Dugo je starac pokušavao otključati vrata. Nervozno, drhtavih ruku, jedva je pronašao pravi ključ, a naciljati zatim bravu bilo je stvar slučajnosti i sreće. Kada je napokon uspio, odgurnuo ih je što je brže mogao, podigao vrećice s poda, i ušao u stan. Nije se osvrtao; bilo je samo bitno da se što prije sakrije u sigurnosti svoga doma. Zalupio je vrata svojim koščatim plećima, podupro ih pogrbljenim leđima, i ostao tako naslonjen na njih stajati. Teško je disao; glasni plitki hroptaji odzvanjali su hodnikom, i probijali se kroz zaglušujući metež u njegovoj glavi. Nehotice je ispustio vrećice iz ruku, a tresak razbijanja staklenke kiselih krastavaca gotovo mu je probio bubnjić. Uz bolan izraz na licu, dlanovima je pokrio uši. Sa uzavrela čela klizile su krupne hladne kapi znoja, a neukrotivi otkucaji srca su kroz njegova leđa tresli teška ulazna vrata i prolamali se stubištem. Svjetlina i veličina slike pred očima ritmično su se mijenjale. Naočale više nisu imale smisla; skinuo ih je i ispustio iz ruke. Trenutak kasnije, zakoračivši u stranu, čuo je kako se drobe njihova stakla. Pod njegovim oslabljelim nogama, pod se ljuljao i izmicao. Zatvorio je oči, napipao zid lijevo od vrata, i polako, više instinktivno, krenuo ka dnevnoj sobi. Pridržavajući se tako za zid, svaki korak se trudio pomno isplanirati kroz svoju posve urušenu svijest. Pritisak u prsima nije jenjavao.

"Mirna", tiho je zavapio, i oslušnuo. Odgovor nije stizao. Napravio je još nekoliko koraka, pa pokušao opet: "Mirnaa! Di si? Pomozi mi. Ne vidim ništa... Mirna!"

Očaj uzaludnog dozivanja sve je više ustuknjivao pred ljutnjom. Naposljetku se uspio dokopati svoje zelene fotelje, sjeo, i odškrinuo kapke. Kroz šarene nemirne mrlje u mutnoj slici pred svojim očima, spazio je mobitel na stolu; i učinio kako su ga bili i naučili: kada ih želi nazvati, neka samo pritisne, i dugo drži, broj '2'.

"Daaa?", ubrzo se javio vedar djevojački glas.
"Halo? 'ko je?", žmirkajući je izgovarao drhtavim glasom.
"Ja sam, deda. Helena!"
"'ko?"
"Helena je", odgovorila je nešto glasnije, "Helena, deda! Halo? Nazvao si nas. Čuješ me?"
"E, Helena. Helena", ponovio je par puta ime koje je čuo.
"Reci, deda? Kako si?"
"Nisam... Nisam...", mucao je starac.
"Što je bilo? Si dobro?"
"Ne znam... Jel' moja Mirna možda tamo?"
"Mirna?", zastala je djevojka, "Misliš na baku Mirnu?"
"E, da, da. Baka. Baka Mirna. Jel' je?"
"Deda..."
"Nije doma. Ne znam di je. Ne mogu je pronaći."
"Deda..., bake nema...", promucala je zbunjeno Helena, "Već odavno je nema."
"Nema?"

Potresen, starac je širom otvorio oči. Pred tako malo bistrijim pogledom, na stolu se ukazala Njena uramljena fotografija. U trenutku su se bijes i očaj sjedinili u tugu, koju nije mogao posve razumjeti. Samo je znao da je osjeća.

"Deda, smiri se, molim te. Polako. Jesi li dobro? Jel' trebam doć?"
"Nema... Mirne...", zbunjeno je naglas razmišljao starac.
"Nema, deda. Ali ja sam tu. Helena."
"Helena."
"Da, Helena. Tvoja Helena. Tvoja unuka. Jel' se sjećaš?"
"Da, da... Helena...", trljao je starac dlanom čelo.
"Si oukej?"
"Jesam... Jesam... Samo me malo u'vatilo...", polako se počeo sabirati starac.
"Što je? Što te uhvatilo?"
"Ma, ne znam. Stišće me..."
"Što? Reci mi."
"Ne znam... Malo se čudno osjećam. Manta mi se malo u glavi... I lupa mi tu nešto malo."
"Gdje točno?"
"Pa, tu", upirao je starac prstom u prsa.
"Sjedni se, deda, i pričekaj. Sad ću doć'."
"Ma, sjedim... Ne moraš dolazit'. Dobro sam. Bit ću..."
"Deda, molim te, smiri se, i probaj mi točno opisati što ti je."
"Ne znam... Vrti mi se malo. I soba kao da se malo stišće oko mene. Kao da postaje nekako manja. Čini mi se da se zidovi približavaju."
"Deda?"
"Zidovi..."

