zaljubljen u riječi.....
27.08.2012., ponedjeljak
SPAJDERMEN
|
Za ovo je zaslužan samo jedan pogled na fotografiju. Čovječe eto što meni učini jedan kišni dan... Slavni psihijatar Šimun Froda udobno se zavalio u svoj kožni naslonjač, dok je muškarac u kostimu „ Spajdermena „ zauzeo položaj na ležaju, lijevo od Šimuna. - Za početak recite mi vaše ime i prezime!? – Šimun je započeo procjenu. - Peter Parker, ali poznatiji sam kao Spajdermen! – pomalo bezvoljno će muškarac. - Spajdermen?! - Da! Spajdermen! – ponovi muškarac glasnije. - Jeste li sigurni da se tako zovete? - Naravno da sam siguran! Valjda znam kako se zovem! - Na vašoj osobnoj piše Emislav Čvalja!? – napomene Šimun. Muškarac mahne rukom po zraku kao da tjera muhe. - To mi je lažno ime! Paravan! - Emislav Čvalja vam je lažno ime?! – Šimun je djelovao iznenađeno. - Super ideja, zar ne?! – osmjehne se muškarac. Bar je Šimun pomislio de se osmjehnuo, budući da mu nije mogao vidjeti lice ispod maske. Ali zvučalo je kao da se Spajdermen osmjehnuo, iako on nije imao pojma kako zvuči kad se netko osmjehuje. U svakom slučaju Šimun bi se nasmijao da se nalazi na mjestu muškarca, što je naravno nemoguće jer on je više fan Betmena. - Trebao sam nekakvo ime da sakrijem svoj pravi identitet! – nastavio je dalje Spajdermen – I tako sam smislio Emislava! S takvim imenom nitko neće pomisliti da sam ja Spajdermen! - Tu ste definitivno u pravu! – primijeti Šimun - Znači, priznajete da je to bila genijalna ideja!? - Pada mi na um još nekoliko usporedbi sa riječju „genijalna ideja!“ – Šimun će posprdno – Nego, vi znate zašto ste dovedeni na procjenu?! - Doveden sam bez veze, kažem vam! – Spajdermen počne lamatati rukama po zraku – Misle da se želim ubiti! Ne znam otkud im ta glupost!? - Možda zato što ste se bacili sa krova zgrade? – primijeti Šimun značajno. - To nije ništa neobično za mene! – pojasni Spajdermen – Ja se stalno bacam s krovova zgrada! To je moj način putovanja, samo eto danas mi je pukla nit i pao sam na automobil… - Koji je potom udario u drugi automobil i tako pokrenuo lančanu reakciju! Zaboga, šest je ljudi lakše ozlijeđeno! – napomene Šimun oštro. - Nije da sam to učinio namjerno! – u svoju će obranu Spajdermen – Uostalom koliko sam puta pao s krova na nečiji automobil? Koliko? Šimun se izgubio u papirima a onda je klimnuo Spajdermenu. - Po mojim saznanjima ovo vam je prvi put! - Upravo tako! – uzvikne Spajdermen – Prvi put! I odmah se napravio veliki problem! A znate li vi koliko sam ja zločina spriječio? A koliko tek odgodio! - Nije mi poznata ta informacija! – Šimun slegne ramenima - Upravo tako! Ali da ih nisam spriječio onda bi imali točan broj! - To je apsurd! Nema nikakvog smisla! – pobuni se Šimun – Ne možete za zločin koji se uopće nije dogodio reći da ste ga vi spriječili! - Mogu i vi ste mi dokaz za to! – brzo će Spajdermen. - Kako vam ja mogu biti dokaz za tu tvdnju?! - Znate, otkako ste krenuli sa pitanjima došlo mi je već triput da vas ubijem! – on će ozbiljnog glasa – Ali obuzdao sam te porive i kao što vidite nisam vas ubio! Znači da sam spriječio mogući zločin prije nego se mogao dogoditi! Što je u biti i smisao policije i zaštite opčenito! - Zar vam moja pitanja toliko smetaju?! - Zapravo to ema veze s vama doktore! – frustrirano će on – Za sve je kriv taj pritisak javnosti! - Tako znači… - promrmlja Šimun – Pritisak, kažete… - Da!! Zato što sam superjunak! Svi imaju ta očekivanja, misle da sam Bog! Nije nimalo lako biti superheroj u današnje vrijeme! – požali se Spajdermen. - A da se skrasite i osnujete obitelj? Odustanete od te uloge superjunaka!? - To ne dolazi i obzir! Kao što je rekla moja ujna: „S velikom moći dolazi velika odgovornost!“ - Ujna?! Mislite valjda ujak!? – ispravi ga Šimun – U filmu je to rekao vaš ujak! - On je samo citirao moju ujnu! Ali to je manje važno! Ionako ljudi percipiraju stvari kako ih oni vide! - Što time želite reći? - Misle da je meni lako! A ne znaju da svakodnevno moram odabrati kome prvo pohitati u pomoć! Da li spasiti autobus pun manekenki ili nekog tamo biskupa koji se davi pilećim batakom!? I onda kad se odlučim spasiti manekenke, ljudi mi predbacuju što nisam spasio i debelog poždrljivca! - Vidim, to vas uzrujava!? - A kako ne bi doktore! Nisam ja Supermen pa da sam u stanju zaustaviti planet, zavrtiti ga nazad i vratiti vrijeme! Imaju posve pogrešnu sliku o meni! I kad neki tobože stručnjaci izrade moj profil, s kojim uopće nemam nikakve veze, ja ispadam loš! A zapravo me ni ne poznaju! Ne vide moje pravo lice! - Zato što nosite masku… - Nemojte me i vi sad doktore ubijati u mozak tim ocrtanim frazama! Znam sve o tome i kako svaki čovjek ima svoju masku i kako… - Zapravo nisam uopće na to mislio! – prekine ga šimun – Ljudi vam ne vide lice jer ste maskirani! Imate masku na licu! Spajdermen ga je pogledao potpuno zbunjen a onda je kliknuo glavom. - Da, imate pravo! Ali bez