio da smo sletjeli, vidljivost na pola metra, i nismo mogli izaci iz aviona, jer da smo izasli, nosom bi ljubili beton.

Ja i moji zivci, neprijatelji. Ma ne bi meni bio problem da sam otisla na Luton, ali fakat ne volim Heathrow. To je meni bolest od aerodroma.

I tako sam izasla van. Gledajuci na sat, jer sam imala 25 minuta do zatvaranja boarding vremena Dublín aviona. Ali gdje sada, kuda sada, ispred mene gomila ljudi, labirinti, masa, mase, sve nacije, Bozic na aerodromu.

I tako ja trcim na sve strane, jer me hvata jebena panika, Sean zove svakih par minuta jer na telki stalno da je Heathrow u kurcu, da ja moram stici na taj let, jer je pokusao na netu bukirati bilo koji drugi let, ali da karata nema, i da ne zna sta sada napraviti, i da je sve na meni.

I odjednom vidim tablicu ‘flight connections’. Zamalo sam zaplakala. I udjem u taj red, a ispred mene se rasprostre 7 kontinenata, iliti po 20 ljudi iz sve i jedne zemlje na svijetu, i svi idu gdje i ja idem, a ja par na par sekundi zadnja u tom redu.

Pa skidaj cipele, skidaj jaknu, skidaj remen, opipavaju me dok prelazim granicu i sluzbeno ulazim u UK, a meni 15 minuta do boardinga, a ako fulam, nema karata do petka, a ja ni ovu nisam kartu cekirala, tako da kao da ju nisam ni kupila, jer kompjutor nema podatak da ja putujem s tim avionom, da bas tim avionom, a ako sam cekirana, avion me ceka makar bila zaglavljena za skoljku 40 minuta dalje na terminalu 1. A trebam biti na terminalu 2.

Pa se zajebavam sama sa sobom. Vicem da se osjecam kao Dorothy iz Oza, just follow the line, jer smo svi u redovima. Pa se ljudi smiju oko mene, pa se ja sama sebi smijem, pa skidam te cipele, padam jer sam se saplela od znjirance, divan osjecaj. A ja gladna, opet.

Napokon, napokon, dolazim do Aer Lingus saltera, gdje mi zena cekira kartu, za let koji naime ne postoji jer je otkazan. Jebote, sta sad. Ali ima lijeka, cekira me za ovaj drugi koji krece za pola sata. Yeeees, jebote! A sta je s mojom torbom. Ona to jos ne zna. Pa kako, zacmoljim, kako? Kaze ona meni, torbu cemo staviti u let koji pise na vasoj karti, iako je torba cekirana u Zagrebu drito za Dublín, i to za let koji ne postoji.

I sada, preleti ti pjesice cijeli Terminal 2. Sunce milo, znate vi koliko toga ima? Kilometri, ali ne serem, 2 kilometra sigurno. A ja trcim, znojim se, ne da mi se jos zaplakat, ali ocu, dajem si malkice vremena dok sjednem.

Udjem u zadanu traku, i vidim horde ljudi koji cekaju isto sto i ja. I dobijem finu informaciju. Pola letova na cijelom aerodromu je otkazano zbog te usrane magle, pola letova kasni, a ni jedan ne ide po rasporedu.

I 2.10 je na mom mobu, kad kaze teta na salteru, u 3 cete imati nove informacije jer ovaj let kasni u startu. U 4 mi kazu, da ce nove informacije biti u 5. Desetak minuta kasnije, sam sa jednom gospodjom i njenim klincem, zgodnim frajerom, te curom i deckom, podijelila koricu kruha i cokoladicu s grozdjicama.

U 5.10 mi je bilo boarding vrijeme za posljednji let za Dublín toga dana, ‘molimo sve ostale putnike iz slijedecih 5 letova za Dublín koji su otkazani, da dodju na salter da se dogovore za letove koj ce biti u cetvrtak’. Ostatak ekipe ce ostat spavat na aerodromu.

Udjem u vruci avion. Tisucu nas. Svi umorni, padamo s nogu. Zaspala sam prije nego je avion zatvorio svoja vrata. Posljednja misao mi je bila, gladna sam, jebote kako sam gladna, a druga je bila, gdje je moja torba, jesu ju ukrcali, sta napraviti kad dodjem u Dublín, a sve je u kolapsu.