"Deda, a jesi li ti čuo za Stephena Hawkinga, onog poznatog fizičara?", zapitala je nakon kraćeg razmišljanja.
"Zidovi... Kako si rekla?"
"Hawking. Stephen Hawking, deda. Nisi?"
"Ne. Ne znam... Nisam."
"E, to nam je baš danas u školi pričala profesorica iz fizike."
"Nisam, Helena moja. Nisam. Kako si rekla? Hoki?"
"Da, Hawking. E, vidiš, deda, to ti je jedan jako jako pametan čovjek. I on ti već cijeloga svoga života pokušava riješiti jednu veliku zagonetku", gotovo je tepala djevojka, pokušavajući smiriti i djeda i sebe.
"Zagonetku?"
"A-haa", izdahnula je zrak što je tajanstvenije mogla.
"Kakvu zagonetku?"
"Pa, vidiš, on ti pokušava skužit' 'oće li se ovaj naš svemir zauvijek širit', ili će ipak u jednom trenutku prestat' rast', i počet' se skupljat'."
"Da?"
"Da, deda. I znaš šta?"
"Ha?"
"Mislim da bismo ga nas dvoje trebali sada nazvat' i reć' mu da znamo odgovor na to njegovo pitanje."
"Kako?"
"Pa jednostavno, deda!", kliknula je Helena, "Ti si upravo rekao da vidiš da tvoja soba postaje sve manja i manja. Da ti se zidovi skupljaju. Jel' da?"
"Je, je... Tako mi se čini", nasmiješio se djed.
"I? I...? Što nam to govori?", spašavala je djedovu lucidnost od utapanja.
"Ma, da, znam... Znam..."
"Očito je da se ovaj naš svemir već počeo smanjivat'. Jel' da?", nasmijala se djevojka.
"Je, Mirna moja. Je. Točno je tako kako kažeš", smješkao se djed.
"Helena, deda."
"Da, Helena... Helena..."
"'ajde, deda, sad se smiri još malo, i strpi se dok ne dođem. Pa ćemo onda skupa nazvat tog našeg gospona Hawkinga, i sve mu reć'! Može? 'ajde, drž' mi se."
"Dobro. Čekam te,...", odgovori djed i, kako su mu bili objasnili, pritisne "onaj crveni gumb" na mobitelu.
"Stižem, deda... I ne brini, sve će bit' u redu", izgovorila je Helena u zamuklu telefonsku vezu, već odijevajući kaput i brišući vlažne oči.
"... Mirna moja", prošaputao je starac u bradu, još uvijek pomalo zbrkanih misli.

Ljiljanu upoznah tog davnog ljetnog petka, na terasi kafića na Gornjem gradu. Sama, upadljive kratke kričavo-crvene kose, duboko zadubljena u mesnatu knjigu na svojem krilu, ispijala je sok i otpuhivala dim cigarete nekoliko stolova dalje. Svaki njen pokret bio je prožet ženstvenošću kakvu do tada niti vidjeh niti osjetih. Promatrah je šutke i utapah se u njenoj izraženoj vilici, njenim punim jarko-crvenim usnama i grudima; Bože, tim grudima, sram me je i priznati, mekim i oblim poput požude. Nestrpljivo vrebah svaki trenutak da dovrši stranicu i lizne kažiprst lijeve ruke prije okretanja lista, pa da osjetim trnce kad mi prostruje pod pupkom. Dovoljan je bio samo čas preopuštenosti da me razotkrije: prebrzo je podigla glavu, pa ne stigoh sakriti pohlepu kojom upijah njenu bajkovitu vražju pojavu. Njen zeleni pogled presjekao je i uskomešao učmali zrak te tihe puste večeri i ostao zaboden kao užarena strelica pod mojim vjeđama. Nasmiješila mi se i nakon nekoliko trenutaka očitog oklijevanja, zavodljivo trznuvši glavom, pozvala da joj priđem. Pridigoh se bez razmišljanja i uputih k njenom stolu.