toga ne ide! Sve ili ništa! - Dajte da riješimo ovo jednom za kraj. Vi znate da niste Spajdermen, bar ne pravi jel,,, Spajdermen je ustao sa ležaja i ošinuo Šimuna Chuck Norris pogledom. - Kako mislite – nisam Spajdermen!? - Svjesni ste da on ne postoji! Da je on proizvod nečije mašte! Spajderman je na tren ušutio a onda klimne glavom. - Ja bar imam maštu za razliku od nekih! - To se trebalo odnositi na mene!? – upita Šimun - Svakako vam ne bi odmoglo! To odijelo koje nosite trebalo bi zakonom zabraniti! Koji je to nemir na vama! Šimun isto tako ustane s naslonjača. - Bar su mi svi kotačići u glavi kako treba, a ne da umišljam da sam Spiderman i onda padam s krova! - To se desilo samo jednom!!! – urliknuo je Spajdermen i bacio se kroz prozor. Svega desetak sekundi kasnije Šimun se nagnuo kroz razbijen prozor ali Spajdermenu nigdje ni traga. - Je li moguće da je on stvaran!? – u čudu će Šimun Svega dvije ulice dalje Emislav Čvalja aka Peter Parker aka Spajdermen, ležao je u kamionu prepunom starih dječjih madraca, odlazeći u svoju novu pustolovinu… |
- 01:03 - Komentari (3) - Isprintaj - #
26.08.2012., nedjelja
ZLO
|
Evo, nadahnut komentarima odlučih da napišem blagu horor priču baziranu po kratkom predlošku napisanim za natječaj. HOPE U LIKE IT... ZLO Nitko ju nije slušao, nitko nije htio vjerovati u priče koje je govorila. Da, za njih su to bile priče, izmišljene ludosti iz glave djevojke s bolesnom maštom. Ali za nju je to bila stvarna istina o zlu koje je vrebalo iz jezera. Pritom nije mislila na vampire, vukodlake ili vještice kojima su roditelji plašili djecu. Ne, ona je mislila na stvarno zlo koje je spremno poharati njen mali grad, poput tsunamia iza kojeg ostaje samo pustoš i zavijanje vjetra nad ruševinama. Ona je vidjela što to zlo čini ljudima, kakvu promjenu izaziva u njihovim tijelima, i zlo je vidjelo nju. Trebao je to biti divan dan, najviše zbog činjenice da je Tony bio blizu nje. Zaljubila se u njega na prvi pogled, iako je njena najbolja prijateljica Andie uporno govorila da nije ljubav to što joj je upalo u oči na Tonyju. Ona bi se samo nespretno nasmijala na takve primjedbe ali kad bi se uhvatila kako promatra njegovo tijelo, pomislila je da možda Andie ima pravo. Često su odlazili kampirati na čistinu pored jezera. Godinama je to mjesto bilo omiljeno izletište stanovnika Woodlakea, malenog gradića smještenog duboko u planinama. Ime je naravno dobio po jezeru koje se nalazilo usred šume, poput oaze usred pustinje. Prva dva dana prošla su u idiličnom raspoloženju. Puno smijeha, kupanja i zadirkivanja, kao i nekoliko izmjenjenih pogleda između nje i Tonyja. Bio je to treći dan njihova boravka na jezeru. Andie, Jen i Mark uživali su u hladnoj vodi, dok je ona zajedno s Tonyjem, pronašla zadovoljstvo skrivajući se u hladu drveća. Vrisak s usana Jen bio je sve samo ne ljudski. Nije mogla vjerovati da je ljudsko biće u stanju proizvesti takav vrisak, a onda je shvatila da nije Jen bila ta koja je vrisnula. Pogled na stvorenje koje je iznenada izronilo iz jezera i jezivim se urlikom zaletjelo prema njima, na njih je djelovalo hipnotizirajuće. Nisu se mogli pomaknuti s mjesta. Andie, Mark i Jen zaplivali su prema obali što su brže mogli no njoj i Tonyju činilo se kao da oni plivaju na mjestu a ne koriste nadljudske napore da izbjegnu opasnost. Prva je stradala Jen, samo je odjednom nestala s površine. Kao da je nikad nije ni bilo. Napetog lica gledala je s nadom u mjesto gdje je zadnji put vidjela Jen no površina je ostala mirna. Konačno, Andie i Mark uspijeli su dokopati se obale. - Što je jebem ti bilo to! – Mark je jedva stajao na nogama drhteći od napora. Ili od straha, pomisli ona brzo. - Moj Bože, gdje je Jen!? – Andie se panično okretala tražeći je. - Ona je… Mislim da ju je to… ta stvar… dohvatila… Pogledi su odmah bili usmjereni prema njoj, i ona nije mogla otkloniti osjećaj kao da je ona kriva za to. -Vidjela si… tu stvar? – Andie će uplašeno. Ona klimne glavom i pogleda u Tonyja. - Oboje smo vidjeli! - Nikad nisam vidio nešto slično i… - Tony je započeo drhtavim glasom kad je jezoviti urlik ponovno odjeknuo jezerom. To je bilo previše za nju. Okrenula se i počela trčati prema gradu. Nije čula povike prijatelja, nije čula njihove urlike kad ih je stvorenje napalo i raskomadalo na komade. Nisu imali nikakve izglede protiv nevjerojatno brzog i smrtonosnog stvorenja. Trčala je kroz šumu slijedeći staru stazu koja je vodila prema gradu, kad iznenada pred njom se stvori Jen. Prvo je vrisnula od iznenađenja i straha, skočivši u stranu, da bi zatim oprezno prišla Jen. Kao da je skamenjena, Jen se nije ni pomaknula. Njene su oči tupo zurile negdje u daljinu, beživotne, prazne. Na sebi je imala samo umrljani crni bikini koji je više otkrivao nego skrivao ljepotu njenog tijela. Samo što njeno tijelo nije bilo lijepo kao prije. Odvratni mjehuri preplavili su joj svaki djelić kože