Stvari se ponovno vraćaju u normalu.

Ljetna pustolovina dolazi svome kraju. Najviše vlastitog čuđenja mi odlazi na dvije stvari, jedna je što nemam fleševe jer se napokon budim u svome krevetu, a nisam izbezumljena kao prošlih puta, kad sam se budila jer nisam više znala gdje spavam, a drugo je to što sam potpuno zaboravila na ambroziju, koja me pokosila par sati nakon izlaska iz aviona.

Jednoj stvari se stvarno veselim. Kad sam došla doma, i kad sam malo rezimirala stvari, počela sam čitati svoje postove s bloga, i moram priznati da nisam nešto zadovoljna s njima. Padre Novinar mi je također objasnio svoju verziju priče, jer me čitao. Nema pisanja bez potpune koncentracije. U nekim određenim aspektima mog putovanja, baš mi je zafalila ta spisalačka finta. Na greškama se uči.

Ovih dana započinjem regeneriranje nekih mojih zakržljalih misaonih područja. Zapravo, puno se stvari dogodilo dok me nije bilo. O nekima još zaista ne znam što bi mislila. Treba mi malo vremena da se stvari stabiliziraju, da uđemo u listopad, mjesec koji ja volim, jer označava prekretnicu nakon ljeta i početne jeseni. I stoga se veselim nekim mojih budućim seciranjima na ovom blogu, jer sam zaista shvatila da puno stvari koje ovdje napišem, me spasi, od nekih nepotrebnih vanjskih reakcija.

Ali jedna stvar ima svoju cijenu. Raznolikost. I kako se stvari uspiju promjeniti u jednom malom periodu života. Ne samo moga, za mene vjerovatno jedino u tome što sam na neke stvari došla na gotovo, dok su ostali od početka bili u tim procesima. Koliko mi je drago što se sve izdogađalo, toliko mi je i žao, jer u nekim stvarima, navika je i biti u ugodnoj kolotečini.

To ću vam reci.

Instant klik sam dozivjela s tim ogromnim gradom koji se sav izgrađuje i koji je smjesten u sred pustinje, a okruzen brdima, a i inace je najvisi kapitalni grad Europe, jer je smjesten na tisucu metara nadmorske visine, tako dok hodate gradom imate dojam da se ili stalno penjete, ili spustate. Zamislite si Madrid kao da je smjesten na vrhu Sljemena i onda jos sve daleko daleko u dubinu, okolo, i na sve strane.

Velika sreća se zove imati prijatelja u Španjolskoj. Ili se instant zaljubiti koliko Sean toliko i ja, u ženu Španjolku od prijatelja, s kojom se nedavno oženio. Mada moram priznati da ja pomalo i vise od njega, jer do sada nisam upoznala takvo stvorenje.

Ali bolje je krenuti od početka. Krenuti od Dublina i Barajasa. Krenuli smo Aer Lingusom, povratna karta je bila 150 eura, ali kupljena jos prije 3 mjeseca. Napisala sam da je T4 pusten u pogon u siječnju, ali nisam do tada znala da je to jedan od najimpresivnijih aerodroma (terminala) koje sam vidjela. Ima oko 800 izlaza za avione, napravljen je sav od čelika, stakla i pokretnih stepenica. Boja je žuta, umirujuća, i na konstantnom španjolskom suncu odaje dojam još veće masivnosti nego što je, jer zbog te glomaznosti, ostale ljudi baš i na viđate. A tisuće prolaze dnevno. A i ljeto je. Onda si to zamislite. Nevjerovatno je dobro organiziran, i od trenutka izlaska iz aviona do podizanja torbi, će proći ravno sat vremena, jer kad izađete iz aviona, prođete carinu s kojom se nema problema mada Hrvatska nije u EU, što sam vrlo dobro osjetila kad sam jučer ponovno bila u Londonu.

Znači Barajas. Avion, zatim šetnja po tim bezbrojnim pokretnim stepenicama, carina, normala, a žensko sam, malo smješak, malo Hola, malo 'da, došla sam se sunčati', i sve ok prođe i zatim na digitalni vlak bez vozača koji vozi oko 5 minuta, a još uvijek ste na istom terminalu, da vas odvede do torbi, i onda kad izađete hodate još, i hodate, i nikad kraja, a nigdje nikoga, osim vas iz istog aviona, čelika, stakla, ogromnih ventilacija i čuđenja, jer je aerodrom napravljen nevjerovatno urbano moderno i funkcionalno. Izađete van, okrenete se i do kud pogled seže, aerodrom. Barajas, ali stvarno bi se samo budala na njemu izgubila.