U 6.30 smo sletili. Ovi na granici su mi zabili stambilj u putovnicu cim sam rekla da obozavam Irsku i irski jezik, na konto svih irskih stambilja u putovnici, a kao slag sam dodala da mi se povraca od Londona. Oprostite Marisi i Xiola. :))

20 minuta kasnije sam bila zadnja preostala na mjestu gdje sam trebala pokupiti torbu, jer je izasla zadnja, a ja i moj zivcani sustav u totalnom raspadu.

Izasla van, i nasla se izbombardirana Seanovim zagrljajem. U tom sam polozaju ostala slijedecih 20 minuta jer se nisam mogla pomaknuti s mjesta. I nisam se mogla pomaknuti od njega.

Glad sam zaboravila, jer kad smo dosli u stan, smo se posvetili velikim filozofijama, jelte, razumijemo se, haha.

Tek danas sam konkretno odspavala, i kad smo otisli na kavu, tj on na kavu, ja na muffin s bananom i orasima, u birc je uletila njegova prijateljica, koja je rekla ‘e ste vidjeli Bona sa zenom, sad je vani bio.’ Ne, jebote, gdje vani??!! ‘Pa, vani, ispred vaseg prozora. Prije par minuta.’

A sta sam ja radila, par minuta ranije? Gugutala na gugutalackom jeziku ovoj emigrantskoj budali ispred sebe.

A sta sada idem radit? Posteno se napiti, roditelji, ispricavam se. Ugodno popiti pivu, dvije. … … … (pratite tockice, haha).

Na Heathrowu sam.

Gubim pamet na Terminalu 1, da bi se uguzila na Terminal 2. Pa preko Irskog mora, dočekat blagdane u izdanju sa slike.

Uz kokice sa cheddarom, uz grad koji će počet divljat čim izađem iz taksija, uz pivo u Rushu, na bicikliću, na kiši, uz gomilu na ulici koja će masovno izlaziti iz Carroll'sa, uz buku iz puba ispod, uz bezobraznu prodavačicu povrća i nasmiješene Indijce u Londisu, uz drage Španjolce koji piju samo kavu i drage kronikus alkoholikus Zagrepčane, u Penny'su kad budu prodavali tričarije za euro, uz Liffey rijeku, pa evo me opet.

Više ni sama ne znam obožavam li Dublin, ili me živcira više.

Ne znam koliko ću bit blogerski spisalački principijelna, jer mi se tamo poremete vrijednosti.

Ali bar znam, uz koga mi se poremete.

A do tada, dragi moji, tipkamo se.

U svakom slučaju, Dublin reloaded, Božićno-Novogodišnja verzija samo na vašim malim monitorima.

Stay tuned.

Ali ni sama ne vjerujem da se ovako dobre stvari mogu napraviti. Bebel Gilberto je godinama bila moja kraljica na tronu. I došla je nova.

Naime, gospica se zove Ive Mendes.

Priča ide ovako. A jako je tužna.

Odrasla je u Brazilu, gdje je 7 godina radila kao profesor likovnog i glazbenog. Zatim se prebacila na samostalno stvaranje glazbe. Nakon što joj je umro otac, preselila se u London gdje je radila u butiku, i slučajno je dobila broj Sadeinog producenta, i koji kad ju je čuo, oduševio se i boom, nastao je album. (Dobro, ne sad preko noći, ali razumijemo se.. :)

Ali u isto vrijeme dok se album razvijao, u Brazilu su joj u istom tjednu umrli mama i mlađi brat. Mislila se vratiti nazad za stalno, ali joj je London ostao urezan u pamćenje jer je, kako ona kaže, imala osjećaj da u Brazilu više nema šta raditi, pa se vratila na Otok.

I živjela. Išla po turnejama. Njen album se počeo sve više slušati, dobila je publiku, i krenula je ostvarivanje drugog albuma kad joj je u Brazilu, ove godine, umro i drugi brat, tako piše na njenoj službenoj stranici, te da se shodno s time sad odmara i skuplja snagu.

Prvi album joj se zove kao i ona, ''Ive Mendes'' i sve pjesme je sama napisala. Ako ju želite malo poslušati, a želite, na njenom službenom sajtu je jedan dio albuma integriran kroz stranicu (nemojte propustiti galeriju, tako vam svega, gle bok!).

Tako da kad sam doma, a s ovim adslom je to sada vrlo lako, otvorim njen sajt i slušam ju. Istina pjesme nisu u kompletu, ali ne mogu sve dobiti, a da nisam baš ništa uložila, to vam govorim zato jer se album dugo skida, pa ne znam hoćete imat živaca. Ali lijepo vas savjetujem da imate. :)



A i daj pogledaj kako žena izgleda. Nije humano izgledat tako dobro.

