To ću vam reci.
Instant klik sam dozivjela s tim ogromnim gradom koji se sav izgrađuje i koji je smjesten u sred pustinje, a okruzen brdima, a i inace je najvisi kapitalni grad Europe, jer je smjesten na tisucu metara nadmorske visine, tako dok hodate gradom imate dojam da se ili stalno penjete, ili spustate. Zamislite si Madrid kao da je smjesten na vrhu Sljemena i onda jos sve daleko daleko u dubinu, okolo, i na sve strane.
Velika sreća se zove imati prijatelja u Španjolskoj. Ili se instant zaljubiti koliko Sean toliko i ja, u ženu Španjolku od prijatelja, s kojom se nedavno oženio. Mada moram priznati da ja pomalo i vise od njega, jer do sada nisam upoznala takvo stvorenje.
Ali bolje je krenuti od početka. Krenuti od Dublina i Barajasa. Krenuli smo Aer Lingusom, povratna karta je bila 150 eura, ali kupljena jos prije 3 mjeseca. Napisala sam da je T4 pusten u pogon u siječnju, ali nisam do tada znala da je to jedan od najimpresivnijih aerodroma (terminala) koje sam vidjela. Ima oko 800 izlaza za avione, napravljen je sav od čelika, stakla i pokretnih stepenica. Boja je žuta, umirujuća, i na konstantnom španjolskom suncu odaje dojam još veće masivnosti nego što je, jer zbog te glomaznosti, ostale ljudi baš i na viđate. A tisuće prolaze dnevno. A i ljeto je. Onda si to zamislite. Nevjerovatno je dobro organiziran, i od trenutka izlaska iz aviona do podizanja torbi, će proći ravno sat vremena, jer kad izađete iz aviona, prođete carinu s kojom se nema problema mada Hrvatska nije u EU, što sam vrlo dobro osjetila kad sam jučer ponovno bila u Londonu.
Znači Barajas. Avion, zatim šetnja po tim bezbrojnim pokretnim stepenicama, carina, normala, a žensko sam, malo smješak, malo Hola, malo 'da, došla sam se sunčati', i sve ok prođe i zatim na digitalni vlak bez vozača koji vozi oko 5 minuta, a još uvijek ste na istom terminalu, da vas odvede do torbi, i onda kad izađete hodate još, i hodate, i nikad kraja, a nigdje nikoga, osim vas iz istog aviona, čelika, stakla, ogromnih ventilacija i čuđenja, jer je aerodrom napravljen nevjerovatno urbano moderno i funkcionalno. Izađete van, okrenete se i do kud pogled seže, aerodrom. Barajas, ali stvarno bi se samo budala na njemu izgubila.
Odvezli su nas doma. Žive u jednoj ekskluzivnoj četvrti Madrida, van grada, desetak metara od njih se nalazi spanjolski Beverly Hills. Za Madrid je normalno imati bazen u dvorištu, tako dok prolazite avionom iznad zemlje, uz svaku kuću vidite malu lokvu vode, pa ni mi nismo ostali iznenađeni kad smo iza zgrade ugledali, u zaštićenom dijelu, olimpijski bazen, a uz njega, dječje igralište, veliki vrt, dva teniska igrališta, te stazu za bočanje. I to sve samo za stanare zgrada, kojih sagrađeno u kvadrat ima 8, a u jednoj zgradi ima smo 6 stanova, veličine od 150 do 200tinjak kvadrata. Sjekira u medu. Nas dvoje smo, dok su nam domaćini bili na poslu, imali seanse na tom bazenu, jer koliko smo vidjeli, stanari baš i ne idu na njega ili da se koriste drugim aktivnostima. Za ne povjerovati.
I onda zoooom do grada. U biti smo se nas obadvoje htjeli malo odmoriti od irske hrane, jer falila nam je kontinentalna spiza, nešto s okusom, gdje je paradajz, paradajz, a šunka šunka. Hamon, hamon. Tako da smo šibicarili isključivo oko cervecerija, što su pivnice, jer je cerveza pivo i oko tapasa, što je besplatna hrana što se dobiva uz piće. Ja sam se nakon prvog dana navukla na cervezu con lemon. Inaće sam pivoljubac, tako da mi je Irska po tom pitanju stvarno bila draga prijateljica, ali ne volim miješati pića, ali kad sam vidjela kako domaćini truse pivo s fantom od limuna, nisam mogla odoljeti. I tako po cijele dane, Španjolci su bolesni hedonisti. Istina, pun kurac rade, prosječna plaća ima je oko 1200 eura, što je u redu za život, ali treba sve troškove života održavati. Istina naši domaćini su po tom pitanju malo drugačiji, jer su obadvoje pozicionirani na visokim radnim mjestima zbog visoke izobrazbe, a svega 27 godina.