"Bok. Sama si tu?", upitah.
"Aha!", veselo je odgovorila i odmaknula stolac, "Sjedni. 'ćeš što popit'?"
"Naravno! Može jedan Martini", ispletoh tu svoju uobičajenu igru riječima, prihvatih stolac i sjedoh do nje.

Uz nekoliko ugodnih rundi pića i poneki prolom smijeha, pomnije se upoznasmo i razmijenismo kratke životopise i anegdote iz života. Uživah u uzbuđujućoj mekoći njenog satenastog glasa. Bila je par godina mlađa od mene. Ispričala mi je da se boji kukaca, da voli mačke, da je studentica kroatistike na Filozofskom, i objasnila svoju strast prema arhaičnim hrvatskim zapisima:

"Recimo, aorist. Ljudi ga ne vole baš, a ja ti njega naprosto obožavam!", reče.
"Aorist? Zašto aorist, pobogu?!", začudih se s rubom čaše na usnama.
"Jer je baš nekako lijep i pijevan!"
"Ali je težak. To moraš priznati. Zato je valjda i ispao iz igre", nasmijah se.
"Aha, točno! Ali nije samo to što je lijep i pijevan, i što ima moć pretvoriti i najprizemnije birtijaške tlapnje u maestralne liturgijske spjevove, nego i to što smo u aoristu svi mi - izgubljeni, sakriveni. Bez lica, obavijeni velom. Razumiješ?", uzbuđeno mi je objašnjavala.
"Hm, dobro, ako ti tako kažeš. Ali nitko ti danas više tako ne govori", rekoh.
"Šteta, zar ne?", Ljiljanin kratki duhoviti zaključak nije ostavljao prostora za daljnju diskusiju, pa se vratismo na prizemnije teme.

Alkohol kojeg cijele večeri marljivo pretakasmo iz čaša u žile, konačno je u jednom trenutku nadjačao naše kočnice, i naprasno se poljubismo. Na svekoliko zgražanje gosti oko nas, nije to bio samo nježni doticaj usnama, već temeljito i strasno istraživanje i pretraživanje jezicima i rukama.

"Ja častim", preduhitrih konobara da nas grubo potjera van, i tiho Ljiljani šapnuh na uho: "Živim tu blizu".

Nasmiješila se i potvrdno kimnula glavom.

***
Tek što zalupih vrata stana za nama, isprepletosmo tijela u predsoblju kao zmije u ljubavnom zanosu. Za razliku od nepreglednih slapova žudnje, iskustva u takvim igrama još ne imah, pa se odlučih u potpunosti prepustiti njenoj vještini. Ljubila me i oblizivala, nježno, po obrazima, usnama, bradi, ušima i vratu; i pročešljavala dugim koščatim prstima moju gustu kosu. Nespretno je pokušavah oponašati i uzvratiti istim pokretima, što je ubrzo primijetila i rekla:"Polako. Mislim, ako ne želiš..." "Želim", prekinuh je odlučno, prihvatih za ruke i povedoh u spavaću sobu. Ispružismo se preko kreveta. "Poljubi me tu, molim te", prozborila je raskopčavši svoju košulju i nehajno prešla rukom preko svojih grudi. Sklopila je oči i prepustila mi se. Možda i preoprezno, liznuh joj vlažne usne i vršak nosa, i preko šiljaste brade i mekog bijelog vrata skliznuh do njenih grudi o kojima samo par sati ranije maštah u kafiću. Mirisale su slatko; po jagodama. Vrškom jezika pažljivo zakružih oko njenih velikih blijedo-ružičastih bradavica i promatrah kako se čarobno ukrućuju. Bodrila me tihim uzdisajima. Spustih se niže, do njenog pupka, pa zatim još niže. Tada se naglo pridigla, svukla mi majicu i prepuna samopouzdanja ponovila sve na meni. Raskopčala mi je potom hlače i, držeći me čvrsto za stražnjicu, uronila među moja vlažna bedra. Osjetih kako mi vrelina preplavljuje prepone i prostor među njima. Prihvatih je za glavu i privih čvrsto uza se. Polako ali sigurno, postepeno ubrzavajućim ritmom, ustima i rukama, dovela me do vrhunca. U orgazmičkom grču začuh zidove kako jedan drugome dovikuju moj prolomljeni krik. Vješto usporavajući svoje kretnje, brižno me prizemljila. Dala mi je malo vremena da se priberem pa upitala:

"I? Ti bilo dobro?"
"Oooo je", odgovorih u polusvijesti jedva hvatajući zrak, "A ti?"
"Pa sad si ti na redu, Martina. Ja čekam!", nasmijala mi se i prepustila.
"Bez brige. Cijela noć je još pred nama", rekoh i povukoh joj nogavice.

***
Već dugo nisam čula aorist. Kao da je zajedno s Ljiljanom ostao skriven u nekom davnom prošlom svršenom vremenu o kojemu mi je te večeri pričala.

Šteta; baš šteta.


(Zahvaljujem Tramtinčici, Tajpvrajteru i Delfini na inspiraciji za ovu priču; i posebno dragoj Trill na podršci)

pulsar m (G pulsara) astron. vrlo mala zvijezda koja rotira velikom brzinom i pritom emitira radiovalove pravilnim pulsirajućim ritmom
engl. puls(ating) (st)ar

"Laku noć, ljubavi", rekla je, poljubila me, i okrenula se na drugu stranu kreveta. Nisam siguran koliko mi je još misli prošlo kroz glavu prije no što sam začuo ono dobro poznato smirivanje njenih udisaja koje je odavalo da je utonula u san. Ali nije mnogo, sigurno, jer nisam se još bio počeo nervozno vrpoljiti po krevetu kao za onih noći kada bi me trgala nesanica. Kasnije sam često znao u glavi preispitivati događaje te večeri i tog lijeganja: niti dosadan niz večernjih serija na televiziji, niti uobičajeni sir i vrhnje za večeru - ništa! - nije bilo ičega što je moglo nagovijestiti da je ona svoje zadnje jutro u životu već proživjela. Okrenuo sam se na bok i zaspao.

Probudio me jezovit mir. Na stropu spavaće sobe još je bliještala ona kaotična poentilistička projekcija žućkaste ulične rasvjete koja se rasipala kroz roletu na prozoru naše spavaće sobe. Nehajno sam zabacio ruku na lijevi kraj kreveta i začuo samo tužni tihi pljesak dlana o napeti madrac. Sjevši na rub kreveta, protrljao sam oči i uvjerio se da je zaista nema. Ustao sam.

Snen i bos, teturajući po stanu, pridržavajući se za zidove i ormare, naposljetku sam došao do dnevne sobe. U plavičastom polumraku, samo u bijelim gaćicama, sjedila je na kožnatom trosjedu, čelom uprtim u koljena, obgrlivši rukama skvrčene noge preko kojih se rasipala njena duga plava kosa. Šutjela je. Jedva čujno, iz zvučnika linije dopirao je smirujući glas Michela Bergera. "Le Paradis Blanc", ako se dobro sjećam.

"Ej!", polako joj se primičući, tiho sam je dozvao. "Što je bilo? Ne možeš spavat'?", pitanja su upijali zidovi. Sjeo sam kraj nje, polako i oprezno, da ne poremetim mirnoću kojom je odisala, i položio desnu ruku na njena glatka mlada leđa. Podigla je glavu i dlanovima zabacila kosu unatrag, preko moje ruke. Pogled joj je bio sablažnjiv - prazan i nepomičan. Nije u njemu bilo one uobičajene vedrine i nemirnosti. Bio je voden. Leden. Osim smirenog i dubokog pomicanja njenih grudi, nije davala druge znakove života. Sad kada se prisjetim, već u tom trenutku sam mogao osjetiti da jedan dio nje više ne postoji. Nježno sam joj prihvatio ruke. Bile su zastrašujuće opuštene, hladne i vlažne. Palcem sam kružio po njenim zapešćima.

