To mi je Sean poslao u smsu.
Pratim li ja to? Ne. Nažalost? Na sreću? Prati li to itko? Osim Seana koji usisava sve novine i nosi geografsku i opću enciklopediju u glavi. Blažen bio taj Economist i Bukowski koji ga je finim rječnikom naučio. Dok sam ja čitala Mak u šestom razredu, on je u toj dobi, par godina ranije, njegovao Charlesa. Dok sam ja Barbikama mjerila tlak uz pomoć doktora Kena, dotle je on započinjao prve poslovne planove na hipodromu.
Kaže on, ''Oooo živote, veliš glavno da smo mjere za posteljinu nabavili i što plahta mora biti smeđe boje (ne, smeđa nije boja čokolade, i to nije bež, sam dodala u reply smsu), a to što će trećina svijeta do 2100te bit pustinja, ko ga jebe...''
A ja taman dobila grčeve u jajnicima, i nije mi baš previše do spašavanja oceana, do tužnog pesonja pogleda usmjerenog prema crnom kontinentu, i nije mi previše do zbrajanja da imam još 93 godine do dvijetisućestote, i da Janu kupujem na litre (''voda u bocama je najgluplja izmišljena stvar'') i da sam bila kmeljava jer više nisam imala mandarina u kući, i jer ne, ne mislim da su ''kiselo zelje i čaj s medom univerzalni lijekovi za sve!'', i zašto ja sad moram razmišljati o tom summitu u Nairobiju?!
A opet, moje razmišljanje je i razmišljanje većine ljudi. Određena vrsta flegmatičnosti. Dok nije u mom dvorištu, možda se i ne događa.
Pa sam si promislila šta točno ja radim po tim ekološkim pitanjima, i došla sam do sitnica. Nikad ne bacam smeće po ulici, a kad gađam koš, i ako mi padne sa strane, pokupim, jer me lupi grozna grižnja savjesti. Uvijek kupujem reciklirani papir, ne koristim proizvode koji se testiraju na životinjama, nemam srca to više raditi i davat tim multimilijunaškim imelama da se bogate testirajući na koži nekog tko mi prede ispod nogu. Znam gdje je Zelena akcija, mada nisam aktivistkinja, nikad ne puštam da voda teće dok perem zube. I znam da bi otišla na prosvjede G8 da se događaju unutar Hrvatske. Vezala se lancima za ogradu. Ali šta još u praktičnom i meni dostupnom svijetu? Hm, malo stvari.
Stoga, prebačaj na globalnu ekologiju.
Dvotjedna konferencija koja je završila ovaj petak (danas) u Nairobiju, Kenija, je bio prvi UN klimatki summit u povijesti koji se održao u Africi. Isto tako, to je bio prvi sastanak 70 ministara ekologije, nakon 11.11.1997, kad je potpisan Protokol u Kyotu i koji je do sada prihvatilo 165 zemalja. Državnici su tada potpisivali dokumente za smanjivanjem ''efekta staklenika'', (proces u kojem naš planet ne uspijeva održati ravnotežu između energije prikupljene sa Sunca i topline vraćene nazad u Svemir. Plinovi čija je koncentracija porasla zagađenjem atmosfere odbijaju dio topline natrag na Zemlju što izaziva podizanje temperature atmosfere ne bi li se uspostavila nova ravnoteža) te tako automatski mijenja sve i jednu klimu na Zemlji.
S protokolom iz Kyota se danas pokriva preko 55% emisije ugljik dioksida, čija je koncentracija u atmosferi katastrofalno dignuta izagranjem fosilnih goriva, a to su su ugljen, nafta i plin.
Glavni proizvođači poput SAD-a i Australije nisu pristali na njega. Rusija je potpisala tek krajem 2004. godine, dok ga se Kina i Indija, iako pripadnice potpisane skupine, zbog prenapučenosti, ne trebaju (kontradiktorno!) držati.
Vratimo se nazad u Keniju.
Bez pretjerivanja, s najnovim se svjetskim podacima došlo do zaključka da nam kuca vrijeme koje će postat najopasnije za samo čovječanstvo.
Naime, iako se to drastično ne osjeti u Europi, stanovnici Afrike su ga itekako svjesni.
Uzmimo primjer Kenije, koja je s razlogom izabrana kao zemlja domaćin. Nalazi se na ekvatoru, gdje vladaju sušna i polusušna razdoblja, ali je još uvijek jedna od najbogatijih i najzelenijih Afričkih zemalja, jer se nalazi na drugom najvećem slatkovodnom jezeru Viktorija, i gdje je istina zbog korupcije, porez digut na vrtoglavih 75%. Pa si vi zamislite kako je nama s naših 22%.
Tako je i Kofi Annan rekao da će se ''promjena klime dogoditi aproporcionalno po najsiromašnijim zemljama, koje su većinom u Africi. Najviše će pogoditi one koje već jesu na prvim linijama zagađenja, nesreće i degradacije zbog prirodnih izvora i zemlje. Za njih, adaptacija na nove promjene je čisto preživljavanje.''
Glavno pitanje je bilo, kako smanjiti emisiju plinova nakon što Protokol iz Kyota, 2012 godine, završi.
Koje su već sada konkretno vidljive posljedice globalnog zagrijavanja?
S povećanjem emisije plinova šire se ozonske rupe, tope se ledenjaci, diže se razina oceana, shodno s time, nestaju životinjske vrste, shodno s time, oceani/mora ulaze u kontinente. Na drugu stranu, zbog suše u Africi se povećava temparatura, te malarija, kao ubojica broj 1 na crnom kontinentu dobiva pun raspon krila malog komarca. Sahara se širi, guši zelene površine, nastaje još veća glad. Smatra se da će se do te ključne 2100te godine (da, većina nas će bit već mrtva, ali klinci nam neće biti!) temparatura na svim područjima dignut za 4 stupnja.
Predsjednik Švicarske, Moritz Leuenberger, je dao dobar zaključak konferenciji, ''Ovo nije borba protiv prirode, ovo je bitka protiv uskogledajućih egoista!''
A ima ona poslovica koja kaže: ''Ono što se skriva najdublje i od svih, jednom će vikati sa krovova.'' Tako Sean mene stilta, povezujući više događaja. :) Dolazi vrijeme kad će priroda hučat sa svih strana.
A oš me, kad dođem, draguckat po trbuhu?
''A kaj ću s tobom, jadna nebila.''
I svijet na trenutak nestane. Ako već nije počeo nestajat. Flegma na flegmu. Ili ne?
|