Odvezli su nas doma. Žive u jednoj ekskluzivnoj četvrti Madrida, van grada, desetak metara od njih se nalazi spanjolski Beverly Hills. Za Madrid je normalno imati bazen u dvorištu, tako dok prolazite avionom iznad zemlje, uz svaku kuću vidite malu lokvu vode, pa ni mi nismo ostali iznenađeni kad smo iza zgrade ugledali, u zaštićenom dijelu, olimpijski bazen, a uz njega, dječje igralište, veliki vrt, dva teniska igrališta, te stazu za bočanje. I to sve samo za stanare zgrada, kojih sagrađeno u kvadrat ima 8, a u jednoj zgradi ima smo 6 stanova, veličine od 150 do 200tinjak kvadrata. Sjekira u medu. Nas dvoje smo, dok su nam domaćini bili na poslu, imali seanse na tom bazenu, jer koliko smo vidjeli, stanari baš i ne idu na njega ili da se koriste drugim aktivnostima. Za ne povjerovati.

I onda zoooom do grada. U biti smo se nas obadvoje htjeli malo odmoriti od irske hrane, jer falila nam je kontinentalna spiza, nešto s okusom, gdje je paradajz, paradajz, a šunka šunka. Hamon, hamon. Tako da smo šibicarili isključivo oko cervecerija, što su pivnice, jer je cerveza pivo i oko tapasa, što je besplatna hrana što se dobiva uz piće. Ja sam se nakon prvog dana navukla na cervezu con lemon. Inaće sam pivoljubac, tako da mi je Irska po tom pitanju stvarno bila draga prijateljica, ali ne volim miješati pića, ali kad sam vidjela kako domaćini truse pivo s fantom od limuna, nisam mogla odoljeti. I tako po cijele dane, Španjolci su bolesni hedonisti. Istina, pun kurac rade, prosječna plaća ima je oko 1200 eura, što je u redu za život, ali treba sve troškove života održavati. Istina naši domaćini su po tom pitanju malo drugačiji, jer su obadvoje pozicionirani na visokim radnim mjestima zbog visoke izobrazbe, a svega 27 godina.

Sean i ja smo valjda prvi dan, samo jeli i hodali, pa malo pričali, pa pili, pa jeli i pili, pa padali u nesvjest jer više nismo mogli, a tapasi samo dolaze. Oni su vam inaće, male porcije francuskog kruha s pršutom, šparoge s lučicama i maslinama, pečeni krumpir sa kobasicom, porcije škampi s limunom, sir s umacima, ... i onda kad popijete piće, dobijete novu porciju. Pa ti diši. A i mentalitet grada je takav, je užurban, ali se osjeti da ste u Španjolskoj, gdje je izmišljena riječ 'siesta', ali iskreno, šta i raditi drugo, ako niste na poslu, kad uprži do 38 stupnjeva, a vi upravo ručali, nego da legnete, odmorite, stavite si cervezu con limon ispred sebe, i zatvorite oči dok čujete kako vam se klinci brčkaju u bazenu ispred stana, kuće.

Zapravo Madrid diše na taj način da je mjesto izrazito sklono tulumarenju, početkom godine je stupio zakon na snagu da se homoseksulani parovi mogu ženiti, tako da se ljubav osjeti u zraku, jer dok je kraljevska obitelj još uvijek jaka, dok je Španjolska nekad bila uz Englesku, Portugal i Nizozemsku jedna od najvećih kolonizacijskih sila, katolička crkva ima veliki utjecaj, mada više sada u koricama, nego i po stranicama, zato su ovake 'ekstremnosti' itekako očite.

Ipak, nije neuobičajeno da se tijekom tjedna tulumari do 6/7 ujutro i da se odmah zatim ide drito na posao, zapravo, mnogi tako spajaju četvrtak s početkom petka radi produžavanja vikenda, ali jedna stvar je rijetka, barem koliko sam vidjela, jer sam u Madrid došla s noćnim impresijama Dublina, odnosno Londona, gdje je najbitnije satrati se u najkraćem roku i biti mortus do jutra. Španjolci ne vole raditi budale od sebe, barem ne ovako javno. Zapravo im je kultura takvog ispijanja pomalo apstraktna, u generalnom pogledu, o pojedincima se naravno nikad ne može pričati, je uz takvu kuhinju, klimu, i Rioja vina, stvar je u guštu. I što sporijem tempu. Ali Dublin ne bi bio takav grad kakav je, jer ritam grada je puno brži, puno veći aspekt je na materijalnom, i večeri su definitivno vulgarnije, s time ne želim reći i neugodnije, jer svaka kultura ima svoje vrline odnosno mane. Dublin je grad za alkoholni hedonizam, jer je grad uz sve što se događa u njemu manje više bukvalno 24h pijan, dok je Madrid još uvijek mjesto klasičnih starih diskoteka, u kojem nisam bila više od deset godina, mjesto gdje je Metro neophodan, i jednostavan za upotrebu (opaska za Seana: mada sam se ja u svim podzemna željeznica situacijama ponašala kao tikva jer mozak na pašu što se tiće te orijentacije, pa ovo pišem jer sam po njemu vidjela da se snašao poput ribe u vodi, a s time i ja, dok sam ja zapravo gledala ljude, trgovinice, aparate sa slatkišima, i prolazila kroz 12 linija Metroa bez brige i pameti. :))