pulsirajući kao da bi se mogli rasprsnuti svakog trena, gadljiva žućkasta sluz curila joj je s ruba usana a nesnosan smrad izazivao je povračanje. Iznenada desno oko Jen zatitra i pogleda ravno u nju. - T… trči! – jedva čujan šapat pronađe put do nje, i ona se nije dvoumila. Potrčala je svom snagom dalje niz stazu ostavljajući Jen, ili ono što je ostalo od nje, iza sebe. Ona je jedina preživjela, jer je trčala. Kao nikad u životu, kao nitko na svijetu. Trčala je da spasi svoj život, kao odbjegli pas trenutak prije nego će ga uspavati i ugasiti svjetlo u njegovim očima. I dok je trčala jedino što je imala u mislima bilo je da preživi. Samo je na to mislila. Ne na novac, prestiž, na posao koji ju je čekao u obližnjem restoranu, ništa od toga nije joj bilo važno. Samo da preživi. I uspjela je. Pronašla je sigurnost, okružena ljudima. Ali onda je ostala zgrožena njihovim reakcijama. Nitko ju nije htio slušati, nitko ozbiljno shvatiti. Tony, Andie, Mark i Jen bili su njeni prijatelji i vršnjaci, imali su snove baš kao i ona, a sad ih više nema. Gledajući u lica ljudi koja su joj se smijala misao joj je prošla glavom. „ Htjela sam ih upozoriti, spasiti ih, učiniti sve da prežive! Nisu marili! Onda neka ih zadesi što zaslužuju!“ Okrenula je leđa ljudima i čvrstog koraka napustila grad. Nije željela čuti urlike kad zlo pronađe put do njih… Već četiri dana lutala je šumom bježeći od stvorenja. Nije znala gdje je, nije znala kamo ide, sve što joj je bilo važno je da se udalji što dalje od jezera. Iznenada se zaustavila, klonuvši na blatnjavu stazu nesposobna da ustane. Umor je došao na naplatu. Čitavo tijelo je osjećalo posljedice trčanja kroz šumu. Nije ništa pojela već četiri dana i želudac je doslovno vrištao za hranom. Palo joj je na pamet da se možda vrti u krug i da će je stvorenje lako pronaći, no nigdje nije bilo znaka od njega. Pitala se zašto ju nije lovilo, zašto je ona preživjela. Najbliži grad bio je Hudsonville, dobrih pedeset kilometara sjeverno od Woodlakea, i to je bilo njeno odredište. Nije se zavaravala da će uspjeti stići tamo ali to joj je davalo snagu da ide dalje. Znala je samo da ne smije vratiti se nazad. Zadrhtala je otvorivši oči. Pucketanje grana probudilo ju je otkrivši joj da se spustila noć. Zaspala je iscrpljena od umora. Bez mjesečine, šuma je bila mračna kao da se nalazila u rudniku. Sa svih strana čuli su se zvukovi a nemogućnost da prodre kroz gustu tamu činila je da neugodnost bude još veće. Srce joj je udaralo luđački u grudima, kao da želi izači i nestati što dalje s tog mjesta. I ona je to željela, ali bez svjetla nije mogla vidjeti kamo ide. Nema joj druge, morati će ostati ovdje i dočekati zoru. Privukla se što bliže drvetu i naslonila se leđima na njega. Nije nikad bila sama u šumi, ne ovako daleko od kuće i usred noći. Ponovno su zapucketale grane negdje iza nje. Netko ili nešto je bilo tamo. Ona proguta pljuvačku. To je sigurno stvorenje. Otkrilo ju je, nanjušilo njen miris tijela, i sad će dovršiti što je započelo. Neka bude, ona se pomirila s tom spoznajom. Bila je preumorna za bježanje. Neka učini što mora i neka bude brzo. Snažna svjetlost obasjala joj je lice natjeravši je da zakloni oči desnom rukom. - Hej! Koji vrag se… - Jeste li u redu gospođice?! – začula je piskutav muški glas. Polako je otvorila oči zasljepljena svjetlima automobila. Ona se ukoči skamenjena tom spoznajom. Svjetlost automobila? Otkud automobil u šumi? - Gospođice…? Okrene se prema muškom glasu polako postajući svjesna da se ne nalazi više u šumi. Nalazila se na mostu iznad široke rijeke, naslonjena na ogradu. Cijelo joj je tijelo bilo izgrebano a odjeća umrljana krvlju. - Gdje sam… - ona će polako, bez emocija u glasu. - Na Brownovom mostu nedaleko od Mildcreeka! – muškarac će brzo – Izgleda da ste imali nesreću! Naravno da je imala nesreću, pomisli ona, cijeli je grad imao nesreću. - Izgleda da je vaš prijatelj izgubio nadzor nad vozilom i udario u ogradu, nakon čega se vozilo zanijelo u stranu i prevrnulo! – reče muškarac – Vi ste očito ispali iz vozila prilikom prevrtanja! Nažalost, nitko od vaših prijatelja nije preživio! Ona ga je tupo gledala posve nemoćna da shvati o čemu on to priča. Kakva ograda i prevrtanje? O kakvoj nesreći on to priča? - Jezero… Woodlake… - nije uspijevala spojiti jednu rečenicu. - Ah, tamo ste se zaputili!? – muškarac će brzo – Razočarali bi se gospođice prizorom! Woodlake godinama nije ništa nego ruševine nekad malog gradića, a samo je jezro isušeno već desetlječima! Zašto bi zaboga htjeli ići tamo? Odjednom njoj prođe kroz glavu da je ovo vjerovatno san, i da se ona zapravo još uvijek nalazi na blatnjavoj stazi u šumi. Ali zašto onda sve djeluje tako stvarno. - Šerif bi trebao stići svaki tren a s njim i liječnik! – nastavi muškarac – Sve će biti u redu! Ona mu šutke klimne glavom. Kad je već u tom snu onda može i prihvatiti igru. Pomislila je na Tonyja