Postoje ljudi koji su vam bliski (obitelj i prijatelji), koji su (dragi) poznanici (iz bilo kojeg socijalnog područja), oni koje ste tek upoznali, te četvrti, oni koji se kreću istim javnim životom, kao i vi (stajanje u redovima, busevima...).

Jel vam se ikad dogodilo da pričate s nekim, tko vam se ''unio u facu'' i da ne možete razmišljati o čemu on/ona priča, jer vam stoji preblizu?

To je zato što vi, nesvjesno, oko sebe stvarate intiman prostor izražen u centimetrima, koji se smanjuje s količinom bliskosti koju osjećate spram osobe koja je ispred vas.

Ako osjetite da se netko vama blizak previše približio vašem licu, osjetite se ... ugroženo i agresivno.

Vaš intiman prostor je:
1. Veći ako razgovarate sa strancem.
2. Što bolje poznajete osobu to je ona bliža vašem licu.
3. Granica intimnog prostora je veća kod razgovora između dva muškarca, nego je kod dvije žene.
4. Intiman prostor je najmanji između ljudi koji su u ljubavnoj i rodbinskoj vezi.
5. Intiman prostor je najveći kad se u razgovoru nađu muškarac i žena koji se ne poznaju.
6. Intiman prostor varira od kulture do kulture (primjerice, u Indiji je granica puno manja nego je npr. na Novom Zelandu. Japanci imaju poprilično veliku granicu intimnog prostora nego ju imaju Talijani.)

Stoga postoje četiri varijable bliskosti, mjerene u centimetrima.

1. Intiman prostor (za šaputanje): 0 – 45 centimetara
2. Osobni prostor (prijatelji i obitelj): 45 – 120 centimetara
3. Socijalan prostor (sa poznanicima): 120 – 300 centimetara
4. Javni prostor (neznanci): od 300 centimetara pa na dalje.

Isto tako, kako sam već spomenula, različitosti su drugačije od kulture do kulture. Neke su više intovertne, neke ekstremni ekstroverti.

Napravljena je jedna studija. Ljudi koji sjede sami u knjižnici, smještaju svoje osobne stvari, torbe, jakne, knjige u različitim položajima oko stola, kojima spriječavaju neznancima da ulaze u njhov osobni prostor. Provedeno na studiji, dokazano je da žene svoje stvari stavljaju oko sebe, na stolice, da bi onemogučile nekome da sjednu do njih, znači štite se bočno, dok su muškarci stavljali stvari ispred sebe, da izbjegnu frontalne napade.

Stoga, mada neki ne tvrde da je tako, ipak je stvar u centimetrima. Znanstveno dokazano.

U posljednje vrijeme sam se totalno zasitila bossa nove, koju sam intenzivno slušala zadnjih cca godinu dana, i to kroz sve moguće varijacije koje sam mogla pronaći, tako da sam se okrenula prema nekim novim zvukovima.

Mislim, nisam samo trubila po Brazilu, ne može se ni tako cijelo vrijeme, ali uvijek me više osvajao neki prirodan zvuk, nego neka deračina, a o strogoj elektronici da i ne pričam. Mada isto nikad nisam bila previše od rokaone, više od jazzaone, bluzare, ... razumijemo se.

Tako da sam trenutno na Katie Melua (između puno ostalih izvođača). Mada se nju može uzimati u malim dozama, jer malo mi je previše ako ju stavim na par sati. Recimo da je Katie kao infuzija. Kap po kap.

A Katie, mladica, 22 godine. Izdala je dva albuma, ''Call od the search'' i ''Piece by piece'' (da nije ilegalno dala bi vam i adresu gdje se može skinuti, ovako, trebate kupiti albume :). Ova pjesma je uvodna za današnji zadatak, You Tube će napraviti ostalo. Prijedlog, Nine million bicycles, jer je možda nekako najprepoznatljivija melodija.

Ali za sada Spider's Web.



Želim vam ugodno uho.

Sexa i igara.

Žena na rubu živčanog sloma. Sam ja. Od danas, nakon skoro pa tri mjeseca paučine.

O da sam slobodna, ali na Seanovski naćin nisam, već bi si ja našla nešto. Mislim, nešto se podrazumijeva pod nekim, ali ti dani promiskuiteta su iza mene, a ja sada kutrim. :)

Kriste eleison, čitala sam da je ona Camen Electra o sexu razmišlja svakih pola minute, mislim, daj se saberi. Ja sam negdje oko dvadesetak sekundi.