Muke po nosu.

Švorc sam. I sad u tom cijelom švorc stanju, ja uletim u parfumeriju, jer eto moram si zadat zadnji ubod pod rebra, ubit se u pojam, još jednom stavit zarez pokraj riječi mazohizam.

I kako već ima dugo da si nisam kupila nešto što se prska iza uha, a da se naziva parfem, a ne toaletna vodica, uzela sam si testerčiće i krenula u napad.

Naime, kroz sve što sam dotaknula, okrenula, izokrenula, motreći kako me tete prodavačice škicaju otvorenog pogleda, a ja imala ''hvala lijepa, znam što želim'' stav, a nemam pojma, ali samo da se skinu s mene, naletila sam na nešto što moj nos odlično prepoznaje, ali nije jako dugo njušilo. Armani Mania. Jedan od najboljih parfema koje sam valjda ikad imala. Čim sam ga osjetila, zazubice su mi narasle, kao što mi je i štošta drugo proletilo kroz glavu.

Naime, moj bivši dečko je meni prilikom našeg drugog taraaaa come backa u sado-mazo vezu, poklonio taj parfem. Ja sam iskreno skoro pa pala u nesvijest, kad sam vidjela zamotani smotuljak, jer da, vrlo lako me obrlatio da se ponovno upustim u pogriješku i da, tu su začeci mene sponzoruše.

Odma' sam pošpricala samu sebe, cijeli auto i njega koji mi je to kupio, jer pod a. da mogao si ga je priuštiti, pod b. do tada me nikad nije iznenađivao, recimo papirnatim maramicama, kamoli parfemom (iako sam uvijek govorila da ''ne, ne želim cvijeće, to je tak staromodno'' ''ne, ne želim romantiku, mislim daj ono'', ''da, ja želim da me tretiraš tako da kad dođem doma padnem u komu jer si ti bio moron cijele večeri'', saberimo se, žena sam, čitaj između redaka), i pod c. količina moje stupidioze u ondašnje vrijeme je mjerljiva sa Richetrovom skalom, jačinom 6, nećemo dalje od toga pretjerivati.

I onda fleshevi danas (ispričavam se unaprijed zbog tolike količine anglizama, ali poliglota u meni mi danas ne da mira).

Oči gledaju, ruka prebrzo poletila, mozak signalizirao. I našla sam se okupanom u Armaniju. Kakav je to bio attack na moje receptore. Miščung svega.

Kontemplacija je uslijedila par sati kasnije. Taj miris je predobar. Prežao mi je što mi ga je on poklonio jer mi uskraćuje potpuno zadovoljstvo da u njemu uživam, jer se sjetim situacije broj 2, kad me OPET! spucao. Kao da prvi put nije bilo dovoljno.

I onda ja tako danas, mic po mic, mislim si, jel tu postoji problem, jel bi ja trebala razmišljati na ovaj način, mislim parfem mi se jako sviđa, istina nemam kune da i jedan sada kupim, ali jel trebam razmišljati da ako se dovoljno jako našpricam da će me uvijek na njega podsjećati ili će Mania prevladati, hoće li me to mučiti ako se našpricam pa se nađem sa Seanom koji uvijek sauga sve šta se može skinut s mog vrata, i jel ja kompliciram (vi koji hoćete ovo potvrditi, nemojte, tako vam svega!! :))

Na totalnoj sam vagi.

Ali ima rješenja. A joj, a tako je bolno po novčaniku, ali bit će moje, i bit će moj. I sama ću si ga kupiti, jer mislim da ću se maničnosti odreći, radi zdravog razuma.

Sunašce se zove, Calvin Klein i totalno sam Euphoria zbog njega. Ono, bit ću. Kad mi se bude dalo odvojit nekih 400 kuna za njega, što, neće biti uskoro.

Ali barem ću imati euforične, a ne konfuzne manične misli i vrat, zapešće i grudi. A uz Seanov Paco Rabanne black XS, uf, nešto animalno se budi u meni.

I sad nek mi netko kaže, parfem, to ti je sve vodica. Kažem ja, tko čeka, dočeka.