i… nije ga se mogla sjetiti kako izgleda. Nešto ju je presjeklo u grudima. Jen, Andie, Mark, svi su bili potpune nepoznanice. Kako je to moguće? Zašto ih se ne može sjetiti? Nešto nije u redu. Kako je moguće da ih se ne sjeća. Osvrnula se uokolo i ugledala prevrnuti automobil s druge strane ceste. Skupivši svu snagu u sebi pridigne se i teturajući krene prema automobilu. - Bolje da ne gledate… - muškarac ju primi za ruku ali ona ga odgurne i krene dalje. Nije vidjela kako je muškarac bio odgurnut posve na suprotnu stranu mosta i da je njegova glava eksplodirala poput bombe u sudaru sa željeznom ogradom, razbacujući dijelove mozga po asfaltu. Što je bliže prilazila osjećala je ludi ritam njenog srca ali kao da je kucanje dolazilo odnekud izvana, a ne iz njenih grudi. Sagnula se i pogledala u unutrašnjost automobila. Za volanom je sjedio muškarac srednje dobi, potpuno smrskane glave jednako kao i žena na suvozačkom mjestu. Oboje su bili mrtvi. Prisiljavajući samu sebe na to ona pretraži tijelo muškarca sve dok nije pronašla njegov navčanik. Morala je znati. Mark Cromwell, tako se zvao muškarac. Slika joj je izgledala poznato, baš kao i ime i odjednom je obuzme neugodan osjećaj. Odšepala je s druge strane automobila, do mrtve žene i potražila njenu torbicu s dokumentima. Pogled na lice žene natjerao joj je krv u obraze. Andie Cromwell, supruga Marka Cromwella. Mark i Andie… Andie i Mark… Može li to biti slučajnost? Krajičkom oka primijeti plišanog medvjedića na stražnjem sjedalu. Djevojčica od deset, najviše jedanaest godina, ležala je u nepravilnom položaju na sjedalu još uvijek vezana pojasom. Po položaju tijela čini se da joj je slomljen vrat. Medvjedić joj je vjerovatno ispao iz ruke prilikom nesreće. Bilo je nešto poznato u tom medvjediću što ju je natjeralo da ga uzme u ruke. I sve je nestalo u tom trenu. Medvjedić je imao natpis na leđima, ispisan finim crvenim rukopisom. „ Medvjedić Tony za najslađu djevojčicu na svijetu!Za Jen od mame!“ - Hoćemo li? – začuje glas iza sebe. Ugledala je muškarca u crnom odijelu, besprijekorno izglačanom i čistom. - Tko si ti i što… - Znaš dobro tko sam i zašto sam ovdje! – muškarac ju je mirno prekinuo – Igramo ovu igru desetlječima! Nije li vrijeme da prestaneš s time? - Ne znam o čemu pričaš!? – ona će nesigurno. - Ne možeš promijeniti što se dogodilo! Vrijeme je da prihvatiš to i kreneš dalje! – muškarac će mirno – Vrijeme je da tvoja duša pronađe mir… - Moja duša?! Hoćeš reći da sam mrtva?! – ona će iznenađeno – Ali ne osjećam se tako… - Vrijeme je isteklo! Čekaju nas! Njegovo se tijelo odjednom poveća u visinu a jezoviti urlik odjekne zrakom. I ona se tad prisjeti svega. Odjednom je znala što je ovo stvorenje i zašto ju proganja.Znala je tko je Jen, Andie, Tony i Mark. I što je najvažnije, znala je tko je ona. Duboko, na dnu rijeke ležalo je njeno tijelo, zaboravljeno. Bježala je od kuće, od staratelja koji su je tlačili i zlostavljali. Kasno tog dana prelazila je most, umorna i gladna, kad je primijetila automobil. Bio je to on, njen mučitelj od kojeg je bježala. Zaustavio je automobil i krenuo prema njoj. Nije željela vratiti se ali nije mogla niti suprotstaviti mu se. Ostalo je samo jedno rješenje i nije dvoumila. Zaletjela se prema ogradi i prije nego je on uspio reagirati, prekoračila ju je i skočila u divlju rijeku. Umrla je. Njeno tijelo još uvijek leži dolje na dnu rijeku. Nitko ju nije tražio. Njen je duh bio zarobljen na mjestu njene smrti, ne spreman da ode dalje. Ona je htjela pravdu, htjela je osvetu, i zato je bježala od stvorenja. Stvorenja koje ju je uvijek pronašlo jer je to stvorenje bila njena krivnja. Krivnja zbog smrti obitelji koju je svojom pojavom na cesti odvela u smrt. I čiju je smrt neprestano proživljavala. Nije ni čudo zašto se nije mogla sjetiti tko je ona,zato što je posljednjih deset godina ona bila duh mosta Brown. Bila je zlo… |
- 11:26 - Komentari (2) - Isprintaj - #
25.08.2012., subota
PRIČE ZA FANTASTICUS - IZAZOV
|
ČUZ JOR BEST... KOMENTIRAJ 1. DEZINTEGRIRAJUĆA NADŽAK - BABA Nazvao ju je Nadžak - baba čim ju je ugledao posljednju u nizu, praktički skrivenu iza golemih letjelica Svemirske Flote. Postajao je i razlog zašto je bilo tako, jer letjelica za koju mu je zapelo oko ( novčanik isto tako ), bila je stara olupina, istrošena i toliko izrabljena da su je samo sekunde dijelile od konačne sudbine njoj sličnih letjelica - dezintegracije! Na njenu sreću, Rob nije imao potreban novac da kupi jednu od super brzih letjelica, tako da se morao zadovoljiti posljednjom olupinom u galaksiji.. Nasmiješio se na pomisao da je Karin zamalo došla ovamo s njim. Ona bi bila zgrožena izgledom letjelice i Rob bi morao podnositi bar dobra dva sata njen bijes. Zadnji put kad je učinio nešto slično Karin je počela zavijati kao gladna životinja izgubljena u pustopoljini. Jedva ju je uspio smiriti. No usprkos tome on ju je istinski