Pregled posta

Stisnut Svemirom

Dugo je starac pokušavao otključati vrata. Nervozno, drhtavih ruku, jedva je pronašao pravi ključ, a naciljati zatim bravu bilo je stvar slučajnosti i sreće. Kada je napokon uspio, odgurnuo ih je što je brže mogao, podigao vrećice s poda, i ušao u stan. Nije se osvrtao; bilo je samo bitno da se što prije sakrije u sigurnosti svoga doma. Zalupio je vrata svojim koščatim plećima, podupro ih pogrbljenim leđima, i ostao tako naslonjen na njih stajati. Teško je disao; glasni plitki hroptaji odzvanjali su hodnikom, i probijali se kroz zaglušujući metež u njegovoj glavi. Nehotice je ispustio vrećice iz ruku, a tresak razbijanja staklenke kiselih krastavaca gotovo mu je probio bubnjić. Uz bolan izraz na licu, dlanovima je pokrio uši. Sa uzavrela čela klizile su krupne hladne kapi znoja, a neukrotivi otkucaji srca su kroz njegova leđa tresli teška ulazna vrata i prolamali se stubištem. Svjetlina i veličina slike pred očima ritmično su se mijenjale. Naočale više nisu imale smisla; skinuo ih je i ispustio iz ruke. Trenutak kasnije, zakoračivši u stranu, čuo je kako se drobe njihova stakla. Pod njegovim oslabljelim nogama, pod se ljuljao i izmicao. Zatvorio je oči, napipao zid lijevo od vrata, i polako, više instinktivno, krenuo ka dnevnoj sobi. Pridržavajući se tako za zid, svaki korak se trudio pomno isplanirati kroz svoju posve urušenu svijest. Pritisak u prsima nije jenjavao.

"Mirna", tiho je zavapio, i oslušnuo. Odgovor nije stizao. Napravio je još nekoliko koraka, pa pokušao opet: "Mirnaa! Di si? Pomozi mi. Ne vidim ništa... Mirna!"

Očaj uzaludnog dozivanja sve je više ustuknjivao pred ljutnjom. Naposljetku se uspio dokopati svoje zelene fotelje, sjeo, i odškrinuo kapke. Kroz šarene nemirne mrlje u mutnoj slici pred svojim očima, spazio je mobitel na stolu; i učinio kako su ga bili i naučili: kada ih želi nazvati, neka samo pritisne, i dugo drži, broj '2'.

"Daaa?", ubrzo se javio vedar djevojački glas.
"Halo? 'ko je?", žmirkajući je izgovarao drhtavim glasom.
"Ja sam, deda. Helena!"
"'ko?"
"Helena je", odgovorila je nešto glasnije, "Helena, deda! Halo? Nazvao si nas. Čuješ me?"
"E, Helena. Helena", ponovio je par puta ime koje je čuo.
"Reci, deda? Kako si?"
"Nisam... Nisam...", mucao je starac.
"Što je bilo? Si dobro?"
"Ne znam... Jel' moja Mirna možda tamo?"
"Mirna?", zastala je djevojka, "Misliš na baku Mirnu?"
"E, da, da. Baka. Baka Mirna. Jel' je?"
"Deda..."
"Nije doma. Ne znam di je. Ne mogu je pronaći."
"Deda..., bake nema...", promucala je zbunjeno Helena, "Već odavno je nema."
"Nema?"

Potresen, starac je širom otvorio oči. Pred tako malo bistrijim pogledom, na stolu se ukazala Njena uramljena fotografija. U trenutku su se bijes i očaj sjedinili u tugu, koju nije mogao posve razumjeti. Samo je znao da je osjeća.

"Deda, smiri se, molim te. Polako. Jesi li dobro? Jel' trebam doć?"
"Nema... Mirne...", zbunjeno je naglas razmišljao starac.
"Nema, deda. Ali ja sam tu. Helena."
"Helena."
"Da, Helena. Tvoja Helena. Tvoja unuka. Jel' se sjećaš?"
"Da, da... Helena...", trljao je starac dlanom čelo.
"Si oukej?"
"Jesam... Jesam... Samo me malo u'vatilo...", polako se počeo sabirati starac.
"Što je? Što te uhvatilo?"
"Ma, ne znam. Stišće me..."
"Što? Reci mi."
"Ne znam... Malo se čudno osjećam. Manta mi se malo u glavi... I lupa mi tu nešto malo."
"Gdje točno?"
"Pa, tu", upirao je starac prstom u prsa.
"Sjedni se, deda, i pričekaj. Sad ću doć'."
"Ma, sjedim... Ne moraš dolazit'. Dobro sam. Bit ću..."
"Deda, molim te, smiri se, i probaj mi točno opisati što ti je."
"Ne znam... Vrti mi se malo. I soba kao da se malo stišće oko mene. Kao da postaje nekako manja. Čini mi se da se zidovi približavaju."
"Deda?"
"Zidovi..."

"Deda, a jesi li ti čuo za Stephena Hawkinga, onog poznatog fizičara?", zapitala je nakon kraćeg razmišljanja.
"Zidovi... Kako si rekla?"
"Hawking. Stephen Hawking, deda. Nisi?"
"Ne. Ne znam... Nisam."
"E, to nam je baš danas u školi pričala profesorica iz fizike."
"Nisam, Helena moja. Nisam. Kako si rekla? Hoki?"
"Da, Hawking. E, vidiš, deda, to ti je jedan jako jako pametan čovjek. I on ti već cijeloga svoga života pokušava riješiti jednu veliku zagonetku", gotovo je tepala djevojka, pokušavajući smiriti i djeda i sebe.
"Zagonetku?"
"A-haa", izdahnula je zrak što je tajanstvenije mogla.
"Kakvu zagonetku?"
"Pa, vidiš, on ti pokušava skužit' 'oće li se ovaj naš svemir zauvijek širit', ili će ipak u jednom trenutku prestat' rast', i počet' se skupljat'."
"Da?"
"Da, deda. I znaš šta?"
"Ha?"
"Mislim da bismo ga nas dvoje trebali sada nazvat' i reć' mu da znamo odgovor na to njegovo pitanje."
"Kako?"
"Pa jednostavno, deda!", kliknula je Helena, "Ti si upravo rekao da vidiš da tvoja soba postaje sve manja i manja. Da ti se zidovi skupljaju. Jel' da?"
"Je, je... Tako mi se čini", nasmiješio se djed.
"I? I...? Što nam to govori?", spašavala je djedovu lucidnost od utapanja.
"Ma, da, znam... Znam..."
"Očito je da se ovaj naš svemir već počeo smanjivat'. Jel' da?", nasmijala se djevojka.
"Je, Mirna moja. Je. Točno je tako kako kažeš", smješkao se djed.
"Helena, deda."
"Da, Helena... Helena..."
"'ajde, deda, sad se smiri još malo, i strpi se dok ne dođem. Pa ćemo onda skupa nazvat tog našeg gospona Hawkinga, i sve mu reć'! Može? 'ajde, drž' mi se."
"Dobro. Čekam te,...", odgovori djed i, kako su mu bili objasnili, pritisne "onaj crveni gumb" na mobitelu.
"Stižem, deda... I ne brini, sve će bit' u redu", izgovorila je Helena u zamuklu telefonsku vezu, već odijevajući kaput i brišući vlažne oči.
"... Mirna moja", prošaputao je starac u bradu, još uvijek pomalo zbrkanih misli.



Post je objavljen 31.05.2007. u 02:00 sati.