Sean i ja smo valjda prvi dan, samo jeli i hodali, pa malo pričali, pa pili, pa jeli i pili, pa padali u nesvjest jer više nismo mogli, a tapasi samo dolaze. Oni su vam inaće, male porcije francuskog kruha s pršutom, šparoge s lučicama i maslinama, pečeni krumpir sa kobasicom, porcije škampi s limunom, sir s umacima, ... i onda kad popijete piće, dobijete novu porciju. Pa ti diši. A i mentalitet grada je takav, je užurban, ali se osjeti da ste u Španjolskoj, gdje je izmišljena riječ 'siesta', ali iskreno, šta i raditi drugo, ako niste na poslu, kad uprži do 38 stupnjeva, a vi upravo ručali, nego da legnete, odmorite, stavite si cervezu con limon ispred sebe, i zatvorite oči dok čujete kako vam se klinci brčkaju u bazenu ispred stana, kuće.
Zapravo Madrid diše na taj način da je mjesto izrazito sklono tulumarenju, početkom godine je stupio zakon na snagu da se homoseksulani parovi mogu ženiti, tako da se ljubav osjeti u zraku, jer dok je kraljevska obitelj još uvijek jaka, dok je Španjolska nekad bila uz Englesku, Portugal i Nizozemsku jedna od najvećih kolonizacijskih sila, katolička crkva ima veliki utjecaj, mada više sada u koricama, nego i po stranicama, zato su ovake 'ekstremnosti' itekako očite.
Ipak, nije neuobičajeno da se tijekom tjedna tulumari do 6/7 ujutro i da se odmah zatim ide drito na posao, zapravo, mnogi tako spajaju četvrtak s početkom petka radi produžavanja vikenda, ali jedna stvar je rijetka, barem koliko sam vidjela, jer sam u Madrid došla s noćnim impresijama Dublina, odnosno Londona, gdje je najbitnije satrati se u najkraćem roku i biti mortus do jutra. Španjolci ne vole raditi budale od sebe, barem ne ovako javno. Zapravo im je kultura takvog ispijanja pomalo apstraktna, u generalnom pogledu, o pojedincima se naravno nikad ne može pričati, je uz takvu kuhinju, klimu, i Rioja vina, stvar je u guštu. I što sporijem tempu. Ali Dublin ne bi bio takav grad kakav je, jer ritam grada je puno brži, puno veći aspekt je na materijalnom, i večeri su definitivno vulgarnije, s time ne želim reći i neugodnije, jer svaka kultura ima svoje vrline odnosno mane. Dublin je grad za alkoholni hedonizam, jer je grad uz sve što se događa u njemu manje više bukvalno 24h pijan, dok je Madrid još uvijek mjesto klasičnih starih diskoteka, u kojem nisam bila više od deset godina, mjesto gdje je Metro neophodan, i jednostavan za upotrebu (opaska za Seana: mada sam se ja u svim podzemna željeznica situacijama ponašala kao tikva jer mozak na pašu što se tiće te orijentacije, pa ovo pišem jer sam po njemu vidjela da se snašao poput ribe u vodi, a s time i ja, dok sam ja zapravo gledala ljude, trgovinice, aparate sa slatkišima, i prolazila kroz 12 linija Metroa bez brige i pameti. :))
No, da ne dam krivi dojam. Nije Madrid idila, kapitalni je grad, uz to i kraljevski, ogromna fluktuacija ljudi, a Španjolska je zemlja gipsya, goleme pustinjske zemlje, velikog utjecaja Maroka i Afrike, velika lokacija mixa južno američke kulture, sjeverno afričkog mirisa hašiša kojeg valjda svi i svagdje puše, i španjolaca koji kao takvi zapravo i ne postoje, jer se u zemlji pričaju 4 jezika. Andaluzija, Katalonija, Galicia, i Baskijska republika. I onda unutarnje razlike između Barcelone i Madrida, između bogatog i galebovskog juga, te kišne, oceanske klime sjeverne Galicie, između Baska s najbogatijom kuhinjom u zemlji i pomalo klasnog separiranja između muškaraca i žena u San Sebastianu, gdje se održavaju natjecanja u kuhanju između muškaraca, i gdje je htio ne htio ipak jedna od najpoznatijih skraćenica ETA.
Dok jedni smatraju da su ljudi iz Madrida nevjerovatno pompozni jer su iz kapitalnog grada, dotle oni s juga smatraju da su se rodili s cvijetom u guzici, dok su Baski pod nekom svojom politikom, a opet cijela zemlja cvjeta, tortura Franka je ostavila svoje. Starije generacije su naučile na diktaturu i odricanje, novim generacijama je manje više sve dopušteno. Ili se barem tako ponašaju.