I tako, lijep dan je danas. Pristojna pauza. Sex. Stvarno, da i meni se svidjela knjiga. Razmišljalačka pauza. Mada nešto ne čitam u posljednje vrijeme. Sex. Glupa si. Da, znam da sam glupa. Ubrzana pauza. Sex.

A dan ima 86400 sekundi.

Tu temu mi je u srednjoj školi zadala profesorica sociologije. I sjećam se da sam dala sve od sebe da dokažem da smo svi mi fantastični u toj našoj raznolikosti, i neka cvjeta, neka raste, neka se širi ta naša šarolikost, i neka sve bude kao jedna velika razdragana livada, gdje ćemo svi biti posebni.

I onda sam jučer otvorila Graziu, i pronašla članak koji je napisala Lana Biondić, i oprostite mi sad, inaće nisam agresivna, ali došlo mi je da joj skalpiram savršenu ispeglanu kosu. Osjetila sam takav napad adrenalina, da me glava zabolila u roku od sekunde.

Pa kome si ti Lano, o jadna, primjer za život?

Istina, njenu knjigu 'Život na visokoj peti (i mali savjeti za sretne žene)' sam pokušavala čitati, ali ne mogu, jednostavno ne mogu, jer ne mogu prokljuviti u mozak te žene.

Imat sve, i biti tako plitak poput nje.

Isto tako shvaćam, da se Lani Biondić dalo previše prostora u medijima, ali isto tako me ta žena uvrijedila, jer hvala bogu, većina nas ne živi u njenom Lala svijetu. U svijetu gdje si je ona, istina s pravom jer ima para ko pljeve, utvrdila pravila i gdje se njena knjiga prodaje uz roze lizalice, da si još više zašećerite život, ili padnete u inzulinsku komu, kako kome.

Zašto danas pišem o njoj? Ako do sada već nisam imala nikakvih kontakta s njenom Osobom, čemu sad ovo?

Zato što je jedna stvar kupiti knjigu, druga stvar otvoriti, dobro posuđene novine, i pročitati njene savjete. Savjeti koji idu ovako:

''Deset savjeta za seksi žene: ... seksi žene se kreću u slowmotionu, seksi žena tiho priča, posebice na telefon, glasić joj je nježan i šaputav i nikad se previše ne trudi bit duhovita ... seksi žena treba uvijek imat preplanuo ten, da ga pokaže kad izađe van .... seksi žena u sred zime, ako nosi dolčevitu, treba nosit krznene čizmice na gole noge ...''

I onda na to sve, otvorim opet posuđenu knjigu, broj 1, ovu broj 2, ne želim u svom videokrugu, i pronađem citat koji ide ovako:

'' Poglavlje 19. Žena nikad nije dovoljno mršava.

Kada sam srela uvijek vitku Sunčicu Lalić u Vili Dubrovnik, zamolila sam je da postane moj guru za prehranu.
Legle smo na ležaljke, naručile hladnu limunadu, i ona je krenula:
Gazirane i zaslađene sokove zaboravi.
Ugljikohidrate nikada!
Ali, Sunčica, ja ne mogu živjeti bez pašte.
- Možeš! – rekla je. – Sve je stvar navike, ispočetka će ti biti teško, kasnije ćeš se naviknuti i više ti neće faliti. Jer tijesto stvara određenu ovisnost i što ga manje jedeš, to ti je manje važno.
- Ali Sunčica, mi u Vili Dubrovnik imamo najbolje croissante u Europi, dolaze izravno uz Francuske i onda ih ujutro peku i vruće serviraju uz doručak!
- Vidjela sam ih – rekla je – izgledali su krasno, tako prhko, ali nisam ih probala.
Ta me rečenica šokirala. Tu sam shvatila koja je to snaga i samokontrola (Sunčice Lalić). DAKLE ONA JE VIDJELA KOLIKO SU UKUSNI, ZNAČI – OBRATILA JE POZORNOST NA NJIH, MOŽDA IH JE NJEZIN DRAGAN PORED NJE I JEO! – ALI ONA IH NIJE NI OKUSILA.
Tu sam se već totalno obeshrabrila.
- Ali Sunny – zar ti baš nikada ne jedeš ugljikohidrate?
- Dobro ponekad – odgovorila je – kad otputujemo u Italiju, dozvolim si mali tanjurić integralnog tijesta.
U dalje sam zurila u njezine tanke ručice dok su mi se po glavi motale lasagne!
Kasnije smo sišle na ručak i ona je naručila:
Tanjur rukole s malo limuna (zatvara apetit),
Filet šanpjera s rezancima kuhanih tikvica.
A za desert je naručila komadić manga.''