No, da ne dam krivi dojam. Nije Madrid idila, kapitalni je grad, uz to i kraljevski, ogromna fluktuacija ljudi, a Španjolska je zemlja gipsya, goleme pustinjske zemlje, velikog utjecaja Maroka i Afrike, velika lokacija mixa južno američke kulture, sjeverno afričkog mirisa hašiša kojeg valjda svi i svagdje puše, i španjolaca koji kao takvi zapravo i ne postoje, jer se u zemlji pričaju 4 jezika. Andaluzija, Katalonija, Galicia, i Baskijska republika. I onda unutarnje razlike između Barcelone i Madrida, između bogatog i galebovskog juga, te kišne, oceanske klime sjeverne Galicie, između Baska s najbogatijom kuhinjom u zemlji i pomalo klasnog separiranja između muškaraca i žena u San Sebastianu, gdje se održavaju natjecanja u kuhanju između muškaraca, i gdje je htio ne htio ipak jedna od najpoznatijih skraćenica ETA.

Dok jedni smatraju da su ljudi iz Madrida nevjerovatno pompozni jer su iz kapitalnog grada, dotle oni s juga smatraju da su se rodili s cvijetom u guzici, dok su Baski pod nekom svojom politikom, a opet cijela zemlja cvjeta, tortura Franka je ostavila svoje. Starije generacije su naučile na diktaturu i odricanje, novim generacijama je manje više sve dopušteno. Ili se barem tako ponašaju.

Ipak u Madridu postoje, kao i u svim velikim metropolama, organizirane bande, jer 6 milijuna stanovnika s okolicom je velika brojka. Europol tvrdi da većina europskih mafija raštrkanih preko cijelog kontinenta ima kontakte sa Španjolskom. U Madridu se najviše borbi vodi oko kolumbijske mafije koja raspačava heroin, marokanske mafije koja je glavna za uvoz hašiša, te istočno europska mafija koja je glavna za prostituciju i oružje. Dok smo bili u Madridu, najviše pažnje je zauzimao rumunjski organizirani kriminal, odnosno, desetak ljudi koji provaljuju po ekskluzivnim kućama, ali su se trenutno popriličo razbahatili i najviše vole da je vlasnik i obitelj doma, te da provale, uđu u kuću i da im vlasnik sam kaže di se nalaze novci i druge vrijednosti, da uštede na vremenu, te da kasnije premlate sve članove. Dosta brutalno.

Ali ne zabrinjavš se s tim stvarima dok šećeš po Plazi Sante Ane, dok šetuckaš po Solu, dok promatraš najveću toreadorsku arenu koja je ukrašena potpuno marokanskim stilom, dok se voziš kroz Castellanu, glavnu arteriju Madrida u kojem je smješteno poslovno središte grada, kad gledaš njihove zgrade bilo kojeg Ministarstva, odnosno meni najimpresivnija zgrada Ministarstva agrokulture koja se nalazi preko puta Atoche, stanice koja se 2004. našla na udaru terorističkih napada. A ako vam zatreba odmor od grada zaletite se do parka Retiro, i šetate, tražite kutak za neku svoju klupicu.

Prado nisam vidjela. Dogovor je bio otići u ponedjeljak, ponedjeljkom je Prado zatvoren. Stoga je baskijski, komada 4, i ja, dogovor pao da odemo do Muzeja moderne umjetnosti Reina Sofia. Trebalo mi je 4 sata da pregledam dva kata od četiri. Uvijek sam tvrdila da mi je likovna umjetnost najaspstraktnija od svih, poveznica je s tim da ne znam raditi puno stvari s rukama, odnosno, crtanje, slikanje, tempera, kolaži, glina, ... nikad nisu bili moj cup of tea. Stoga sam neke stvari u muzeju gledala s dozom totalnog ismijavanja, jer napraviti rupu u glinu i nije baš neki problem, a i glavni razlog posjeta je bila Picassova Guernica, koja mi se svidjela, ali pitajte me to opet bi mi se svidjela da nisam znala da je to Guernica i da je Picasso naslikao. Naknadno sam pročitala simbolizam same slike. Muzej je stvarno impresivan, zapravo sadrži kolekciju najpoznatijih španjolskih modernih umjetnika, naravno i Dalia, s kojim sam se najviše družila, jer do sad mi nije nešto sjedao, dok se nisam poprave udubila u njegove radove. A i onda nakon svega sam si došla do misli, da mada stvarno veliku večinu viđenih stvari ja osobno nikad ne bi nazvala umjetnošću, već više igrarijama, shvatiš da je, meni laiku ne, ali cijeloj armiji kustosa, doktora povijesti umjetnosti, kolekcionara ... muzej je neprocjenjiv. Kad ljudi vide nešto što ti sam ne vidiš. Zato mi je Reina Sofia ostavila utisak, jer moraš cijenit slike, radove, metalne, drvene, eksponate, pojedine umjetnike, kao i sveukupnu kolekciju umjetnika, koji rade nešto novo, moderno, jer vjerujem da je fakat teško biti umjetnik moderne umjetnosti, kad je već puno toga napravljeno, istraženo, a treba biti kreativan, osobito s nečim takvim što se bazira samo na tome jel ti to imaš ili nemaš.

