Trill i Rahatli mi uručiše ovaj aktualni zadatak da napišem post o pet stvari koje mnogi ne znaju o meni. Pa evo, da ga bar onda odradim kako spada, onako - blogerski.

Dakle, mnogi ne znaju...

5. ...da, iako mi je zaista malo stvari mrskije od podastiranja privatnog života javnosti i lanaca sreće (a ovaj zadatak to još i objedinjuje), ovaj post pišem dobrim dijelom za inat Ganak Snajki Seki koja mi je to pokušala izričito zabraniti, a po prirodi sam prilično tvrdoglav i inatljiv. Eto.

4. ...moj broj cipela, a boju očiju tek nagađaju.

3. ...da mi je zadnji dobar blog kojeg sam otkrio Terra Desolata, jer piše raznovrsne, dobre i zanimljive priče, poeme i putopise, a ja volim raznovrsne, dobre i zanimljive priče, poeme i putopise. Najtoplije preporučam.

2. ...da je umjesto ovog posta trebala biti priča radno naslovljena "Formula", koja počinje ovako: "Otpila je poveći gutljaj...". Još razmišljam je li bih u priču ubacio i to da sam kao mali govorio da ću biti vatrogasac.

1. ...da idućih najmanje četiri tjedna neću biti dostupan putem interneta. Pa tako ni blogu. Ostavljam ga pod bludnim okom mog prijatelja Gjuree. Od svih tehnoloških komunikacijskih pomagala namjeravam koristiti isključivo svoju staru Nokiju 6310.

Zadatak prosljeđujem: Lisi, Baki, Strokeu, Herostratu, i Rutvici; jer su ga već odradili.

pppppppppoz

Gost Urednik: Baka

Dragi moji, izrazita mi je čast ovaj post posvetiti i u cijelosti pokloniti - Baki! Baka će također biti i Gost Urednik ovog posta, što znači da svoje komentare upućujete njoj, a ona je svečano prisegnula da će svakome od vas ponaosob odgovoriti. Čuvajte se, pazite se, i uživajte!

***

Kao mali, često sam znao prespavati kod svoje bake. Obično bi me probudilo njeno iskašljavanje šlajma nakupljenog kroz noć, pa bih još iz svojeg krevetića promatrao kako se ona teškom mukom ustaje iz kreveta, pomažući se svojim drvenim kvrgavim štapom. Pritom nikad ne bi propustila prokunuti svoje bolne staračke kosti:

- 'emti, kud me bolite, kosti moje, vrag da vas nosi tak'e - tako bi profrfljala kroz zubno meso.

Prije no što bi me pošla buditi, uvijek mi je bilo smiješno promatrati je u tom polumraku seoske zore, kako svojim natečenim prstima izvlači gebis iz čaše s vodom, koju je držala na noćnom ormariću. Dobro se sjećam kako sam se svaki put kad bi joj zubalo skliznulo između prstiju, i šljopnulo natrag u čašu, na jedvite jade, pokrivajući rukom usta, suzdržavao da ne prasnem u smijeh; što zbog straha da ne odam svoju budnost, a ponešto i iz obzira prema starijima. Potom bi se odjenula, navlačeći nepregledne slojeve crnine preko bijele spavaćice, i završavala vežući bijelu pregaču oko struka i crnu maramu sa bijelim točkicama oko glave. I tada bi me nježno, kako samo bake umiju, probudila, i pozvala da dođem u kuhinju na doručak:

- Diž' se! I ajd' odma' jest'! Vidi se kak'i si, nesrećo bakina! K'o sjena.

Skuhala bi crnu kavu u crvenoj džezvici, pa nam potočila: sebi više u malu šalicu, a meni manje u veliku šalicu sa Snoopyjem, u koju bi zatim do vrha natočila svježeg domaćeg mlijeka. Znalo se često događati da opeče prste vraćajući džezvicu natrag na još vrući štednjak. Tad bi graknula od bola, a ja bih se trgnuo i nehotice laktom prolio svoju šalicu bijele kave po stolu. Bijesna, zbog svoje opekline i moje nepažljivosti, zamahnula bi šutke desnicom slijeva-nadesno, i opatrnula me svojim koščatim zapešćem po mojem desnom obrazu.