O Lano, Lano. Nažalost, uz tu svu pompu, nisi ti daleko od one sirote Tanje iz Big Brothera. Popite si sok od brusnice, pa zajedno na wc-u pričajte kako je imati ''upalu urina''.

Ili kao što ona na kraju knjige kaže, ''A ako vam knjiga koju ste upravo pročitali nije nimalo smiješna – znaći da život vjerojatno shvaćate preozbiljno.''

I sad recite da to nije frustrirajuće, pa se onda ipak za par minuta dobro nasmijete, jer nije za povjerovat kakvi marginalci u visokim štiklama opstaju.

Stoga, hvala ti Lano i na tom savjetu i prosvjetljenju, dodajem ja šaputavim i nikad ne previše duhovitim glasićem.

Jedna anketica.

Tema: Pornografija i seksualnost u mladih.

U potpisu dr. sc. Aleksandar Štulhofer (za one koji ne znaju, naš najpoznatiji seksolog, odnosno redovni profesor na odsjeku sociologije Filozofskog fakulteta).

I da, strogo je anonimna. I jedini preduvjet je da ste punoljetni. (S time i odgovorni za svoje odgovore, jer su pitanja dosta eksplicitna, pa da ne pobudimo maštu onih još ''neiskvarenih'' :) A ako baš želite biti od pomoći, kopirajte adresu, i dalje ju forwardirajte mailom.

Stoga, krenite. Ispunite si slijedećih dvadesetak minuta.

U svakom slučaju, poučna je. :)

To mi je Sean poslao u smsu.

Pratim li ja to? Ne. Nažalost? Na sreću? Prati li to itko? Osim Seana koji usisava sve novine i nosi geografsku i opću enciklopediju u glavi. Blažen bio taj Economist i Bukowski koji ga je finim rječnikom naučio. Dok sam ja čitala Mak u šestom razredu, on je u toj dobi, par godina ranije, njegovao Charlesa. Dok sam ja Barbikama mjerila tlak uz pomoć doktora Kena, dotle je on započinjao prve poslovne planove na hipodromu.

Kaže on, ''Oooo živote, veliš glavno da smo mjere za posteljinu nabavili i što plahta mora biti smeđe boje (ne, smeđa nije boja čokolade, i to nije bež, sam dodala u reply smsu), a to što će trećina svijeta do 2100te bit pustinja, ko ga jebe...''

A ja taman dobila grčeve u jajnicima, i nije mi baš previše do spašavanja oceana, do tužnog pesonja pogleda usmjerenog prema crnom kontinentu, i nije mi previše do zbrajanja da imam još 93 godine do dvijetisućestote, i da Janu kupujem na litre (''voda u bocama je najgluplja izmišljena stvar'') i da sam bila kmeljava jer više nisam imala mandarina u kući, i jer ne, ne mislim da su ''kiselo zelje i čaj s medom univerzalni lijekovi za sve!'', i zašto ja sad moram razmišljati o tom summitu u Nairobiju?!

A opet, moje razmišljanje je i razmišljanje većine ljudi. Određena vrsta flegmatičnosti. Dok nije u mom dvorištu, možda se i ne događa.

Pa sam si promislila šta točno ja radim po tim ekološkim pitanjima, i došla sam do sitnica. Nikad ne bacam smeće po ulici, a kad gađam koš, i ako mi padne sa strane, pokupim, jer me lupi grozna grižnja savjesti. Uvijek kupujem reciklirani papir, ne koristim proizvode koji se testiraju na životinjama, nemam srca to više raditi i davat tim multimilijunaškim imelama da se bogate testirajući na koži nekog tko mi prede ispod nogu. Znam gdje je Zelena akcija, mada nisam aktivistkinja, nikad ne puštam da voda teće dok perem zube. I znam da bi otišla na prosvjede G8 da se događaju unutar Hrvatske. Vezala se lancima za ogradu. Ali šta još u praktičnom i meni dostupnom svijetu? Hm, malo stvari.

Stoga, prebačaj na globalnu ekologiju.

