Uz jučerašnje Večernjakovo izdanje ''Život i scena'' u potpisu prijateljice Novinarkice, danas je došlo vrijeme i za moju blog pohvalu uz obljubljeni Canon. Hvala! :)

Onaj tko završi modni dizajn i tko nosi naziv dizajner, apsolutno ne znaći da se to automatski veže uz nešto nosivo, gledljivo i kvalitetno. Samouka dizajnerica Ivana Mamić na svom petom showroomu je pokazala nešto čega bi se svaka žena htjela, a i može, dočepati (bez pretencioznih uvlačenja u dizajnersko dupe). Kad je prije par godina počela šivat za sebe, vjerovatno nije imala viziju da će se uskoro za njene stvari, na kulturan način, naravno, čupati.

U nedjelju navečer sam se smjestila u ugodne stolice jednog privatnog stana, pijuckajući vino i grickajući sendviće (bila sam gladna, a sjetite se, barem vi koji me čitate od nekih početaka, da vrlo rijetko odbijam ponuđenu hranu).

U prostoriji u kojoj se nalazilo tridesetak žena široko otvorenih očiju, jedva se dočekalo izlaženje manekenki Maje i Buge, koje su mentalno skinute iz kreacija Ivane Mamić čim su napravile drugi korak.

Naime, bez pretjerivanja, stvari koje Ivana Mamić kreira su (evo anglizma broj 2) must have, ili pak pod (germanizam broj 1) muss.

I to tvrdim ja koja živim za boje, razmišljam kolorativno, i koja praktički da i nemam tamni(jih) odjevnih predmeta.

Stoga neću reći pohvala, jer ja nisam mjerilo, ali ću priznat da sam na početku showrooma bila skeptična, dok sam otišla razoružana.

Na kraju ostane cijela kolekcija na slikama i definitivno utvrđena spoznaja, da zaista nije bitna titula (jer je Ivana profesorica hrvatskog jezika i književnosti te opće lingvistike, a radi kao lektorica) već je bitno da ono što kreativno osjetiš, odraziš prema van i da to na kraju i unovčiš. Više nije moderno biti gladan umjetnik.

U Ivaninom primjeru vrlo vidljivo iz teorije u praksu, jer sam na izlasku iz stana vidjela samo prazne vješalice.