volio, i to ne stoga što je bila fantastična kuharica i što ga je praktički pokupila kao zadnjeg psa iz štenare. Njoj je dugovao sve i nije se libio to priznati. Otkako je Galaksijom počeo bjesniti bespoštedni rat galaktičkih trgovaca, nitko više nije bio siguran. Rob je osjećao da je pravo vrijeme za promjenu. Pokupio je svu svoju ušteđevinu i uputio se do posljednjeg trgovca letjelicama. Na njegovu žalost mogao si je priuštiti samo olupinu od letjelice. No što je više gledao u nju to je više osjećao kako je u biti to savršena letjelica za njega. Jer i on je postao olupina muškarca kakav je nekad bio. Godine provedene u Svemirskoj Floti ostavile su traga i na njemu. Nije to bio život o kakvom je maštao. Njegovi su ciljevi bili uzvišeniji, njegovi vidici neograničeni, on je bio idealist, borac za pravdu, za zajedništvo. Takva je bila i Karin. Rob strese glavom rastjeravši sjećanja. Nema vremena za gubljenje. Karin bi se mogla ozbiljno zabrinuti kad se probudi i ustanovi da njega nema pored nje. Vrijeme je da staru olupinu povede na posljednje putovanje. Izgled unutrašnjosti bio je točno kako je i sam izgled letjelice to pokazivao – istrošen i neudoban, no zato je motor letjelice preo poput bijesnog tigra. Stara dama nije još bila spremna kapitulirati. Još je u njoj bilo snage – pomisli Rob – možda i dovoljno da ih odvede do samog ruba granice Svemirske Flote. A onda… Onda će biti slobodni… Rob, Karin i Nadžak – baba… 2. U BIJEGU Bila je zahvalana što je uličica u kojoj se skrivala bila lišena svjetla, štiteći je tamom od pogleda njenih progonitelja. Već joj je ponestalo zraka za razliku od ovih nemilosrdnih ubojica,koje je jasno mogla čuti, budući da su odjeci njihovih koraka bilo jedino što je narušavalo DEZINTEGRIRARUJUĆU tišinu noći. Bježala im je već dovoljno dugo da u njima izazove bijes, i samim time i promjenu njihovih prioriteta. Htjeli su je uhvatiti i ispitati, sad je žele ubiti. Možda će im to i poći za rukom ali neće im nimalo olakšati zadatak. Kad je FBI prvi put stupio s njom u kontakt, malo je za reći da je bila ZGROŽENA njihovim prijedlogom. Kako im je to moglo pasti na pamet? Ona da bude špijun za njih?! Mora da su stvarno očajni kad im je ona jedino rješenje. Ona u životu nije prekršila zakon niti na jedan način, njen je odgoj bio strog na isti način kao što je to bio i karakter njenog oca. I nakon dvadeset godina života pod takvim režimom, njen je odgoj postao kamen temeljac, i nipošto nije namjeravala urušiti bedeme koji su je štitili od svijeta, i od nje same. FBI je to znao i upravo su i igrali na tu kartu. Pozivajući se na njeno poštenje, moralne vrijednosti, na njen osjećaj za PRAVDU… Na kraju je popustila i prihvatila odgovornost. Ipak se od nje tražilo da spasi svijet. U mislima je vidjela sebe kao super heroja u futurističkom kostimu, kako prkosi zlikovcima, no realnost je bila potpuno suprotna. Umazana šminkom po licu, očiju crvenih od naprezanja da prodre kroz polutamu, više je nalikovala zloj NADŽEK-BABI nego super ljepotici. Imala je 27 godina i voljela je vjerovati da je u najboljim godinama i da živi sasvim solidno u odnosu na ostale ljude, koji za isti NOVAC jedva izdržavaju kraj s krajem. Naravno, njen je otac i tu imao presudnu ulogu… U daljini, jedva čujno, policijska sirena ZAVIJALA je svoju prepoznatljivu melodiju, koja bi ju prije natjerala da zadrhti kao da je nešto skrivila, ali sad joj se ta melodija učinila najljepšom na svijetu, no bila je predaleko. Pribrala se i krenula dalje niz uličicu pazeći da ne proizvede glasne zvukove koji bi otkrili njen položaj progoniteljima. Uličica je bila napuštena, prepuna smeća i neugodnih mirisa, kao da je prepuštena zubu vremena da od nje napravi običnu PUSTOPOLJINU lišenu ljudske prisutnosti. Protrčala je pored kutije u kojoj su se nalazili mali psići, vjerojatno napušteni od strane vlasnika, prepušteni samima sebi. Na trenutak je zastala da im pomogne a onda je odmahnula glavom. Ne može im pomoći. U ovo doba noći ne radi niti jedna ŠTENARA a da ih nosi sa sobom nije dolazilo u obzir. Vjerojatno bi svi zajedno stradali. stajala je neodlučno boreći se sama sa sobom da li bi trebala pomoći životinjama ili prvo misliti na svoj opstanak, kad se otvore vrata kuće s njene desne strane. Uplašeno je odskočila na što joj je debela KUHARICA uputila prijekorni pogled. - Što radite ovdje? – ona če oštro - Netko je ostavio psiće u kutiji! – ona će brzo – Možete li im pomoći? Žena je prišla kutiji i na njenom se licu odmah vidjela PROMJENA. Prijekoran pogled zamijenila je umiljatost. Podigla je kutiju i bez riječi ušla u kuću. Ona je trenutak gledala u vrata a zatim potrči dalje. Kad bi se bar njen problem mogao riješiti tako lako… 3. ZLO Nitko ju nije slušao, nitko nije htio vjerovati u priče koje je govorila. Da, za njih su to bile priče, izmišljene ludosti iz glave djevojke s bolesnom maštom. Ali za nju je to bila stvarna