"Ljubavi?", upitao sam tiho. Ubrzo je kratko i plitko udahnula da nešto zausti, no potom je, nečujno ispuhnuvši sav zrak iz pluća, odustala. Osjetio sam da je slaba. Pričekao sam neko vrijeme da joj dam malo vremena da skupi nešto više snage, pa sam pokušao opet: "Reci mi, molim te, što je? Što te muči?".

"Znaš...", ništa nije moglo nagovijestiti nejasnu bujicu koja je jednolično potekla kroz njene blijede, gotovo nepomične, usne, "Čula sam noćas šumove oceana kako se prolamaju kroz moju glavu. Odjeci tirkiznih mrzlih valova, čudnih, okrunjenih snježnim pjenama i većih od života, praskali su duž cijele moje nutrine. Prejaki su bili za moje uši. Valjajući se bujicom uzavrele krvi u žilama, prožimali su cijelo moje tijelo, hladili ga, i probijali se kroz sve pore na mojoj koži, uzdižući na njoj svaku dlaku. Tresla sam se. Trnula sam. Bila sam preslaba da zadržim u sebi sve što me je ispunjavalo. Moralo je negdje probiti. Moralo je nekako van".

Nisam je razumio, ali sam se smrznuo od samog načina na koji je pripovijedala - neprirodno sigurna u sebe i nerazumljivo poetična. Pokušao sam razbiti tu teško podnošljivu masivnost trenutka, i upitao: "Atlantskog ili Tihog?", no nije joj bilo smiješno. U stvari, ne znam - možda i je, ali nije reagirala ni na koji način. Niti riječima niti najmanjim pokretom. "Okej, oprosti. Glup sam. Reci mi. Gdje je puklo?", pitao sam sad već jako uplašen. Polako je, ni ne pomičući oči, već samo netremice zureći ravno preda se, okrenula glavu prema meni. Tek tada sam uočio da joj desni obraz podrhtava pod težinom svjetlucavog traga jedne suze. Podigla je lijevu ruku i napola ispruženim kažiprstom nekoliko puta dotaknula svoje tjeme.

Prebrzo da bih reagirao, prihvatila je desnom rukom pištolj kojeg je do tada skrivala pod bedrom, i prislonila otvor cijevi na svoju sljepoočnicu. "Polako!", kliknuo sam, "Smiri se, malena. Bit će sve u redu! Bitno je samo da smo zajedno". Bilo je već prekasno. Tek mnogo kasnije sam se pomirio s tim da nije postojalo bilo što što bi je u tom trenutku spriječilo da si oduzme život. "Oprosti mi. Moj život pripada oceanima", bile su zadnje riječi koje je izgovorila prije no što se nasmiješila i povukla okidač.

Ruka s pištoljem je odletjela na jednu stranu, a tijelo na drugu. Kriknuvši, obujmio sam rukama njeno beživotno tijelo, a glavu podupro prislonivši čvrsto svoje usne na njeno čelo. Iz goleme rupe na njenoj lubanji potekao je široki mlaz uzburkane i pjenušave vode. Nosnice mi je ispunio intenzivan miris soli - nije bilo ikakve sumnje - iz njenog trupla bujica tirkiznog oceana navirala je u golemim valovima. Autistički sam se klatio naprijed-natrag s njom u naručju i jecao. Ubrzo, količina vode daleko veća no što je stvarno mogla ispunjavati njeno sitno tijelo, napunila je sobu. A nije prestajala teći...

Grčevito pridržavajući hladan leš svoje ljubavi, u suzama, osjetio sam kako gubim svijest...

***
Jednog jutra, nekoliko mjeseci kasnije, s puste palube na krmi turističkog broda, prosuo sam njen pepeo u Atlantik.

Dani koje želim moći zaboraviti
kao kukavica svoje jajoliko potomstvo u tuđem gnijezdu.

Dani koje želim moći pamtiti
kao pastrva mjesto na kojemu je došla na ovaj svijet.

Dani koje bih rado da nisam vidio
kao čovječja ribica stijenke svoje mračne spilje.

Dani koje bih rado da sam vidio
kao carski pingvin kopnjenje antarktička leda.

Dani koje bih volio da sam prespavao
kao medvjed zubate zime.

Dani koje bih volio da sam probdio
kao ćuk noć.

Nema mnogo takvih - ostali su
kao komarci u močvarama.