Ne pisem, jer imam onu blokadu. Ako nemam papir i olovku kraj sebe, vecina stvari koje dozivljavam, mi se kasnije u cyber svijetu ucine pomalo blijedima. Zato sam pocela stvari zapisivati u mobitel, da se podsjetim, kad se probudim (odmamurim).

Zadnjih par dana sam odlucila napraviti laganicu. Vrijeme provodim doma, a na to me navuklo:
1. Vrijeme … sluzbeno jesen je pocela. Danas kad sam se probudila, zagnjurila sam lice u jastuk od srece jer me probudila zraka sunca. Zalutala, shvatila sam par sekundi kasnije.
2. Odluka da pub nije najbolje mjesto za ostaviti novce.
3. Will i Grace u sedam navecer na Living TV.

Ali imam ja puno toga za napisati. A ne, ne, ne dam se ja. Imala sam super vikend. Barry, moj Barry kojem se ocigledno svidjam, Seanov irski prijatelj milijunas nas je iznenadio s pozivom na veceru. Mi pristali, mada Sean s odredjenom skepsom jer je covjek debelo novcano potkozen, pa nismo znali sto ocekivati od vecere koja se trebala odrzati u Howthu. Sean je pomalo brijao bankrot, ja sam pomalo brijala finu veceru uz tiptop sredjeni look.

Uputili smo se vlakom do grada, gdje nas je on cekao u autu velicine omanjeg stana. Fino. Inace Howth je mjestace nedaleko od Dublina, s prekrasnim vidikovcem i tradicijom jedrenja i gustanja, zapravo. Tako da nam je prva odrednica bila Yacht club. Barry je clan, a clanom se moze postati samo tako ako te dvije osobe preporuce, ili ako imas nekoga u istom klubu zadnjih 20 godina. Sjeli za sank, Sean i ja valjda najmladj tamo, dobili par pogleda sa stolova okolo, tipa, a vi ste?, pa sam se malo promeskoljila, ali dok god to Barrya nije trzalo, nije ni nas. Poslije yacht kluba, u pub, na nesto kratko, pa do restorana.

Casa Pasta je restoran u centru grada, koji bi ja po procelju valjda odmah maknula s popisa mjesta gdje bi htjela krociti. Ali korice ne cine knjigu. Ovo je valjda bila najbolja spiza koju sam imala u zivotu. Vlasnik je 15 godina radio u LAu kao sef kuhinje u par restorana, u sada u svom rodnom gradu otvorio restorancic koji radi kao masinica. Svijece u boci na stolu, obicni stolovi, pohabane stolice, minimalan dekor, ali restoran je bio krcat, kad je dosla hrana, dok sam gramzljivo gutala, mislim da mi je uz svaki orgazmicki ugriz bilo jasno zasto je mjesto kultno, jer kad vam serviraju glavno jelo koje kosta 14 eura, a ne mozete ga pojesti od kolicine, klikeri sjednu na mjesto dok se pokusavate ponasati kulturno jer vam sve ispada iz usta. Ili kad vam za predjelo donesu tortilju velicine pice, Rioja vino, kad vam stalno guraju vodu s limetom u casu da se razbudite da ne padnete sa stolice od orgazma, kad uz to sve dobijete salatu s desetak vrsta povrca, te se na kraju dodatno ubijete u palacinkama prelivenim necim, ne znam s cim, vec sam pala u nesvjest. Casa Pasta.

Poslije smo se uputili do Dublina, po Barryjevu prijateljicu Wendy. Naime, kako se on razveo prije 8 mjeseci, i kako je trenutno imao probleme s ljubavnicom, veceras je odlucio dovesti Wendy, mladu 26godisnju psihijatricu. Kako nam je okolnost dopustala da nas dvoje pricamo hrvatskim jezikom, isto tako sam saznala da Wendy nije bila cura koju je Sean prije par dana vidio s njim. Barry je sluzbeno bio svaler. Mi sami vise nismo znali kako se cura zove, jer smo ju i Sean i ja tijekom veceri nazivali Wendy, jer su nam se od svih prica, imena pomijesala, a na kraju veceri se ispostavilo da se zove Kate, jer nas je Barry, kad je Wendykate otisla do wc-a, uz pripit smijeh, obavijestio da ju cijelo vrijeme nazivamo krivim imenom. Imenom ljubavnice. Broj jedan, s kojom je imao problema. Jadnica. No, zahuktavalo se u Samsari. Bankari se nasmrkali kokainom, trebe se polakomile za preocajno gadnim bankarima, mislim da toj jednoj curi bas nije bilo preugodno kad se ujutro probudila pokraj takve ‘ljepote’, i negdje pred zatvaranje, smo odlucili da je vrijeme da noc privedemo kraju. No, ne prije nego sto mi je Barry ostavio jedan ‘oh sori, lips’ poljubac. Taj se ne da. :)

Zadnja dva dana eto aktivnije nesto gledam telku, jer sam pocela okretati program za vrijeme njihovog Big Brothera. Vi mislite kakve mi ljude vodimo u ovaj nas doma? Nevjerovatna razlika u mentalitetima. Ovo sto se ovdje gleda je ekstremno ispiranje mozga, a ako su im oni ogledalo nacije, uopce se ne cudim sto su Irci ispali takvi kakvi jesu. Zapravo, zivot na Otoku cini svoje. Bilo da je to England, Wales, Scotland ili Ireland. Jucer sam gledala tog jednog klinca i sad ga pitaju sta je naucio u BBu, a on odgovara, ‘paaaa naucio sam kako se dizu rukavi dok se pere sudje, naucio sam da ne moram samo Welshane voljeti, naucio sam kako davati i primati ljubav…’ dok je ova druga tuka rekla kako joj se ne ide van, jer joj je super kako joj ljudi ovdje daju hranu, i slatkise, i cigarete, i video igrice, i ciste rucnike, i ima se s cim stalno igrati, i bas joj je lijepo ovdje, jel moze ona ostati u kuci. I ja buljim u taj ekran, jedem te Weetabix zitarice na koje sam se navukla i koje u kilama nosim doma, i ne vjerujem tim ljudima, pola biljkama, pola idiotima. I onda opet ne vjerujem samoj sebi da to gledam, a ne micem program. Tjesim samu sebe da je to zbog sagledavanja drugih ljudi i nacije, ali nije, jer mom cudjenju nema kraja.

Mjesto razmisljanja ovih dana mi je definitivno Island. Gledala sam Seanove video snimke. Zemlja Mjesec, gejzir, vulkan, i nigdje nikoga. Otok na margini. Nadrealna unutrasnjost zemlje. Bilo bi lijepo, citate cete, ako mi pogled ugleda crnu plazu.

Moram priznati da se u jednu ruku jedva cekam dokopati mog kompica doma, ovako si zvucim kao da vise pisem s maturalca, duga zima doma ce me dovesti u red. Kad pocne moja introspektiva, kad se misli posloze. Ali sada je vrijeme za krenut u stan, nesto pojesti, procitati, ususkat se u deku, i jos malo pricekati..