Ljiljanu upoznah tog davnog ljetnog petka, na terasi kafića na Gornjem gradu. Sama, upadljive kratke kričavo-crvene kose, duboko zadubljena u mesnatu knjigu na svojem krilu, ispijala je sok i otpuhivala dim cigarete nekoliko stolova dalje. Svaki njen pokret bio je prožet ženstvenošću kakvu do tada niti vidjeh niti osjetih. Promatrah je šutke i utapah se u njenoj izraženoj vilici, njenim punim jarko-crvenim usnama i grudima; Bože, tim grudima, sram me je i priznati, mekim i oblim poput požude. Nestrpljivo vrebah svaki trenutak da dovrši stranicu i lizne kažiprst lijeve ruke prije okretanja lista, pa da osjetim trnce kad mi prostruje pod pupkom. Dovoljan je bio samo čas preopuštenosti da me razotkrije: prebrzo je podigla glavu, pa ne stigoh sakriti pohlepu kojom upijah njenu bajkovitu vražju pojavu. Njen zeleni pogled presjekao je i uskomešao učmali zrak te tihe puste večeri i ostao zaboden kao užarena strelica pod mojim vjeđama. Nasmiješila mi se i nakon nekoliko trenutaka očitog oklijevanja, zavodljivo trznuvši glavom, pozvala da joj priđem. Pridigoh se bez razmišljanja i uputih k njenom stolu.

"Bok. Sama si tu?", upitah.
"Aha!", veselo je odgovorila i odmaknula stolac, "Sjedni. 'ćeš što popit'?"
"Naravno! Može jedan Martini", ispletoh tu svoju uobičajenu igru riječima, prihvatih stolac i sjedoh do nje.

Uz nekoliko ugodnih rundi pića i poneki prolom smijeha, pomnije se upoznasmo i razmijenismo kratke životopise i anegdote iz života. Uživah u uzbuđujućoj mekoći njenog satenastog glasa. Bila je par godina mlađa od mene. Ispričala mi je da se boji kukaca, da voli mačke, da je studentica kroatistike na Filozofskom, i objasnila svoju strast prema arhaičnim hrvatskim zapisima:

"Recimo, aorist. Ljudi ga ne vole baš, a ja ti njega naprosto obožavam!", reče.
"Aorist? Zašto aorist, pobogu?!", začudih se s rubom čaše na usnama.
"Jer je baš nekako lijep i pijevan!"
"Ali je težak. To moraš priznati. Zato je valjda i ispao iz igre", nasmijah se.
"Aha, točno! Ali nije samo to što je lijep i pijevan, i što ima moć pretvoriti i najprizemnije birtijaške tlapnje u maestralne liturgijske spjevove, nego i to što smo u aoristu svi mi - izgubljeni, sakriveni. Bez lica, obavijeni velom. Razumiješ?", uzbuđeno mi je objašnjavala.
"Hm, dobro, ako ti tako kažeš. Ali nitko ti danas više tako ne govori", rekoh.
"Šteta, zar ne?", Ljiljanin kratki duhoviti zaključak nije ostavljao prostora za daljnju diskusiju, pa se vratismo na prizemnije teme.

Alkohol kojeg cijele večeri marljivo pretakasmo iz čaša u žile, konačno je u jednom trenutku nadjačao naše kočnice, i naprasno se poljubismo. Na svekoliko zgražanje gosti oko nas, nije to bio samo nježni doticaj usnama, već temeljito i strasno istraživanje i pretraživanje jezicima i rukama.

"Ja častim", preduhitrih konobara da nas grubo potjera van, i tiho Ljiljani šapnuh na uho: "Živim tu blizu".

Nasmiješila se i potvrdno kimnula glavom.

***
Tek što zalupih vrata stana za nama, isprepletosmo tijela u predsoblju kao zmije u ljubavnom zanosu. Za razliku od nepreglednih slapova žudnje, iskustva u takvim igrama još ne imah, pa se odlučih u potpunosti prepustiti njenoj vještini. Ljubila me i oblizivala, nježno, po obrazima, usnama, bradi, ušima i vratu; i pročešljavala dugim koščatim prstima moju gustu kosu. Nespretno je pokušavah oponašati i uzvratiti istim pokretima, što je ubrzo primijetila i rekla:"Polako. Mislim, ako ne želiš..." "Želim", prekinuh je odlučno, prihvatih za ruke i povedoh u spavaću sobu. Ispružismo se preko kreveta. "Poljubi me tu, molim te", prozborila je raskopčavši svoju košulju i nehajno prešla rukom preko svojih grudi. Sklopila je oči i prepustila mi se. Možda i preoprezno, liznuh joj vlažne usne i vršak nosa, i preko šiljaste brade i mekog bijelog vrata skliznuh do njenih grudi o kojima samo par sati ranije maštah u kafiću. Mirisale su slatko; po jagodama. Vrškom jezika pažljivo zakružih oko njenih velikih blijedo-ružičastih bradavica i promatrah kako se čarobno ukrućuju. Bodrila me tihim uzdisajima. Spustih se niže, do njenog pupka, pa zatim još niže. Tada se naglo pridigla, svukla mi majicu i prepuna samopouzdanja ponovila sve na meni. Raskopčala mi je potom hlače i, držeći me čvrsto za stražnjicu, uronila među moja vlažna bedra. Osjetih kako mi vrelina preplavljuje prepone i prostor među njima. Prihvatih je za glavu i privih čvrsto uza se. Polako ali sigurno, postepeno ubrzavajućim ritmom, ustima i rukama, dovela me do vrhunca. U orgazmičkom grču začuh zidove kako jedan drugome dovikuju moj prolomljeni krik. Vješto usporavajući svoje kretnje, brižno me prizemljila. Dala mi je malo vremena da se priberem pa upitala:

"I? Ti bilo dobro?"
"Oooo je", odgovorih u polusvijesti jedva hvatajući zrak, "A ti?"
"Pa sad si ti na redu, Martina. Ja čekam!", nasmijala mi se i prepustila.
"Bez brige. Cijela noć je još pred nama", rekoh i povukoh joj nogavice.

***
Već dugo nisam čula aorist. Kao da je zajedno s Ljiljanom ostao skriven u nekom davnom prošlom svršenom vremenu o kojemu mi je te večeri pričala.

Šteta; baš šteta.


(Zahvaljujem Tramtinčici, Tajpvrajteru i Delfini na inspiraciji za ovu priču; i posebno dragoj Trill na podršci)