Umjesto sinoćnjeg odlaska s Dodom na Detour u Aquarius otišla sam do poznatog feng shui stana. Dodo se nije ljutio, ja ostala pošteđena još jednog ostavljanja, gdje njega bivša cura guta očima, a mene pali munjama iz guzice. Šalim se, znam da smo tu fazu prošli s Yammatom. :)

I tako sjedimo nas 4 cure, nekako planirano/neplanirano, u biti stalno nešto kontempliramo. I onda sam čula da je Mojica skončala vezu. Suze su mi navrle. I sama sam svjesna da nekada previše o svojim curama pišem, ali sad što smo se sve više i više počeli štrkati po kontinentima, to sam ja sve više i više posesivnija u vezi njih, i baš mi je strašno teško kad je jednoj od njih teško.

S mojim muškim prijateljima, komada 4 također, je druga priča, to uvijek napominjem. Neki od njih su ekstroverti (Dodo), JJ je u svojim introspektivnnim, nadasve i previše introspektivnim vezama, radu i putovanjima, Čića nisam vidjela dosta dugo jer je taj zaboravio na telefon, kao i ja izgleda, radi i ljubuje, zapravo više ševi negdje i radi, a moj najdraži i najstariji prijatelj, vodi firmicu i podmićuje me raznim eventima na koja ne uspijem doći, ''ajde mala, ne seri, moći ćeš puno pričati, najest se i smijat se ljudima.''

Ali djevojčad (moja) :). Uplele smo se u priču. A o muškarcima, kome drugome. Mojičin sada bivši, je dečko koji Mojicu ne zaslužuje, i nije to sad tralala priča jer mi je ona prijateljica, i jer njega dobro znam, već zato što nakon svega, on ispadne totalni debos. Jer nakon što ona izvede sve što je s njim prošla, on joj kuka, zabije nož zbog bivše cure tamo od prije par godina koja ga je totalno sjebala. Vrtila, i u konačnici ostavila.

I onda se Tinči upalio fitilj, jer kaže uskoro ću imati 30 godina, sama sam, izašla iz veze koja je trajala 8 godina i zaletavam se u frajere koji imaju stav ''volim samo superzabavne i superzgodne.'' A mislim nemoš se ne nasmijati.

Kad svaka od nas ima svoju priču. I naravno svaka od nas, i svaki od nas, u načelu se nađe sam sa sobom, jer ti sam sebi jesi jedina osoba s kojom se najviše susrećeš, tako da se ne bojim ni za Mojicu. Treba sad samo izgurat taj kamen ljutnje i tuge.

A šta ćeš, kad nema formule gdje će te ljudi voljet jer si superzabavna i superzgodna. Bože dragi, haha.

Onim klasično žičano violončelskim.

Osobno, zaljubljena u čelo. Osobno ne sviram ga. Osobno, žal me hvata zbog toga. Ali razlog tomu je moja Mama, koja me kao klinku upozoravala kako je moja susjeda u ono vrijeme na popularnom Z3u sa Buckom, Ivicom i Darkom, uz prisustvo male Azre (se sjećate te cure? :) imala izvedbu na violini, i kako je bila štovana tjednima kasnije. Mene uhvatio kompleks. I nisam nikad započela. Naknadno sam to sve nadomjestila drugim glazbenim rukavcima. Sasvim dovoljna mi je i ova eto sad već desetogodišnja izobrazba i tesanje (3 domjenka u 8 dana :).

Yo-Yo Ma. Aha. Možda ste već i ukucali njegovo ime u Google, ili par puta čuli kod mene njegove stvari, ali u biti, možda i niste, ništa od navedenog.

Naime, Yo-Yo Ma se smatra jednim od najboljih svjetskih čelista, ali volim ga upravo zbog toga što nije klasičan.

Rođen u Parizu 1955 godine, od roditelja Kineskih Amerikanaca, haha.

Školovanje mu je bilo impresivno, započeo je na Julliardu, zatim semestar na Columbiji, da bi ga završio na Harvardu.

Inače svira na dva čela, jedno od Montagnane, a drugi mu je prije smrti poklonila famozna Jacqueline du Pre, koja je imala Stradivarija.

U svojoj kolekciji Yo-Yo Ma ima preko 50 snimljenih albuma, te je za neke od njih dobio 15 Grammya. Od toga je zadnji dobio za svoj napopularniji album: Obrigado Brazil. Dok mu je jedan od najboljih Paris La Belle Epoque.

Snimio je soundtrack za Crouching Tigger, Hidden Dragon, Geishu, Seven years in Tibet, i radio je s najvećim glazbenicima današnjice, poput Isaaka Sterna, odnosno Johnom Williamsom, te je na svoj način odsvirao najveća djela čelo kompozitora Elgara, Dvoraka, Bacha i Haydna.