Još nešto što Madrid ima su: šoping centri i moda. Mango kao moj davni španjolski miljenik, upotpunjen sa Zarom i Bershkom. Cijene ono. Tako, tako, ovisno, kako pogodite vrijeme i rasprodaje. Pomalo mi je čudno kako se Zara još nije otvorila u Hrvatskoj, jer je odlična kvaliteta odjeće, a za svakodnevnu upotrebu, jer je isto veliki lanac. Isto za preporuku ako itko od vas uskoro posjeti grad da navratite do Vips lanca restorana, jer točno ono što vidite na slici menia, je ono što dobijete, a to je jebena rijetkost za nešto što je lanac restorana, a da stvarno možete reći da ste se kvalitetno najeli. No, nije to samo ponos šta ću sada reći, ali nema do naše hrane. Kuhinja naše zemlje je nešto neprocjenjvo, odite samo malo van granica i potvrdite to pravilo. Zapravo, da se parafraziram, u svakoj zemlji se može odlično jesti, ako ste spremni iskeširati lovu u nekom finom restoranu, ali isto tako smatram da se stvari ocjenjuju po ovim malim stvarima koji si običan puk može priuštiti. Anglosasi imaju svoju kulturu, otočnu, ali Mediteran je Mediteran.

Ili na spanjolskom Villa de Madrid.

Kapitalni i najveci grad u Spanjolskoj, kao i u provinciji, odnosno regiji nazvanoj istim imenom.

Smjesten je na rijeci Manzanares u sredistu zemlje. Zbog geografskog polozaja, blaga i povijesti, smatra se glavnim sredistem Pirinejskog poluotoka, kao i politickim sredistem Spanjolske.

U sredistu grada zivi 3,5 milijuna ljudi, dok sa svim okolnim mjestima dostize brojku od skoro 6 milijuna. Grad se rasteze na povrsini od 607 kvadratnih kilometara.

Prvi povijesni zapisi o Madridu datiraju iz 9. stoljeca kad je Mehmed I. narucio konstrukciju male palace. Pokraj palace je prolazila rijeka Manzanares, koju su Muslimani nazvali al-Majerit (''izvor vode''). Po tome se mjesto nazvalo Majerit, sto se poslije prevelo na modernije nazivlje, odnosno Madrid.

Sluzbeni nadimak za stanovnike Madrida je Madrileno, iako su i nesluzbeno prozvani gatos (macke). Ime dolazi iz povijesnih ratnih izvora. Madridski vojnici su osvajali utvrde tako da su se golim rukama penjali na njihove zidine.

Kao kapitalni grad nekadasnjeg velikog spanjolskog carstva, Madrid se razapeo izmedju dva vremena. Danasnji moderni Madrid sacinjava bulevare i ogromne ekskluzivne shoping centre, dok stari dio grada i ima piktoresknu cjelinu.

Njegova punktna mjesta su:
• Royal Palace, velika operna kuca iz 1850. godine
• park Buen Retiro iz 1631. godine
• impozantan kompleks zgrada u kojima se nalazi Nacionalna biblioteka, nacionalni arhivi, te Arheoloski muzej.

Tri najjaca muzeja su:
• Prado muzej. Spada medju najvaznije muzeje na svijetu, sa stalnom postavom spanjolskih umjetnika poput Goye, El Greca, … Raphaela, Botticellia, Rubensa, Rembrandta. (Inace, ja sama sam cula za Prado jos negdje krajem osnovne kad sam se dokopala Sydney Sheldonove knjige ''Ako docekam sutra'' i onda bar par godina fantala kako zelim biti poput glavne protagonistice Tracy ili je bila Whitney, ne sjecam se vise, ali se sjecam Prada i Madrida, i zelje za tim gradom.)
• Muzej suvremene umjetnost Reina Sofia Museum sa najvaznijom postavom 20. stoljeca, odnosno 21.
• Muzej u privatnom vlasnistvu Thyssen-Bornemisza, koji sadrzava flamansku kulturu od pocetaka do trenutnih radova, s kolekcijom od 800 slika, skluptura, tapiserija i rezbarija.

Sam centar grada je podjeljen na 21 kvart, i ekspanzija Madrida je nevjerovatna. U periodu od 2001/2005 populacija grada je narasla za 300,ooo stanovnika i dozivjela svojevrsan fenomen jer se Madrid iz centra i donjeg grada rapidno prosirio na satelitske gradove.

Uz konstantne migracije stanovnistva, najvise migranata dolazi iz Ekvadora, Maroka, Kine i Kolumbije, te stalna potraznja za poslom, a usporedno s tim i dizanje cijena, dovele su do toga da Madrid danas glasi kao jedan od najskupljih gradova Europe.