Dvotjedna konferencija koja je završila ovaj petak (danas) u Nairobiju, Kenija, je bio prvi UN klimatki summit u povijesti koji se održao u Africi. Isto tako, to je bio prvi sastanak 70 ministara ekologije, nakon 11.11.1997, kad je potpisan Protokol u Kyotu i koji je do sada prihvatilo 165 zemalja. Državnici su tada potpisivali dokumente za smanjivanjem ''efekta staklenika'', (proces u kojem naš planet ne uspijeva održati ravnotežu između energije prikupljene sa Sunca i topline vraćene nazad u Svemir. Plinovi čija je koncentracija porasla zagađenjem atmosfere odbijaju dio topline natrag na Zemlju što izaziva podizanje temperature atmosfere ne bi li se uspostavila nova ravnoteža) te tako automatski mijenja sve i jednu klimu na Zemlji.

S protokolom iz Kyota se danas pokriva preko 55% emisije ugljik dioksida, čija je koncentracija u atmosferi katastrofalno dignuta izagranjem fosilnih goriva, a to su su ugljen, nafta i plin.

Glavni proizvođači poput SAD-a i Australije nisu pristali na njega. Rusija je potpisala tek krajem 2004. godine, dok ga se Kina i Indija, iako pripadnice potpisane skupine, zbog prenapučenosti, ne trebaju (kontradiktorno!) držati.

Vratimo se nazad u Keniju.

Bez pretjerivanja, s najnovim se svjetskim podacima došlo do zaključka da nam kuca vrijeme koje će postat najopasnije za samo čovječanstvo.

Naime, iako se to drastično ne osjeti u Europi, stanovnici Afrike su ga itekako svjesni.

Uzmimo primjer Kenije, koja je s razlogom izabrana kao zemlja domaćin. Nalazi se na ekvatoru, gdje vladaju sušna i polusušna razdoblja, ali je još uvijek jedna od najbogatijih i najzelenijih Afričkih zemalja, jer se nalazi na drugom najvećem slatkovodnom jezeru Viktorija, i gdje je istina zbog korupcije, porez digut na vrtoglavih 75%. Pa si vi zamislite kako je nama s naših 22%.

Tako je i Kofi Annan rekao da će se ''promjena klime dogoditi aproporcionalno po najsiromašnijim zemljama, koje su većinom u Africi. Najviše će pogoditi one koje već jesu na prvim linijama zagađenja, nesreće i degradacije zbog prirodnih izvora i zemlje. Za njih, adaptacija na nove promjene je čisto preživljavanje.''

Glavno pitanje je bilo, kako smanjiti emisiju plinova nakon što Protokol iz Kyota, 2012 godine, završi.

Koje su već sada konkretno vidljive posljedice globalnog zagrijavanja?

S povećanjem emisije plinova šire se ozonske rupe, tope se ledenjaci, diže se razina oceana, shodno s time, nestaju životinjske vrste, shodno s time, oceani/mora ulaze u kontinente. Na drugu stranu, zbog suše u Africi se povećava temparatura, te malarija, kao ubojica broj 1 na crnom kontinentu dobiva pun raspon krila malog komarca. Sahara se širi, guši zelene površine, nastaje još veća glad. Smatra se da će se do te ključne 2100te godine (da, većina nas će bit već mrtva, ali klinci nam neće biti!) temparatura na svim područjima dignut za 4 stupnja.

Predsjednik Švicarske, Moritz Leuenberger, je dao dobar zaključak konferenciji, ''Ovo nije borba protiv prirode, ovo je bitka protiv uskogledajućih egoista!''

A ima ona poslovica koja kaže: ''Ono što se skriva najdublje i od svih, jednom će vikati sa krovova.'' Tako Sean mene stilta, povezujući više događaja. :) Dolazi vrijeme kad će priroda hučat sa svih strana.

A oš me, kad dođem, draguckat po trbuhu?

''A kaj ću s tobom, jadna nebila.''

I svijet na trenutak nestane. Ako već nije počeo nestajat. Flegma na flegmu. Ili ne?

Uz jučerašnje Večernjakovo izdanje ''Život i scena'' u potpisu prijateljice Novinarkice, danas je došlo vrijeme i za moju blog pohvalu uz obljubljeni Canon. Hvala! :)

Onaj tko završi modni dizajn i tko nosi naziv dizajner, apsolutno ne znaći da se to automatski veže uz nešto nosivo, gledljivo i kvalitetno. Samouka dizajnerica Ivana Mamić na svom petom showroomu je pokazala nešto čega bi se svaka žena htjela, a i može, dočepati (bez pretencioznih uvlačenja u dizajnersko dupe). Kad je prije par godina počela šivat za sebe, vjerovatno nije imala viziju da će se uskoro za njene stvari, na kulturan način, naravno, čupati.

