Stvari se ponovno vraćaju u normalu.

Ljetna pustolovina dolazi svome kraju. Najviše vlastitog čuđenja mi odlazi na dvije stvari, jedna je što nemam fleševe jer se napokon budim u svome krevetu, a nisam izbezumljena kao prošlih puta, kad sam se budila jer nisam više znala gdje spavam, a drugo je to što sam potpuno zaboravila na ambroziju, koja me pokosila par sati nakon izlaska iz aviona.

Jednoj stvari se stvarno veselim. Kad sam došla doma, i kad sam malo rezimirala stvari, počela sam čitati svoje postove s bloga, i moram priznati da nisam nešto zadovoljna s njima. Padre Novinar mi je također objasnio svoju verziju priče, jer me čitao. Nema pisanja bez potpune koncentracije. U nekim određenim aspektima mog putovanja, baš mi je zafalila ta spisalačka finta. Na greškama se uči.

Ovih dana započinjem regeneriranje nekih mojih zakržljalih misaonih područja. Zapravo, puno se stvari dogodilo dok me nije bilo. O nekima još zaista ne znam što bi mislila. Treba mi malo vremena da se stvari stabiliziraju, da uđemo u listopad, mjesec koji ja volim, jer označava prekretnicu nakon ljeta i početne jeseni. I stoga se veselim nekim mojih budućim seciranjima na ovom blogu, jer sam zaista shvatila da puno stvari koje ovdje napišem, me spasi, od nekih nepotrebnih vanjskih reakcija.

Ali jedna stvar ima svoju cijenu. Raznolikost. I kako se stvari uspiju promjeniti u jednom malom periodu života. Ne samo moga, za mene vjerovatno jedino u tome što sam na neke stvari došla na gotovo, dok su ostali od početka bili u tim procesima. Koliko mi je drago što se sve izdogađalo, toliko mi je i žao, jer u nekim stvarima, navika je i biti u ugodnoj kolotečini.