"Laku noć, ljubavi", rekla je, poljubila me, i okrenula se na drugu stranu kreveta. Nisam siguran koliko mi je još misli prošlo kroz glavu prije no što sam začuo ono dobro poznato smirivanje njenih udisaja koje je odavalo da je utonula u san. Ali nije mnogo, sigurno, jer nisam se još bio počeo nervozno vrpoljiti po krevetu kao za onih noći kada bi me trgala nesanica. Kasnije sam često znao u glavi preispitivati događaje te večeri i tog lijeganja: niti dosadan niz večernjih serija na televiziji, niti uobičajeni sir i vrhnje za večeru - ništa! - nije bilo ičega što je moglo nagovijestiti da je ona svoje zadnje jutro u životu već proživjela. Okrenuo sam se na bok i zaspao.

Probudio me jezovit mir. Na stropu spavaće sobe još je bliještala ona kaotična poentilistička projekcija žućkaste ulične rasvjete koja se rasipala kroz roletu na prozoru naše spavaće sobe. Nehajno sam zabacio ruku na lijevi kraj kreveta i začuo samo tužni tihi pljesak dlana o napeti madrac. Sjevši na rub kreveta, protrljao sam oči i uvjerio se da je zaista nema. Ustao sam.

Snen i bos, teturajući po stanu, pridržavajući se za zidove i ormare, naposljetku sam došao do dnevne sobe. U plavičastom polumraku, samo u bijelim gaćicama, sjedila je na kožnatom trosjedu, čelom uprtim u koljena, obgrlivši rukama skvrčene noge preko kojih se rasipala njena duga plava kosa. Šutjela je. Jedva čujno, iz zvučnika linije dopirao je smirujući glas Michela Bergera. "Le Paradis Blanc", ako se dobro sjećam.

"Ej!", polako joj se primičući, tiho sam je dozvao. "Što je bilo? Ne možeš spavat'?", pitanja su upijali zidovi. Sjeo sam kraj nje, polako i oprezno, da ne poremetim mirnoću kojom je odisala, i položio desnu ruku na njena glatka mlada leđa. Podigla je glavu i dlanovima zabacila kosu unatrag, preko moje ruke. Pogled joj je bio sablažnjiv - prazan i nepomičan. Nije u njemu bilo one uobičajene vedrine i nemirnosti. Bio je voden. Leden. Osim smirenog i dubokog pomicanja njenih grudi, nije davala druge znakove života. Sad kada se prisjetim, već u tom trenutku sam mogao osjetiti da jedan dio nje više ne postoji. Nježno sam joj prihvatio ruke. Bile su zastrašujuće opuštene, hladne i vlažne. Palcem sam kružio po njenim zapešćima.

"Ljubavi?", upitao sam tiho. Ubrzo je kratko i plitko udahnula da nešto zausti, no potom je, nečujno ispuhnuvši sav zrak iz pluća, odustala. Osjetio sam da je slaba. Pričekao sam neko vrijeme da joj dam malo vremena da skupi nešto više snage, pa sam pokušao opet: "Reci mi, molim te, što je? Što te muči?".

"Znaš...", ništa nije moglo nagovijestiti nejasnu bujicu koja je jednolično potekla kroz njene blijede, gotovo nepomične, usne, "Čula sam noćas šumove oceana kako se prolamaju kroz moju glavu. Odjeci tirkiznih mrzlih valova, čudnih, okrunjenih snježnim pjenama i većih od života, praskali su duž cijele moje nutrine. Prejaki su bili za moje uši. Valjajući se bujicom uzavrele krvi u žilama, prožimali su cijelo moje tijelo, hladili ga, i probijali se kroz sve pore na mojoj koži, uzdižući na njoj svaku dlaku. Tresla sam se. Trnula sam. Bila sam preslaba da zadržim u sebi sve što me je ispunjavalo. Moralo je negdje probiti. Moralo je nekako van".

Nisam je razumio, ali sam se smrznuo od samog načina na koji je pripovijedala - neprirodno sigurna u sebe i nerazumljivo poetična. Pokušao sam razbiti tu teško podnošljivu masivnost trenutka, i upitao: "Atlantskog ili Tihog?", no nije joj bilo smiješno. U stvari, ne znam - možda i je, ali nije reagirala ni na koji način. Niti riječima niti najmanjim pokretom. "Okej, oprosti. Glup sam. Reci mi. Gdje je puklo?", pitao sam sad već jako uplašen. Polako je, ni ne pomičući oči, već samo netremice zureći ravno preda se, okrenula glavu prema meni. Tek tada sam uočio da joj desni obraz podrhtava pod težinom svjetlucavog traga jedne suze. Podigla je lijevu ruku i napola ispruženim kažiprstom nekoliko puta dotaknula svoje tjeme.

Prebrzo da bih reagirao, prihvatila je desnom rukom pištolj kojeg je do tada skrivala pod bedrom, i prislonila otvor cijevi na svoju sljepoočnicu. "Polako!", kliknuo sam, "Smiri se, malena. Bit će sve u redu! Bitno je samo da smo zajedno". Bilo je već prekasno. Tek mnogo kasnije sam se pomirio s tim da nije postojalo bilo što što bi je u tom trenutku spriječilo da si oduzme život. "Oprosti mi. Moj život pripada oceanima", bile su zadnje riječi koje je izgovorila prije no što se nasmiješila i povukla okidač.

Ruka s pištoljem je odletjela na jednu stranu, a tijelo na drugu. Kriknuvši, obujmio sam rukama njeno beživotno tijelo, a glavu podupro prislonivši čvrsto svoje usne na njeno čelo. Iz goleme rupe na njenoj lubanji potekao je široki mlaz uzburkane i pjenušave vode. Nosnice mi je ispunio intenzivan miris soli - nije bilo ikakve sumnje - iz njenog trupla bujica tirkiznog oceana navirala je u golemim valovima. Autistički sam se klatio naprijed-natrag s njom u naručju i jecao. Ubrzo, količina vode daleko veća no što je stvarno mogla ispunjavati njeno sitno tijelo, napunila je sobu. A nije prestajala teći...

Grčevito pridržavajući hladan leš svoje ljubavi, u suzama, osjetio sam kako gubim svijest...

***
Jednog jutra, nekoliko mjeseci kasnije, s puste palube na krmi turističkog broda, prosuo sam njen pepeo u Atlantik.