U nedjelju navečer sam se smjestila u ugodne stolice jednog privatnog stana, pijuckajući vino i grickajući sendviće (bila sam gladna, a sjetite se, barem vi koji me čitate od nekih početaka, da vrlo rijetko odbijam ponuđenu hranu).

U prostoriji u kojoj se nalazilo tridesetak žena široko otvorenih očiju, jedva se dočekalo izlaženje manekenki Maje i Buge, koje su mentalno skinute iz kreacija Ivane Mamić čim su napravile drugi korak.

Naime, bez pretjerivanja, stvari koje Ivana Mamić kreira su (evo anglizma broj 2) must have, ili pak pod (germanizam broj 1) muss.

I to tvrdim ja koja živim za boje, razmišljam kolorativno, i koja praktički da i nemam tamni(jih) odjevnih predmeta.

Stoga neću reći pohvala, jer ja nisam mjerilo, ali ću priznat da sam na početku showrooma bila skeptična, dok sam otišla razoružana.

Na kraju ostane cijela kolekcija na slikama i definitivno utvrđena spoznaja, da zaista nije bitna titula (jer je Ivana profesorica hrvatskog jezika i književnosti te opće lingvistike, a radi kao lektorica) već je bitno da ono što kreativno osjetiš, odraziš prema van i da to na kraju i unovčiš. Više nije moderno biti gladan umjetnik.

U Ivaninom primjeru vrlo vidljivo iz teorije u praksu, jer sam na izlasku iz stana vidjela samo prazne vješalice.

Treba krenut s novim tjednom. Ovaj iza mene mi je preletio brzinom žvakanja kutije Jaffa keksi. Ekvivalentno znaći s brzinom svjetlosti. Nakliktat ćete se danas, ako vam se bude dalo otvarat sve slike.

Ali zadovoljna sam. Neočekivano sam otišla na jedan ''event'' više, kao ono, neočekivano, dok ih inaće sve u 16 obilazim. U biti mi je to sve bilo potrebno. Nekako sam se bila uljuljkala u dane iza sebe. Napokon su probe počele, treninzi malo zaostali, a posao sam, pa mislim da sam sasvim korektno obavila.

I onda sam uletila u fashion. Pohodila se za novim, malo se smrzla, malo više se napila, i što je najbitnije odlično se provela.

U petak sam bila pozvana na reviju. U atriju Arheološkog muzeja održana je modna revija eksperimentalne i visoke mode pod nazivom Sel'OMODe u organizaciji Udruge modnih dizajna. ''Prije svega je edukativnog karaktera jer se tematski veže isključivo za hrvatsku povijest, etnologiju i geografiju'', pisalo je u promotivnoj knjižici. Pa sam se i ja tako ponašala. Geografski ustoličena na jednom mjestu. Zavalila se na samom rubu piste, gledala oko sebe i fotkala.

Prvotno sam htjela napisati da mi se strašno svidio vizualni identitet revije, dok nisam pročitala da se to zaista i naziva ''vizualni idenitet'', tako da sam znaći kompetentna dati jedan uvodni pregled revije uz neke od viđenih faca. Stručni nikako, jer nisam sve to nešto previše mikroskopski gledala. Onda bolje da slike govore.

Bilo je 8 natjecatelja.

Maja Ašperger. ''Nadahnuto mirisom prošlosti''
Petra Popadić. ''Eksperiment''
Stjepan Čuka. ''Ban?!''
Jasmina Kapetanović. ''Elegantni zlatni vez''
Katarina Holjak. ''Cromento''
Tanja Bedeković. ''Croatorium''
Jasmina Arnautović. ''Etno''
Nikola Kokanović. ''Plitvice''
Zdenka Lacina. ''Stolnjaci u novim mjerilima''

Pobjedila je Jasmina Arnautović. Barem sam tako, dan poslije, pročitala u Večernjem, jer mi je u petak bilo prehladno za ostat na proglašenju. A i poslije sam podlegla pivi u Hard rocku, i onda nakon toga sam legla u 7 ujutro na svoj jastuk. S bolnim nogama, jer me grad uvukao u svoja njedra petka. Unutar te vremenske rupe bi mogla dodati digresiju o mafijašu, o policiji koja je mislila da sam eskort dama, o tome kako sam u Somecu našla prestrašnu lampu, uz to prestrašno skupu, i informaciju da je pišanje na glavnom kolodvoru u 5 ujutro 3 kune.

