U nekim svojim priznanjima. Barem što se tiće bloga.

Malo sam si razmišljala hoću li to uopće i napisati, pokvariti svoje i neko generalno mišljenje da su stvari upravo onakve kako ih i postaviš, kad sam dokazala da nisu. Ali shvatila sam da bi bila nepoštena prema samoj sebi kad bi se za nekih par mjeseci okrenula prema blogu i vidjela, ajme, kak je ovo bilo zanimljivo razdoblje, nigdje problema na vidiku, glazbica i pričice. A bilo ih, pasmater, bilo ih je.

U proteklih 10 dana sam izgubila 4 kile. Inače, stvari mi nikad ne idu preko želudca, ali ovaj put po prvi put u životu jesu.

Zadnja dva tjedna sam se temeljito pročišćavala s takvom količinom boli, povrijeđenosti, frustracije, tuge i ljutnje, da su noći bile moj najdraži dio dana. Osobito onaj dio oko 4 ujutro. Strašno kakve ideje padaju u 4 ujutro.

Mislim, nemojte očekivati da ću vam reći da me išta drugo morilo osim ljubavnih problema, kad nije, mislim možda i je, ali nisam to previše doživljavala. Šta se moralo raditi, radilo se, a što se unutar sebe proživljavalo, je drugi par rukava.

Naime, tamo prije 2 tjedna sam odlučila prekinuti sa Seanom. Stavila sam si stvari na popis koje mogu, a koje više stvarno ne mogu. I bilo je puno više onih koje s njim mogu, ali me samoća počela šutati na sve strane. I nije to ona ninanana samoća koja vas lupi tu i tamo, to je Kraljica Majka, kad podredite stvari osobi koju volite, a koja nije ovdje, i jer si stavite u glavu, da u redu, pripremljena sam na velike događaje u kojima on nije, ali mi je teško skrpati dane koji je samo sastavljen od malih događaja, i gdje mi ponestane razloga zašto bi ja to više morala. A zaredali su se dani sa brdo malih događaja.

I buktinja se zapalila. Šta smo si samo izgovorili.

Mislim da je apsolutno najgori dio, kad sam sebe čuješ da si rekao, i da si mislio to šta si rekao, i da sad čekaš, znate onaj odjek, kad je bomba bačena, i kad prasne, i kad treba jedno vrijeme da se pripremite na onu buku poslije, kad suprotna strana procesira što se dogodilo.

I tad nastane kaos. Kako smo se samo povrijedili. U jednom trenutku sam samu sebe vidjela, kad sam legla na krevet, kako mi tijelo to više ne može podnjet, i dobila sam temparaturu.

Avionske karte su otkazane. Riječi nepovratno izgovorene. Ljutnja huči.

On i ja, pasmater, preko tog mobitela, obnevidjeli jedno zbog drugoga. Moj izbor, tvoj izbor, moje dekoncentracije, njegov tempo života i kombinacije, 4 mjeseca neviđanja.

U tebi ostane taj neki mali trn, pojave se te tri riječi: ponos, ego, kompromis. I onda ih samo vrtiš kroz glavu.

Kako koja prođe, tako mijenjaš raspoloženja. Ona ljubavna, emotivna, nekako primiriš, ona su te i dovela do sranja.

Mislim, naš problem je u tome što se ne vidimo, ja sam svjesna da on i ja nemamo nekih problema kad smo zajedno, samo što 2 godine je već tako. Da je doma, već bi ja njega poslala u kurac i svatko svojoj adresi, pa bi se ohladili jer znamo da se možemo vidjeti za par sati, par dana, nakon što prođe njegova Faza hladnoće i razuma (kakav Bik!), i moja Faza miči mi se s očiju, odnosno miči mi se s mobitela.

Samo što nije to naša priča. I onda ti bude tako žao, i onda krene ona faza pipkanja teritorija, i znaš da moraš progutati svoje govno, ali znaš da nije sve bilo afektno, i da je problem u 3000 kilometara i 16 tjedana neviđenja. Problem se može izračunati.

I sve krene ponovno. Stabiliziraš srce. Čudiš se kukovima i rebrima koji se vide. Jebote, mogla bi ovu staru minicu obući. I sazriš. Neminovno je da sazriš.

Odeš do Tinči, gdje su i Anuk i Palmina (ex Lama :) koje su napravile francusku večeru (kakva eksplozija okusa!), uz 6 butelja vina, i zaspiš u njenom predobrom feng shui stanu. Zaspiš pijana, ali sretna. Ali prije nego se strovališ na kauč, pošalješ poruku, i dobiješ željeni reply. A ujutro se ugmižeš Tinči u krevet, zajedno s mamurnom Anuk koja je isto ostala, i ugušite se od smijeha do 1 poslijepodne jer je nedjelja, jer vam strašno smrdi iz usta i jer redom morate ići na wc.

Šta su ti prave veze. Pa to je ljubav da popizdiš. A opet, a znam sebe, da mi nije tako s njim kad jesam s njim, gle, voda, nema te.

Nas dvoje smo se istrenirali da se volimo do ovih granica, samo mi je nekad tako grozno teško sakupit samu sebe kroz vezu gdje si većinu vremena sam. Pa sad bilo to do granica ovakvih boli ili granica kad mi je teško žvakati jelo koje mi je on napravio, par minuta nakon što smo izašli iz kreveta, jer ne znam šta bi prvo pojela, ono na tanjuru ili njega.

A da se razumijemo, on neke stvari kuha bolje od moje bake. :)