Inace 350 milijuna u svijetu prica spanjolski kao prvi jezik, dok jos 100 milijuna ga zna kao drugi. Prosjecna dob za zenidbu muskarca u samom Madridu su 32 godine, dok je za zene prag 30 godina. Grad ima oko 70tak muzeja, 70tak kazalista, oko 250 knjiznica, i njihova Metro mreza se smatra jednom od najacih u svijetu, iza one u New Yorku, odnosno Londonu.

Sami stanovnici Madrida o svojoj klimi znaju reci, ‘nueve meses de invierno, tres meses de infierno’, sto znaci devet mjeseci zime, tri mjeseca pakla.

Barajas aerodrom pokraj Madrida je glavna pista poluotoka i glavna kicma preko koje se leti u Amerike, odnosno ostatak svijeta. Trenutno godisnje preko njega prodje 40 milijuna putnika, sto Barajas stavlja medju 20 najjacih svjetskih aerodroma.

U sijecnju ove godine otvorili su novi T4 terminal, i za sada je najveci europski terminal kroz koji ce se pustati preko 70 milijuna putnika.

U 19.oo sati sam sletila Aer Lingusom na T4 terminal. Pravac Madrid – Valencia.

Ne pisem, jer imam onu blokadu. Ako nemam papir i olovku kraj sebe, vecina stvari koje dozivljavam, mi se kasnije u cyber svijetu ucine pomalo blijedima. Zato sam pocela stvari zapisivati u mobitel, da se podsjetim, kad se probudim (odmamurim).

Zadnjih par dana sam odlucila napraviti laganicu. Vrijeme provodim doma, a na to me navuklo:
1. Vrijeme … sluzbeno jesen je pocela. Danas kad sam se probudila, zagnjurila sam lice u jastuk od srece jer me probudila zraka sunca. Zalutala, shvatila sam par sekundi kasnije.
2. Odluka da pub nije najbolje mjesto za ostaviti novce.
3. Will i Grace u sedam navecer na Living TV.

Ali imam ja puno toga za napisati. A ne, ne, ne dam se ja. Imala sam super vikend. Barry, moj Barry kojem se ocigledno svidjam, Seanov irski prijatelj milijunas nas je iznenadio s pozivom na veceru. Mi pristali, mada Sean s odredjenom skepsom jer je covjek debelo novcano potkozen, pa nismo znali sto ocekivati od vecere koja se trebala odrzati u Howthu. Sean je pomalo brijao bankrot, ja sam pomalo brijala finu veceru uz tiptop sredjeni look.

Uputili smo se vlakom do grada, gdje nas je on cekao u autu velicine omanjeg stana. Fino. Inace Howth je mjestace nedaleko od Dublina, s prekrasnim vidikovcem i tradicijom jedrenja i gustanja, zapravo. Tako da nam je prva odrednica bila Yacht club. Barry je clan, a clanom se moze postati samo tako ako te dvije osobe preporuce, ili ako imas nekoga u istom klubu zadnjih 20 godina. Sjeli za sank, Sean i ja valjda najmladj tamo, dobili par pogleda sa stolova okolo, tipa, a vi ste?, pa sam se malo promeskoljila, ali dok god to Barrya nije trzalo, nije ni nas. Poslije yacht kluba, u pub, na nesto kratko, pa do restorana.

Casa Pasta je restoran u centru grada, koji bi ja po procelju valjda odmah maknula s popisa mjesta gdje bi htjela krociti. Ali korice ne cine knjigu. Ovo je valjda bila najbolja spiza koju sam imala u zivotu. Vlasnik je 15 godina radio u LAu kao sef kuhinje u par restorana, u sada u svom rodnom gradu otvorio restorancic koji radi kao masinica. Svijece u boci na stolu, obicni stolovi, pohabane stolice, minimalan dekor, ali restoran je bio krcat, kad je dosla hrana, dok sam gramzljivo gutala, mislim da mi je uz svaki orgazmicki ugriz bilo jasno zasto je mjesto kultno, jer kad vam serviraju glavno jelo koje kosta 14 eura, a ne mozete ga pojesti od kolicine, klikeri sjednu na mjesto dok se pokusavate ponasati kulturno jer vam sve ispada iz usta. Ili kad vam za predjelo donesu tortilju velicine pice, Rioja vino, kad vam stalno guraju vodu s limetom u casu da se razbudite da ne padnete sa stolice od orgazma, kad uz to sve dobijete salatu s desetak vrsta povrca, te se na kraju dodatno ubijete u palacinkama prelivenim necim, ne znam s cim, vec sam pala u nesvjest. Casa Pasta.