Danas u skladbi Astora Piazzolle.



Prije kraja još jedan album, gdje Yo Yo Ma Plays Ennio Morricone.

Teško da u ovome ne možete uživati. Sretno.

A rješenje je par dana duševnog odmora. Tako da sam se vratila nazad na svoje stanje. Dilema, trilema, i ostalih lema koje donosi moj mentalni sklop. O ljepote! Haha.

Ispuhala sam se dobrano, sam mi se ne da više o ovome pričati. Tinči mi je samo bila rekla, o pa to je ništa šta vas još čeka, zna ta vučica sve trikove. A opet, da nije bilo prijatelja i alkohola, teže bi se uspijela dignuti. Čak sam došla u napast da zapalim cigeretu, nisam, uf, čemernog li jutra poslije kad sam se sjetila da sam se ponovno trebala osjećati kao pepeljara.

Danas imam jedan dogovor za dodatan poslić, lova mi je hitno potrebna, ako sve ispadne kako treba, od siječnja, evo mene na konju. A i siječanj će biti čudan. Sutra s Anuk radim, tražila sam ju za ispomoć, tako da mi to predstavlja jedno veliko olakšanje, jer mi je ona fantastična, osoba koja nikad ne odbije ekstra poslove. Za dobru lovu uz to sve, jer nikako se ne mogu načuditi ljudima koji kažu, 'ne' i onda kukaju kako nemaju.

A opet, s njom želim iskoristiti što više vremena, jer ju ne viđam ovih dana jer stalno radi, a za 4 tjedna ide u Bruxelles na 6 mjeseci, jer je dobila posao vezan s veleposlanstvom, tako da opet još jedan oproštaj. Ovo s Mangom je bila ekstra naporno, sad će biti još teže, jer je Palmina isto jako zauzeta s radom u galeriji, a Tinči vikendom ide na predavanja, tjednom radi, Mojicu rijetko viđam, čujemo se i sve u svemu, bit će sve jako raštrkano od nove godine.

Ja se moram pripremiti za Korčulu i nakon toga na diplomu, mislim da je krajnje vrijeme.

Ali znam jednu stvar. Ne bi mijenjala ništa od ovoga, jer svakim danom stvari ispadaju potpuno drugačije nego što sam mislila, a uvijek su obojane dobrim ciljevima i pozitivnim osjećajima, i jebote tako i mora biti.

Glavu gore.

U nekim svojim priznanjima. Barem što se tiće bloga.

Malo sam si razmišljala hoću li to uopće i napisati, pokvariti svoje i neko generalno mišljenje da su stvari upravo onakve kako ih i postaviš, kad sam dokazala da nisu. Ali shvatila sam da bi bila nepoštena prema samoj sebi kad bi se za nekih par mjeseci okrenula prema blogu i vidjela, ajme, kak je ovo bilo zanimljivo razdoblje, nigdje problema na vidiku, glazbica i pričice. A bilo ih, pasmater, bilo ih je.

U proteklih 10 dana sam izgubila 4 kile. Inače, stvari mi nikad ne idu preko želudca, ali ovaj put po prvi put u životu jesu.

Zadnja dva tjedna sam se temeljito pročišćavala s takvom količinom boli, povrijeđenosti, frustracije, tuge i ljutnje, da su noći bile moj najdraži dio dana. Osobito onaj dio oko 4 ujutro. Strašno kakve ideje padaju u 4 ujutro.

Mislim, nemojte očekivati da ću vam reći da me išta drugo morilo osim ljubavnih problema, kad nije, mislim možda i je, ali nisam to previše doživljavala. Šta se moralo raditi, radilo se, a što se unutar sebe proživljavalo, je drugi par rukava.

Naime, tamo prije 2 tjedna sam odlučila prekinuti sa Seanom. Stavila sam si stvari na popis koje mogu, a koje više stvarno ne mogu. I bilo je puno više onih koje s njim mogu, ali me samoća počela šutati na sve strane. I nije to ona ninanana samoća koja vas lupi tu i tamo, to je Kraljica Majka, kad podredite stvari osobi koju volite, a koja nije ovdje, i jer si stavite u glavu, da u redu, pripremljena sam na velike događaje u kojima on nije, ali mi je teško skrpati dane koji je samo sastavljen od malih događaja, i gdje mi ponestane razloga zašto bi ja to više morala. A zaredali su se dani sa brdo malih događaja.

I buktinja se zapalila. Šta smo si samo izgovorili.