istina o zlu koje je vrebalo iz jezera. Pritom nije mislila na vampire, vukodlake, vještice ili kojekakve NADŽAK-BABE kojima su roditelji plašili djecu. Ne, ona je mislila na stvarno zlo koje je spremno poharati njen mali grad, poput tsunamia iza kojeg ostaje samo pustoš i ZAVIJANJE vjetra nad ruševinama. Ona je vidjela što to zlo čini ljudima, kakvu PROMJENU izaziva u njihovim tijelima, i zlo je vidjelo nju. Često su odlazili kampirati na tu PUSTOPOLJINU pored jezera nesvjesni opasnosti u kojoj su se nalazili, dok nije bilo prekasno. Prvi pogled na stvorenje koje je iznenada izronilo iz jezera i jezivim se urlikom zaletjelo prema njima, na njih je djelovalo hipnotizirajuće. Nisu se mogli pomaknuti s mjesta. Tony, Andie i Mark nastojali su djelovati smireno i hrabro, no kad je zvijer pokazala oštre zube, njihova se mirnoća pretvorila u DEZINTEGRIRAJUĆE urlike bola. Ona je jedina preživjela, jer je trčala. Kao nikad u životu, kao nitko na svijetu. Trčala je da spasi svoj život, kao odbjegli pas iz ŠTENARE trenutak prije nego će ga uspavati i ugasiti svjetlo u njegovim očima. I dok je trčala jedino što je imala u mislima bilo je da preživi. Samo je na to mislila. Ne na NOVAC, prestiž, na posao KUHARICE koji ju je čekao u obližnjem restoranu, ništa od toga nije joj bilo važno. Samo da preživi. I uspjela je. Pronašla je sigurnost, okružena ljudima. Ali onda je ostala ZGROŽENA njihovim reakcijama. Nitko ju nije htio slušati, nitko ozbiljno shvatiti. Tony, Andie, Mark i Jen imali su pravo da ispune svoje snove, da žive svoje živote ali sve im je to nasilno oduzeto, dok je ona ostala pošteđena. Gledajući u lica ljudi koja su joj se smijala misao joj je prošla glavom. „ Htjela sam ih upozoriti, spasiti ih, učiniti sve da prežive! Nisu marili! Onda neka ih zadesi što zaslužuju! Ionako nema PRAVDE kad je život u pitanju! Samo borba za opstanak!“ Okrenula je leđa ljudima i čvrstog koraka napustila grad. Nije željela čuti urlike kad zlo pronađe put do njih… |
- 11:26 - Komentari (5) - Isprintaj - #
RUKA ZA OPROŠTAJ
|
Evo opet spremam se pakiram svoje stare kofere ljubav mi se kroz prste provukla... Za njom idem i slijedim je želim nazad da vrati se s lica makne tugu što je dovukla... ALI SRCE MOJE DOBRO ZNA NEĆE ONO IMATI SRETAN KRAJ PRUŽIT ĆE MU LJUBAV RUKU KAO ŠTO JE I DOSAD - RUKU ZA OPROŠTAJ... Svaku novu godinu uložim svoju nadu svu da u meni će ljubav naći dom... Bježati će prestati i nikad neće više nestati provest će vječnost u naručju mom... ALI SRCE MOJE DOBRO ZNA NEĆE ONO IMATI SRETAN KRAJ PRUŽIT ĆE MU LJUBAV RUKU KAO ŠTO JE I DOSAD - RUKU ZA OPROŠTAJ... |
- 08:38 - Komentari (0) - Isprintaj - #
23.08.2012., četvrtak
MA BJEŽI OD BUDALE!
|
Nema mi ništa gore nego kad me zaustavi policajac ( nekad i njih dvojica ) i traži dokumente kao tobože zbog rutinske kontrole. Razumijem da oni rade svoj posao ali ne razumijem zašto, ako se radi o rutinskoj kontroli, ne zaustavljaju i druge ljude. Biti će da "rutinsku" kontrolu obavljaju samo nad ljudima koji se njima ne sviđaju, točnije - meni! I tako nakon što su me čak dvaput na razmaku od dvjesto metara, njih četvero ( dvaput po dva ) zaustavilo i tražilo dokumente na uvid, doživio sam lagani psihički šok. Da se razumijemo. Nije to bilo stoga što mi se žurilo kući nakon posla, niti stoga što nisam "obožavatelj" momaka u plavom, nije bilo ni toliko bitno što su me dvaput zaustavili u hrpi ljudi. Problem je bio u tome što su zaustavili samo mene. Kako onda može to nazvati " rutinskim?" Naravno, oči odjednom zabrinutih prolaznika automatski su uperene u mene i ne mogu da im ne pročitam na licu osudu. Kao da govore: Evo vidiš kriminalca! Vjerovatno nije pomogla moja duga kosa, poderane traperice, neobrijana brada i dvije tetovaže. Ali ako su to bili znakovi za uzbunu, moj ogroman smiješak na licu trebao je odvratiti svakog od bilo kakve negativne pomisli. Ali nije. I dok ja lagano bijesnim što provjera mojih dokumenata traje beskonačno, pored nas prolaze na desetke ljudi koji izgledaju kao da su upravo opljačkali banku, no moji mučitelji ni da bi trepnuli. Znači tako, rekoh u sebi, zaustavljate samo koga vi procijenite da je vjerovatno propalica i zgubidan. I tu mi se prelomilo. Čekaj da me opet zaustaviš. Ima da ti prisjedne kao nikad prije. Nisam dugo čekao da me opet zaustave. Niži - ugodno popunjen policajac, ispriječio mi se na putu dok je njegov manje obdaren kolega ( bar što se debljine tiče ), administrativno izgovorio ( vjerovatno školski naučene rečenice ): " Dobar dan gospodine! Molim vas osobnu iskaznicu! " - Zašto!? - odmah sam drsko krenuo u napad. Na tren su se smeli. Nisu očekivali da ću ih išta pitati. Što se njih tiče ja sam se trebao pokoriti službenoj osobi, što imam ja tu ispitivati ljude od zakona. No uspio je mršavi vratiti kontrolu. - Rutinska kontrola, gospodine! Molim dokumente! - odjednom je i on stao uz debelog kao da se boji da bi