Poslije smo se uputili do Dublina, po Barryjevu prijateljicu Wendy. Naime, kako se on razveo prije 8 mjeseci, i kako je trenutno imao probleme s ljubavnicom, veceras je odlucio dovesti Wendy, mladu 26godisnju psihijatricu. Kako nam je okolnost dopustala da nas dvoje pricamo hrvatskim jezikom, isto tako sam saznala da Wendy nije bila cura koju je Sean prije par dana vidio s njim. Barry je sluzbeno bio svaler. Mi sami vise nismo znali kako se cura zove, jer smo ju i Sean i ja tijekom veceri nazivali Wendy, jer su nam se od svih prica, imena pomijesala, a na kraju veceri se ispostavilo da se zove Kate, jer nas je Barry, kad je Wendykate otisla do wc-a, uz pripit smijeh, obavijestio da ju cijelo vrijeme nazivamo krivim imenom. Imenom ljubavnice. Broj jedan, s kojom je imao problema. Jadnica. No, zahuktavalo se u Samsari. Bankari se nasmrkali kokainom, trebe se polakomile za preocajno gadnim bankarima, mislim da toj jednoj curi bas nije bilo preugodno kad se ujutro probudila pokraj takve ‘ljepote’, i negdje pred zatvaranje, smo odlucili da je vrijeme da noc privedemo kraju. No, ne prije nego sto mi je Barry ostavio jedan ‘oh sori, lips’ poljubac. Taj se ne da. :)

Zadnja dva dana eto aktivnije nesto gledam telku, jer sam pocela okretati program za vrijeme njihovog Big Brothera. Vi mislite kakve mi ljude vodimo u ovaj nas doma? Nevjerovatna razlika u mentalitetima. Ovo sto se ovdje gleda je ekstremno ispiranje mozga, a ako su im oni ogledalo nacije, uopce se ne cudim sto su Irci ispali takvi kakvi jesu. Zapravo, zivot na Otoku cini svoje. Bilo da je to England, Wales, Scotland ili Ireland. Jucer sam gledala tog jednog klinca i sad ga pitaju sta je naucio u BBu, a on odgovara, ‘paaaa naucio sam kako se dizu rukavi dok se pere sudje, naucio sam da ne moram samo Welshane voljeti, naucio sam kako davati i primati ljubav…’ dok je ova druga tuka rekla kako joj se ne ide van, jer joj je super kako joj ljudi ovdje daju hranu, i slatkise, i cigarete, i video igrice, i ciste rucnike, i ima se s cim stalno igrati, i bas joj je lijepo ovdje, jel moze ona ostati u kuci. I ja buljim u taj ekran, jedem te Weetabix zitarice na koje sam se navukla i koje u kilama nosim doma, i ne vjerujem tim ljudima, pola biljkama, pola idiotima. I onda opet ne vjerujem samoj sebi da to gledam, a ne micem program. Tjesim samu sebe da je to zbog sagledavanja drugih ljudi i nacije, ali nije, jer mom cudjenju nema kraja.

Mjesto razmisljanja ovih dana mi je definitivno Island. Gledala sam Seanove video snimke. Zemlja Mjesec, gejzir, vulkan, i nigdje nikoga. Otok na margini. Nadrealna unutrasnjost zemlje. Bilo bi lijepo, citate cete, ako mi pogled ugleda crnu plazu.

Moram priznati da se u jednu ruku jedva cekam dokopati mog kompica doma, ovako si zvucim kao da vise pisem s maturalca, duga zima doma ce me dovesti u red. Kad pocne moja introspektiva, kad se misli posloze. Ali sada je vrijeme za krenut u stan, nesto pojesti, procitati, ususkat se u deku, i jos malo pricekati..

Lijepo da me citate, ali nisam vam ja prostor za oglasavanje svojih blogova. To sto trenutno nisam doma za svojim kompom, ne znaci da ne znam upotrijebiti tipku delete.

Necu se danas previse oglasiti, samo sam dosla provjeriti kako stvari stoje na hrvatskim prostorima. Ovdje se pocinje dizati prasina oko svjetskog prvenstva u golfu koji se zadnjih 80 godina uvijek odrzava na drugom mjestu. Ryder Cup, tako da smo se jucer odvezli do tog K kluba di se odrzava. Znate koja je to Finska. Mjesto je izabrano kao jedno od najekskluzivnijih odmaralista na svijetu. Pocetna clanarina im je 200,ooo eura. I onda jos godisnje placate 60tak tisuca. A uz to dobijete i vlastiti apartman, koji je napravljen pedesetak metara od terena. Tako da smo otisli na pice tamo, zapravo ja sam se malo zacudila kako su nas pustili unutra, jer cuvari stoje na ulazu, i pregledavaju se auti, samo sto je ovo Europa, naime, prvi pogled ne odaje nista. Jer ne morate tamo uletiti s krinolinama, vec za sada kad jos nema tako velikih provjera svaki covjek koji udje je potencijalni klijent, i strasno je kako se prema vama odnose, doslovce u bijelim rukavicama, jer nikad ne znas tko ce ispisat cek na dvjesto tisuca, a nosi levisice na sebi.

I onda sjednes na tu terasicu, i sve sto cujes je udaranje loptica i zvuk kako jure kroz zrak, zuborenje potoka oko terena, prakticki kao u nekom vakumu, jer nema bas ni ptica jer sve sto vidite su golf tereni, a mjesto je pola sata udaljeno od vreve Dublina. Lijep dozivljaj, osobito kad znas sto ce tamo biti za par tjedana. Da se razumijemo, nisam neki veliki ljubitelj golfa, zapravo ne znam ni puno o njemu, ali kad ovako nesto vidite, malo pocnete citati literaturu o tom sportu, jer nije za baciti. Jebeno elitan sport.