Ipak u Madridu postoje, kao i u svim velikim metropolama, organizirane bande, jer 6 milijuna stanovnika s okolicom je velika brojka. Europol tvrdi da većina europskih mafija raštrkanih preko cijelog kontinenta ima kontakte sa Španjolskom. U Madridu se najviše borbi vodi oko kolumbijske mafije koja raspačava heroin, marokanske mafije koja je glavna za uvoz hašiša, te istočno europska mafija koja je glavna za prostituciju i oružje. Dok smo bili u Madridu, najviše pažnje je zauzimao rumunjski organizirani kriminal, odnosno, desetak ljudi koji provaljuju po ekskluzivnim kućama, ali su se trenutno popriličo razbahatili i najviše vole da je vlasnik i obitelj doma, te da provale, uđu u kuću i da im vlasnik sam kaže di se nalaze novci i druge vrijednosti, da uštede na vremenu, te da kasnije premlate sve članove. Dosta brutalno.
Ali ne zabrinjavš se s tim stvarima dok šećeš po Plazi Sante Ane, dok šetuckaš po Solu, dok promatraš najveću toreadorsku arenu koja je ukrašena potpuno marokanskim stilom, dok se voziš kroz Castellanu, glavnu arteriju Madrida u kojem je smješteno poslovno središte grada, kad gledaš njihove zgrade bilo kojeg Ministarstva, odnosno meni najimpresivnija zgrada Ministarstva agrokulture koja se nalazi preko puta Atoche, stanice koja se 2004. našla na udaru terorističkih napada. A ako vam zatreba odmor od grada zaletite se do parka Retiro, i šetate, tražite kutak za neku svoju klupicu.
Prado nisam vidjela. Dogovor je bio otići u ponedjeljak, ponedjeljkom je Prado zatvoren. Stoga je baskijski, komada 4, i ja, dogovor pao da odemo do Muzeja moderne umjetnosti Reina Sofia. Trebalo mi je 4 sata da pregledam dva kata od četiri. Uvijek sam tvrdila da mi je likovna umjetnost najaspstraktnija od svih, poveznica je s tim da ne znam raditi puno stvari s rukama, odnosno, crtanje, slikanje, tempera, kolaži, glina, ... nikad nisu bili moj cup of tea. Stoga sam neke stvari u muzeju gledala s dozom totalnog ismijavanja, jer napraviti rupu u glinu i nije baš neki problem, a i glavni razlog posjeta je bila Picassova Guernica, koja mi se svidjela, ali pitajte me to opet bi mi se svidjela da nisam znala da je to Guernica i da je Picasso naslikao. Naknadno sam pročitala simbolizam same slike. Muzej je stvarno impresivan, zapravo sadrži kolekciju najpoznatijih španjolskih modernih umjetnika, naravno i Dalia, s kojim sam se najviše družila, jer do sad mi nije nešto sjedao, dok se nisam poprave udubila u njegove radove. A i onda nakon svega sam si došla do misli, da mada stvarno veliku večinu viđenih stvari ja osobno nikad ne bi nazvala umjetnošću, već više igrarijama, shvatiš da je, meni laiku ne, ali cijeloj armiji kustosa, doktora povijesti umjetnosti, kolekcionara ... muzej je neprocjenjiv. Kad ljudi vide nešto što ti sam ne vidiš. Zato mi je Reina Sofia ostavila utisak, jer moraš cijenit slike, radove, metalne, drvene, eksponate, pojedine umjetnike, kao i sveukupnu kolekciju umjetnika, koji rade nešto novo, moderno, jer vjerujem da je fakat teško biti umjetnik moderne umjetnosti, kad je već puno toga napravljeno, istraženo, a treba biti kreativan, osobito s nečim takvim što se bazira samo na tome jel ti to imaš ili nemaš.
Još nešto što Madrid ima su: šoping centri i moda. Mango kao moj davni španjolski miljenik, upotpunjen sa Zarom i Bershkom. Cijene ono. Tako, tako, ovisno, kako pogodite vrijeme i rasprodaje. Pomalo mi je čudno kako se Zara još nije otvorila u Hrvatskoj, jer je odlična kvaliteta odjeće, a za svakodnevnu upotrebu, jer je isto veliki lanac. Isto za preporuku ako itko od vas uskoro posjeti grad da navratite do Vips lanca restorana, jer točno ono što vidite na slici menia, je ono što dobijete, a to je jebena rijetkost za nešto što je lanac restorana, a da stvarno možete reći da ste se kvalitetno najeli. No, nije to samo ponos šta ću sada reći, ali nema do naše hrane. Kuhinja naše zemlje je nešto neprocjenjvo, odite samo malo van granica i potvrdite to pravilo. Zapravo, da se parafraziram, u svakoj zemlji se može odlično jesti, ako ste spremni iskeširati lovu u nekom finom restoranu, ali isto tako smatram da se stvari ocjenjuju po ovim malim stvarima koji si običan puk može priuštiti. Anglosasi imaju svoju kulturu, otočnu, ali Mediteran je Mediteran.