Čim sam počela (neispravno) upotrebljavati znakove iznad slova C, znaći da sam na svojoj tipkovnici. Doma.

2 tjedna ovakog tempa, ili 2 tjedna mog tempa, kad stavim na vagu, jedno prođe presporo, drugi kraj dođe prebrzo.

Danas u oba aviona mi je bilo baš ono ... teško. Što od Guinnesa noćas, komada više od dva u lokalnoj irskoj pričiji, što od Corona koje sam popila prije spavanja. I umjesto dizanja u 4 ujutro, u pola 3 sam imala jaukanje u želudcu dok sam to sve varila.

Srećom, da sam u prvom avionu zaspala čim sam sjela, i probudila se nakon što smo dotaknuli Heathrow pistu, jer sad, da da, znam taj aerodrom vrlo dobro, i nema više iznenađenja. U drugom letu prema Plesu sam se budila u mokrim agonijama da mi piva i 12 sati kasnije nije završila probavu. Sve bi to možda ispalo i ok da:

1. Sean nije sinoć skuhao karbonaru.
2. Da s klapom sinoć nisam pojela 3 pakovanja manč-melova.
3. Da sam odlučila zaspati u 11, umjesto u 1.
4. Da je Sean budilicu nonšalantno zagasio u 3 ujutro, i da me digao 7 minuta do 4 jer ga je taksista nazvao.
5. Dok sam još jednom rekla da zaista ne volim aerodrome, ni kolodvore, ni perone, ni išta slično gdje trebaš reći, ''vidimo se, volim te'', umjesto ''pa gdje si?''.

A ništa, jebiga. Idemo ponovno dalje. Još jedanput Dublin iza mene, mjeseci ispred mene, samo što me danas malo bluzara uhvatila, jer ne samo da mi on fali, već se i bidna Anuk poslom preselila u Bruxelles, a da ju nisam ni vidjela, pa dok sam ga prelijetala, jer je taman pilot naglasio da smo iznad grada, poslala sam joj pusu, jer znam da će se snaći, i jer zaista vidim da smo se raštrkale i da će opet proći mjeseci kad ponovno budemo zajedno.

Ne znam, valjda to neki lakše podnose nego što ja podnosim.

Meni uvijek ostane Ismael Lo, i kako je jedan dečko rekao, ''ne radi od života Almodovarske filmove''.