Mislim da je apsolutno najgori dio, kad sam sebe čuješ da si rekao, i da si mislio to šta si rekao, i da sad čekaš, znate onaj odjek, kad je bomba bačena, i kad prasne, i kad treba jedno vrijeme da se pripremite na onu buku poslije, kad suprotna strana procesira što se dogodilo.

I tad nastane kaos. Kako smo se samo povrijedili. U jednom trenutku sam samu sebe vidjela, kad sam legla na krevet, kako mi tijelo to više ne može podnjet, i dobila sam temparaturu.

Avionske karte su otkazane. Riječi nepovratno izgovorene. Ljutnja huči.

On i ja, pasmater, preko tog mobitela, obnevidjeli jedno zbog drugoga. Moj izbor, tvoj izbor, moje dekoncentracije, njegov tempo života i kombinacije, 4 mjeseca neviđanja.

U tebi ostane taj neki mali trn, pojave se te tri riječi: ponos, ego, kompromis. I onda ih samo vrtiš kroz glavu.

Kako koja prođe, tako mijenjaš raspoloženja. Ona ljubavna, emotivna, nekako primiriš, ona su te i dovela do sranja.

Mislim, naš problem je u tome što se ne vidimo, ja sam svjesna da on i ja nemamo nekih problema kad smo zajedno, samo što 2 godine je već tako. Da je doma, već bi ja njega poslala u kurac i svatko svojoj adresi, pa bi se ohladili jer znamo da se možemo vidjeti za par sati, par dana, nakon što prođe njegova Faza hladnoće i razuma (kakav Bik!), i moja Faza miči mi se s očiju, odnosno miči mi se s mobitela.

Samo što nije to naša priča. I onda ti bude tako žao, i onda krene ona faza pipkanja teritorija, i znaš da moraš progutati svoje govno, ali znaš da nije sve bilo afektno, i da je problem u 3000 kilometara i 16 tjedana neviđenja. Problem se može izračunati.

I sve krene ponovno. Stabiliziraš srce. Čudiš se kukovima i rebrima koji se vide. Jebote, mogla bi ovu staru minicu obući. I sazriš. Neminovno je da sazriš.

Odeš do Tinči, gdje su i Anuk i Palmina (ex Lama :) koje su napravile francusku večeru (kakva eksplozija okusa!), uz 6 butelja vina, i zaspiš u njenom predobrom feng shui stanu. Zaspiš pijana, ali sretna. Ali prije nego se strovališ na kauč, pošalješ poruku, i dobiješ željeni reply. A ujutro se ugmižeš Tinči u krevet, zajedno s mamurnom Anuk koja je isto ostala, i ugušite se od smijeha do 1 poslijepodne jer je nedjelja, jer vam strašno smrdi iz usta i jer redom morate ići na wc.

Šta su ti prave veze. Pa to je ljubav da popizdiš. A opet, a znam sebe, da mi nije tako s njim kad jesam s njim, gle, voda, nema te.

Nas dvoje smo se istrenirali da se volimo do ovih granica, samo mi je nekad tako grozno teško sakupit samu sebe kroz vezu gdje si većinu vremena sam. Pa sad bilo to do granica ovakvih boli ili granica kad mi je teško žvakati jelo koje mi je on napravio, par minuta nakon što smo izašli iz kreveta, jer ne znam šta bi prvo pojela, ono na tanjuru ili njega.

A da se razumijemo, on neke stvari kuha bolje od moje bake. :)

Obećajem.

Današnja poslastica je nešto na što sam sasvim slučajno nabasala. Preslučajno, da mi se ne bi svidjelo.

Dva luđaka iz Stockholma, Oscar i Magnus, i grupa koja se zove Koop. I glazba koja simbiotički povezuje dvije stvari: Karibe i hladnoću Skandinavije.

Do sada su izdali 4 albuma, od kojih su ova dva zadnja ''Waltz for Koop'' (sažimlje zvukove jazza 60tih godina uz švedsko uplitanje) i ''Koop Island'' (inspiracija pronađena na Karibima te swingu 30tih godina), vjerovatno nešto najbolje što sam čula posljednjih par mjeseci.

U suštini izvrstan jazz. Ali ni malo klasičan jazz uz fantastične soliste i ritam bubnjeva.

U prvom gledanju, sa najnovijeg albuma, 'Come to me'. U drugom, sa starog albuma 'Summer sun'. Ali u biti ovo je tek zrno onoga što pružaju na ova dva albuma.



A gospoda iz Švedske.

Ma da se smrzneš od ugode!