mogao odjednom početi bježati. - Ah, rutinska kontrola kažeš!? - drsko sam ponovio - Nema veze s mojim izgledom? - Nama ste isti kao i svaki drugi gospodine! - automatski će debeli. - Kako mogu biti isti kao svaki drugi! - ja ću posprdno - Koliko ljudi vidite da hoda u poderanim trapericama, neobrijani i s tetovažama na tijelu? - Mislio sam reći da ste u očima zakona svi jednaki! - brzo će debeli kojeg je mršavi podario pogledom kao da je izrekao najveću mudrost na svijetu. - Zašto onda ne zaustavljate i ostale ljude? Koliko ste ljudi dosada zaustavili u sklopu rutinske kontrole?! - ja ću revno podižući glas. - Gospodine, molim dokumente na uvid! - uozbiljio se mršavi pokazujući autoritet. - Zašto? Što sam učinio? Kakav prekršaj?! Ponovno su izmijenili poglede. - Rekli smo vam gospodine, da je riječ o rutinskoj kontroli! - ponovi debeli i podari mi pogled kao da ima posla sa luđakom. Na žalost po njega, što on nije znao, imao je posla sa mnom. - Po zakonu o sigurnosti u cestovnom prometu i osobnim pravima osobe koja sudjeluje u prometu, članak 37., poglavlje 17., stavka četiri, te po zakonu o pravima policije u prometu članak 124., poglavlje 27., stavka 11., osoba - sudionik u prometu, može biti evidentirana samo u slučaju da svojim ponašanjem remeti mir ili stvara probleme ostalim sudionicima u prometu! - brzo sam izmislio " zakon" ne trepnuvši okom, dok su odjednom ljudi od zakona nervozno počeli izmjenjivati poglede. - Dakle, kakav sam prekršaj počinio?! - povisio sam glas kako bi me ostali prolaznici čuli. - Ma gle ti ovo molim te! - podsmjehnuo se debeli - Ti misliš da si kao pametan? - Da sam mrvicu gluplji primili bi me u policiju! - nisam ostao dužan. - Ali nisu! - ponosno će mršavi osmjehujući se. Samo sam mu uputio sućutni pogled. - Po treći put vas molim gospodine ( gle, on zna brojati ), dokumente na uvid! - mršavi se naljutio. - Prvo vi meni pokažite svoje dokumente! - ja ću u kontra napad. - Kako? Molim? - mršavi je imao izraz na licu kao da je dobio šamar. - Kako sam rekao! Po zakonu o sigurnosti u prometu i prava sudionika u prometu, članak 134., poglavlje... - Ma što si ti cijelu knjigu o zakonima naučio napamet boga ti! - debeli će vidljivo uzrujan . - Samo zato što vi ne znate zakon to ne znači da.... - Ma što ćeš mi ti pričati o zakonu boga ti... Nisam ja išao u školu da bi mi neki balavac sad tu... - Jeste li to upravo mene uvrijedili? Nazvali me balavcem? Mršavi je debelog prostrijelio strogim pogledom i onda se okrenuo prema meni namjestivši nedužan izraz lica. - Što je kolega htio reći.... - Znam što je vaš kolega rekao! Nisam gluh i nisam glup! - okomio sam se kao sokol na svoj plijen. Sve me to počelo zabavljati, i ne samo mene kako se činilo jer su prolaznici čuvši moju viku počeli zastajati i pratiti što se događa. Odjednom smo imali publiku. - Ako je vrijeđanje nedužnoga građanina čiji je jedini zločin što se ne ponaša kao ostali "normalni" ljudi u opisu vašeg posla, onda ste gadno pogriješili! Jer u zakonu o sigurnosti u.... - Ma prekini više o zakonima boga ti! Što je tebi!? Imaš problema u glavi?! - Znači sad sam i lud jer znam zakone bolje od vas! No lijepo! Upravo ste prekršili dobar dio mojih ustavnih prava! Zato ću vas tužiti! Molim vaše dokumente i brojeve znački! - Ma tuži ti svoju mater! - prasne debeli dok ga je kolega povukao za rukav. - Ma bježi od budale! - on će glasno i njih dvoje produže dalje. I tako sam odnio pobjedu. Znam, sve bi to brže trajalo da sam odmah dao osobnu i ne bi izgubio vrijeme u prepucavanju. Ali radilo se o mom pravu da budem drugačiji, da mislim i živim drugačije. Prošlo je nekoliko mjeseci otkad su me zadnji put zaustavili no sad sam znao kako da ih se riješim. Nakon svega deset minuta pustili su me da idem dalje uz riječi : "Najbolje s budalom ne imati posla!" I to je upravo bilo što sam i ja mislio kad sam ih vidio. |
- 07:53 - Komentari (4) - Isprintaj - #
18.08.2012., subota
PAO SAM KAO ČOVJEK ALI USTAO SAM KAO FENIKS
|
Da, nije me bilo tri mjeseca na blogu. Što u biti i nije čudno za mene jer sam i prije znao imati duge pauze. Naravno, uvijek je bio dobar razlog za to. Ništa poput lijenosti, loše volje ili previše posla. Ne, uvijek je razlog bio dobar! Tako je eto i u ovom slučaju razlog opravdan. Što se dogodilo? Gdje sam bio? Bio sam izgubljen! Da, to je najbolja riječ za moju tadašnju situaciju. Bio sam na samome rubu. Ne... Ne na rubu... Bio sam na dnu. Na istom onome na kojem sam se bio našao već nekoliko puta i za koji sam se zarekao da ga neću više posjećivati. Ali ne uspijemo uvijek održati sva obećanja... Točno prije tri mjeseca napunilo se godinu dana kako sam imao nove zube, kako mi je vraćena vanjska ljepota, kako se bez ustručavanja smijem. Rekli bi ljudi da je to sasvim dobar razlog da budem sretan. I bio sam... Još uvijek jesam... Ali život ne čini samo jedna stvar, bez obzira koliko ona važna i velika