- Bako - zavapio bih kroz suze.
- Šta je?! - bila je uvijek jednako znatiželjna.
- 'emti, bako, i mene bole te tvoje kosti, vrag da ih nosi tak'e!

Još razjarenija, zamahnula bi tada još jače, vraćajući desnicu ulijevo, sada dlanom preko mojeg lijevog obraza.

- Peče! - jauknuo bih.
- Šta peče? - pitala bi, ali sada znajući što slijedi.
- Kolačeee! - kliknuo bih veselo, brišući suze s obraza.

A ona bi se nasmijala i ispekla najbolju orehnjaču na svijetu. Eto, tako bi obično započinjali ti prekrasni, veseli i radosni dani kod bake na selu, ispunjeni igrom i pjesmom.

***

Disclaimer: niti Baka, niti Milou, nemaju veze s protagonistima ove priče, i događajima opisanima u njoj. Oni su samo plod nečije mašte. Protagonisti i događaji iz priče, mislim. Naravno da su Baka i Milou stvarne, dobre i drage osobe.

(prijateljima)

Razmišljao je...

Ima onaj jedan poznati, pomalo nevjerojatni, osjećaj, kada iziđeš iz trgovine s novom kožnatom jaknom na sebi. Ponosan si. Teško dišeš. Iščekuješ svaki sljedeći trenutak njezine težine na svojim ramenima. Slušaš je kako škripi na tvojim laktovima. Njen miris tuče ti, iznutra, ravno u sam vrh lubanje. Kao da si zaljubljen. Goriš. No, najčudesnije je što iznenada počneš primjećivati sve ljude na ulici, koji na sebi nose iste takve kožnate jakne. Čini se kao da ih je puno. Ma, zakleo bi se, više ih je nego što ih je bilo samo pet minuta ranije. Sigurno. Promatraš ih. Lijepi su; mladi i prepuni života. U jaknama izgledaju veličanstveno. Dostojanstveno. Snažno. Jakne im se ljeskaju, baš kao i tebi. Svjetlucaju; a crne su. Kamogod pošao, do ušiju dopire Velvet Undergroundova Venus In Furs. I znaš da je i oni čuju. Čuju je. Sigurno.

Ima dana kada primjećujem mnoge ljude kako lutaju ulicama s prorezima na dušama, i očima zakrvavljenim od suza. Vidim ih. Sigurno.

Jebem ti takve dane.

Dozvani fijukom ledene južine, valovi su pučinom gonili pjenušave bijele krijeste. Poskakivale su, propinjale se, zveketale; igrale se i hihotale. Svojim mjehurićavim plućima udišući mrzli zrak su izranjale, da bi se ubrzo zatim prelamale, i ponovno u dubine zaranjale; pa se potom opet uzdizale, i za kratkoga života, pokušavale jedna drugu uhvatiti. A tamo gore, nad njihovim glavama, bez početka i kraja, bez oblika i boja, oblaci su pokoravali sumračno zimsko nebo; a ugaslo sunce tek nemoćno je svjedočilo njihovoj tihoj moći. Negdje između, kroz maglu nad tim granitnim morem, i kroz rijetku slabašnu kišu koju osjeća samo koža osjetljiva gola obraza, probijao se opetovni mig svjetionika sa hridi obližnjeg otoka. I tako oslabljen, davao je ritam zamrlom kraju kojim je kraljevao. Ako je tog trenutka igdje na svijetu i postojala nekakva stvarnost, njemu je bila posve nebitna. Pred tom kulisom, sav njegov život bilo je šljunčano žalo na kojem je nesigurno, škrgutavih koljena, stajao. Tek povremeno bi prebacio težinu suhog tijela sa jedne noge na drugu, i slušao pritom zvuk propadajućeg kamenja pod svojim stopalima. Zvuk postojanja. I pitao se: ima li ičeg manje stvarnog od morske pjene i misli na ljepotu?