U nedjelju sam se samo prebacila na privatni showroom Ivane Mamić, koja je inaće Tinčibaldina prijateljica (zbog koje sam skoro pa završila na net lomači blogerskih pletilja i vezilja, da bio je zanimljiv tjedan s tim ''metrima i metrima'' :) i koju sam svojedobno spomenula jer se Manga udala u Ivaninoj kreaciji.

No, bilo bi zaista nekorektno i nepošteno ugurat Ivanu u današnji post jer zaslužuje svoje vrijeme i prostor tako da oduševljeni osvrt o njoj objavljujem u srijedu, danas ćete se morat zadovoljiti samo mrvicama, iz jedne apsolutno fantastične kolekcije cure, za koju se još nije previše čulo u javnim sferama, a mora.

................................... ...................................

............ .......... ............

Ali jedan od najboljih smijehova tjedna mi je zasigurno bio kad me Mojica nazvala, i par minuta praktički svršavala na ovu sliku, jer su ona i njene kolegice ostale paralizirane za radnim stolovima jer su mailovima počele kružiti palete ''o bože moj!'' Wentworth Miller slika. U biti sam već toliko puta čula da žene ni ne gledaju taj Prison Break, već da samo bulje u ekran. Nedjeljom i ponedjeljkom iza deset navečer se nađu dehidrirane, jer je majica ispod njihovih razjapljenih brada potpuno mokra od sline, dok se sve funkcije tijela nađu u vegetativnom stanju. Ni ja do prije par tjedana nisam bila drugačija, ali kako sam odgledala sve epizode, obavila sam svoju zadaću, bar dok nisam vidjela ovu sliku. Konstantna je to borba. Haha. Neki ju mogu usporediti sa ondašnjom Oz borbom uz Ryana O'Reilya.

Na žalost Madredeus mi je ipak bio malo skup, ali sam preslušala novi album curičke Tine Vukov. Ima ima nešto u njoj, mada se treba razvijati. Dobro da su je Dedići uzeli pod svoje, nitko ispod njihove palice neće propasti. Dobro, Mladen Burnać je valjda izoliran slučaj, haha.

No, slatke su te brige, i dobri dani, sveukupno sad iza mene.

... ponovno sam pronašla glazbenu ljubav trenutka.

Neukrotiva gospodična, cugerica, obožavateljica mesnica, čudnog porijekla, još čudnijeg egzotičnog izgleda, sa razbacanim oblinama na sve strane, s (nad)glasom koji baca u trans. Bar vas jazzoo ljupce. A svega 23 godine.

Miss AMY WINEHOUSE.



Ili ste više raspoloženi za rehabilitaciju. Od alkohola, but af kors.

Nakon što se otkrije Skype, mislim da je neminovno da se ne može vratiti na stari način čatanja.

Istina, trebalo mi je pun kufer dugo. Iz razloga što sam se nachatala zadnjih par godina, odvela se od Aljaske do Meksika, to je ona druga slika, to je Amerika, ma nisam, ali skoro da i jesam, tako da sam ICQ izbrisala davnih dana, jer mi se stvarno više nije dalo. Google talk, i MSN nisam nikad ni koristila, i da eto Manga nije otišla do Land Down Under, oooo, ne bi ni ja sebe ponovno ubacila u online šaputanja.

'Daj više, kad ćeš Skype skinuti??!', vikala je.
'Oću, oću, kad se uda'š i kad odeš.'

I otišla je, i ja ostala paf. S tom novom tehnologijom. Vidim ju, čujem ju, tipkam se s njom, smijem se, a ona se tek probudila, gladna u potrazi za doručkom i suprugom koji će jesti kengarue, a ja umorna i spremna tek dočekat utorak. Hop, hop na nožice radne u 8 ujutro.

Kakav preporod.

''Osjećaš se tako zato što se želiš tako osjećati, odnosno dopuštaš da to tako na tebe djeluje.''

Posvađali smo se. I ukrao mi je mantru, zapravo to sam ja Njemu bila rekla u par navrata, i onda kad se iskoprcala situacija okrenuo je moje riječi protiv mene. Dobila sam fini bumerang u glavu.

Stvar rasprave: nebulozna sitnica. Veze preko telefona nekad znaju zabiberit cijelu situaciju.