Poslije toga smo se bacili na japanske vrtove, koji je posjetio i sam japanski car, zapravo to mu je bila prva postaja na putu kroz Irsku. Iskreno, ocekivala sam nesto vise, ali poznavajuci megalomanske primisli ne samo nase kulture, vec opcenito zapadnog svijeta, na kraju razgledavanja vrta, Sean i ja smo shvatili da smo fulali ponatu mjesta. Minimalizam i je bit japanske kulture te u odnosu s time stapanje s prirodom, i sad nas dvoje kako smo se cijelo vrijeme setuckali po vrtu, ima 20 postaja, zapravo smo sve ovlas gledali, tek kad smo izasli, dosli smo do saznanja da nismo bili ni svjesni da je unutra posadjeno na stotine vrsta biljaka, i da ljudi koji dodju tamo, gledaju to sve i sa hortikulturalne strane, dok smo mi gledali, joj gle potok, ajmo kamenjem do njega, vidi mostic sta je crven, ova 'baraka' je mala ... a da ni ne govorim o tome kako je Japan poprilicno spiritualna zemlja, stoga nije zvaka za seljaka, barem nije bila jucer. Istina lijep izlet, ali dogovor je pao. U Japan se mora ici.

Iza vrtova se nalazi jedna od najjacih irskih konjusnica, ima konjic koji se zove Spirit, i u zadnje 4 godine, je konjic zaradio milijun i pol eura na trkama, fina cifra. Koja mrcina od zivotinje, a zivi bolje nego vecina ljudi. Ne, nazalost na vagi se dokazalo da imam desetak kila previse da bi ga jahala, dotakla da, ali nista vise od toga. Kad sam se okretala od Spirita, dobila sam dojam da je zanjistao od srece, gad mali, ne da on da ga jase bilo ko. :)

E i Vix, odgledala sam par epizoda Gray's anatomy, valjda se nisam dovoljno ufurala, pa me nije digla tvoja euforija oko serije, a opet, tebi su vise isle te serije nego meni.

Danas sam imala ozbiljnu namjeru nesto konkretno napisati, ali ne znam koliko ce mi to poci za rukom.

Razlog je frajer do mene u net cafeu, koji vec sat vremena ali konstantno prica preko skypa, toliko puno i toliko dugo, da mi nije jasno, ali uopce mi nije jasno jel on prica sam sa sobom, ili prica s nekim drugim, jer ako prica s nekim, mislim da ta druga osoba nije nikako dosla do rijeci, ili je otisla u shopping, ili ga prispojila da razgovara s televizorom. Jos da prica na engleskom, vec bi prisluskivala razgovor, pa ovdje prosljedivala, jer do vlastitih misli bas i nemrem nesto previse doci, ali ne prica.

:)

No, dobro, dio frustracija je izbacen. Koliko cujem, a cujem dobro, domace novine pisu da doma nikad u meteoroloskoj povijesti nije zabiljezen tako vruc srpanj. To si trenutno ne mogu predociti, nikako, jer je u Irskoj, sluzbeno pocela jesen. I to ne ona ugodna jesen, vec ona koja pocne od Atlantskog oceana, i pocne sibati vjetrom i jebeno nepredvidljivim promjenama. Zapravo su Irci vec bili nervozni sto je tri tjedna konstantno bilo suncano, vrijeme ko bomboncic, kad eto naplate. Ja si malo kemijam sta obuci ovih dana, stvarno mi danas fali moja mala pernata jaknica. Mada ne jebe to ljude ovdje, a ja se jos nikako naviknuti da se po ovom hladnom vremenu nose japanke.

Za ostale stvari mogu reci da sam se navikla, poprilicno. Osvjezila sam si dane kad sam u Tescu pronasla tikvice i patlidjane, i kad smo u ponedjeljak skupili ekipicu i poslozili delicije. Doma ne razmisljas o tim stvarima, ono, znas da je to ljetna hrana i da se to klopa, ali druga prica ovdje. Vix jedino mogu reci hvala sto mi je ukazala na Coolinarku, prava mala net riznica, osobito za ovakve situacije.

Nevjerojatno mi zvuci da sam ovdje vec pa skoro 4 tjedna. Znam da zvuci ko neki klise, ali vrijeme ovdje strasno brzo prolazi. A nije da se ja nesto posebno ubijam od posla, zapravo sam usla u jednu solidnu rutinu koja mi je stvarno pocela odgovarati. Prva dva tjedna sam imala turbulencije, jer ljude nisam dugo vidjela, pa dok sam se ponovno ubacila u tracnice gdje vise nisam trebala odrzavati chitchat razgovore, a stalno neka nova lica, stalna upoznavanja, i sada kad se to stabiliziralo, moram reci da sam uzela predah i odahnula. Itekako. Uz tekuce stvarcice koje mozes nekome ispricati, a da ta osoba nije drito Sean.

U Dublinu ovih dana i nema nesto posebno puno dogadjanja. Ljeto je i puno ljudi je otislo van zemlje, sto se iskompenziralo s jako puno srednjoskolaca iz Spanjolske i Italije, u nebrojivim kolicinama. Jebeno je to kad dolazis iz poprilicno bogatih EU zemalja, i kad roditelji mogu tako klincima priustiti dva mjeseca ili par tjedana zivota u Irskoj da malo nauce jezik. Istina, dragi su mi ti klinci, nisam ni jednog osobno upoznala jer ih ima u hordama, ali super je vidjeti toliko mladjarije na jednom mjestu koji fakat uzivaju u svojoj Dublinskoj avanturi kroz irsku floru i faunu. A ima se para, brate mili. Ne znam s koliko su ih novaca starci opskrbili, no Carrolls (najveca irska suvenirnica) ubija od posla.

Ostalo, sve nekako normala. Dosta veceri sam negdje vani, ali danas sam odlucila napraviti predah od toga. Jucer su svi taxisti strajkali, pa u gradu nije bilo psa, sto mi je savrseno doslo, jer je grad malo nepodnosljiv za vrijeme spice, kad po ulici hodas pokocenih ramena, jer nema mjesta za hodanje.

Imam taj mali ritual, jer sam skuzila da sto sam se udebljala ovdje, udebljala sam se, jer je neminovno da se u Dublinu dignu kile, tako da si svaki dan kupim Magnum od minte, malo prosecem gradom, prodjem preko O'Connell mosta, pa malo svrljanje ulicama. Ili do Liffey dokova, ili s druge strane kod St. Stephens gardena. Vise nisam zainteresirana za svrljanje po trgovinama, rasprodaje ovdje su prestrasne. Do 70 posto snizenja. Mada moram priznati da mi se ovdasnja moda nikako ne svidja. Zenskice nose, one Twiggy haljinice, ma klasicne britanske, rezane ispod sisa, do iznad koljena, i na to ide neki kardigan prepun sljokica. Malo mi je to vise za njihove konjicke utrke, koje su ovih dana ovdje, boze dragi, kakva je to pak moda, ali na te stvari se stvarno ne obazirem previse.

Uvjerena sam da cu uskoro poznavati i Spanjolsku na ovaj nacin, jer imati Spanjolca za prijatelja znaci:
1. Nikad ne radi dogovore, vec se pojavi u nekom pubu i iz puba posalji poruku svom Espana prijatelju/ici i reci mu/joj da tu i tu sjedis i da bi bilo lijepo da dodje. I onda cekaj jos barem sat vremena, jer
a) pije kavu
b) pusi
c) zali se na vrijeme
d) gleda se u ogledalo
2. Znati da postoji 4 ''republike'' unutar drzave: Andaluzija, Katalonija, Galicia, i Basque republika. Uz to da su oni s juga:
a) bogati
b) lijepi
c) bogati i lijepi
d) ti mozes biti sretan sto si ju/ga upoznao i imas srecu s sjedis s njim/njom u drustvu.
3. Shvatis da se oni s juga jos manje razumiju dok pricaju s onima sa sjevera ili Tenerifa, odnosno ne kuze se ni priblizno tako kako se naprimjer nasi Dalmosi kuze sa Zagorcima.
4. Naucis reci gracias, na barem 10 razlicitih nacina, i sve i jedan je ispravan, jer Spanjolska ima 17 pokrajina.
5. Zacudis se kad shvatis kako su ti se uvukli u kozu mada rijetko stignes doci do rijeci od njih.
6. Sto uvijek imas krevet za spavanje, od Almerie, Cordobe, Madrida, Las Palmasa, Mallorce, Valencie pa do Galicie.
7. Kompletno uvidis sto znaci rijec hedonizam. Malo cigareta, malo kava, malo ruckic, slatkis, voce, cigareta, piva, nikad kraja s njima...

Jedna stvar me stvarno zabavlja ovih dana. Po cijelom gradu je obljepljen plakat novog Colin Farrell filma. Ja si sve brijem da ce ovdje biti i premijera. E pa mogu slobodno napisati, da bi bilo itekako zgodno kad bi frajera vidjela u roku od recimo tjedan dana. Vidim da mi Bono nije sudjen, ali i stvarno je stvar u tome sto je cudno, ali Dublin stvarno ljeti nije nesto krcat dogadjajima. Ko ce ga znati, ako ga vidim, citat cete.

I da, za one koji uskoro namjeravaju doci ovdje, neka vam ostane negdje izmemorirano. Nemojte kupovati u Sparu i Londisu, i malim lokalnim trgovinicama, na veliko kupujte u Tescu, a za grabez se pripremite u Lidlu, mada trgovina u kojoj nikad nisam vidjela ni jednog domaceg stanovnika.

Odo ja.