bila. Ne, život je poput napete knjige u kojoj znaš da će se dogoditi nešto loše bez obzira koliko su divna bila prva poglavlja u knjizi. Završio sam na cesti! Ponovno! Nije bilo ništa posebno u tome, ništa dramatično. Nikakvih hrabrih ideja o pronalaženju samoga sebe ili iskušavanju vlastitih granica. Jednostavno sam završio na cesti. Bio sam već u takvoj situaciji i nije u tome ništa hrabro niti uzvišeno, osim spoznaje da si beskućnik. Ali da, opet sam se našao na cesti! Tješio sam se da će mi to biti pravo iskustvo za knjigu koju ću moći poslije napisati - sve zvuči dobro kad si to uspiješ objasniti. I tu nastaje najveći problem. Kad uspiješ uvjeriti samog sebe, tu počinje kraj svemu. Nastaje navika. Jer htjeli mi ili ne, čovjek se na sve navikne, čak i na to da je beskućnik i da spava na cesti. Doduše nisam baš spavao " na cesti!". Spavao sam u napuštenom vagonu. Uspio sam pronaći jedan koji nije bio ispunjen smećem, izmetom, koji nije isparavao urin i čija su se vrata s obje strane dala zatvoriti. Jer treba se čuvati propuha. On je najgori. Gore od spavanja na cesti je samo spavanje na cesti - bolestan. Nisam čak morao ni smišljati kako da ne uprljam odjeću spavajući na prašnjavom podu vagona. Neki je dobar samaritanac ostavio pored kante za smeće ogromnu kutiju plazma televizora, kao da je znao da će meni dobro doći kao improvizirani krevet za tu noć - i još narednih deset noći nakon nje. Usprkos tome što je u vagonu bilo zagušljivo i što je preko dana bilo zastrašujuće vruće, noći su bile hladne, naročito poslije ponoći. Tu nisu pomagale niti jakna niti dvije veste ispod nje. Tek treće noći spavanja u vagonu uspio sam "posuditi" deku. Nije bila osobito debela niti najčišća koju sam mogao naći. Zapravo, siguran sam da je na njoj spavao nečiji pas. Ali to mi ionako nije bilo bitno. Da stvar bude gora, još sam se oporavljao od operacije bubrega, tj. vađenja kamenca iz njega. Negdje u dnu mog penisa nalazila se " double J cijev" čija je svrha bila da suzi mokraćni kanal koji je ogroman kamen previše raširio. Zbog te mi je cijevi bilo teško hodati, da ne spominjem mokrenje krvi svakih pet minuta. I tako su dani prolazili u ležanju na podu vagona, osluškujući glasove ljudi izvana. Bez hrane, bez novaca, bez vizije za budućnost. Dani su mi se činili dugima kao godina ali noći su bile najgore. Tama je u vagonu bila kao tama u grobu. U takvome mraku čuješ svaki djelić sebe, spoznaš sve svoje strahove, oslobodiš bol i ... plačeš! Stalno plačeš. Čak i kad misliš da ne možeš više... Prve dvije noći bile su teške. Prvo što mi je prošlo kroz glavu bilo je:" Vidi na što si pao! Opet ništa nisi naučio! Spavaš na podu vagona!" Da ne mislim na glad pisao sam knjigu i pjesme. Istina, sve su pjesme ispale nekako tužne, no to i nije iznenađenje s obzirom na situaciju u kojoj sam se nalazio. I da, strašno sam bio razočaran sobom a počelo se događati i ono najgore. Svakim sam danom sve više gubio nadu. Zaredali su dani ružnog vremena, Padala je konstantno kiša, grmljavina je parala nebo, nikakvi izgledi da izađem iz vagona. Samo praznina vagona i ja. Nema zvuka poruke s mobitela, nema zvuka zvona mobitela. Nitko nije zvao. Prošlo je dugih pet dana bez hrane. Zadnje što sam pojeo bilo je tvrdo pecivo koje sam pronašao u vrećici pored kante za smeće. Kad sam to odnio u vagon osjećao sam se tako jadno. To je za mene bilo dno dna i dok sam uz pomoć vode gutao taj "obrok", plakao sam kao beba. Tog je dana velik dio mene umro i nikad ga neću moći vratiti nazad. Pet dana kasnije očaj je preuzeo kontrolu. Čekao sam nekakav znak, bilo što da mi pruži nadu u bolje a onda jednostavno više nisam mogao dalje. Dao sam si ultimatum. Ako se ništa ne promijeni ili dogodi do 22h oduzet ću si život. Odmah nakon donošenja te odluke osjetio sam smirenost. Ništa više nije bilo važno i nekako sam se čak i veselio pomisli da ću okončati sve te muke i svu tu jad. Veći dio mene potajno je navijao da se ništa ne dogodi. I nije se dogodilo. Nitko nije nazvao ili poslao poruku, nije se ukazao Isus, nisam čuo Božji glas, ništa... Samo je zazvonio alarm da mi javi kako je "vrijeme..." Legao sam na svoj ležaj i mirno prislonio oštricu noža na vrat. Sve što sam trebao napraviti je snažno zabosti nož i sve završava. Oprostio sam svijetu i pomirio se sa svijetom i... nisam mogao. Pola sata trajala je moja agonija tjeranja samog sebe da stisnem taj prokleti nož ali uzalud. Izgleda da nisam bio spreman umrijeti - bar ne od svoje ruke. Bijes i razočaranje su me posve obuzeli. Zavitlao sam nož na drugi kraj vagona i zaplakao kao nikad u životu. Osjećao sam se tako neutješno i nemoćno. Kao da sam sebe osudio na patnju. Ne znam kako sam uspio zaspati ali jesam... Sljedeće jutro čekalo me vađenje " double J cijevi" iz penisa - što se pokazalo brutalno bolno - i konačno sam mogao hodati bez straha da ću morati mokriti krv svakih pet minuta. Bio je to znak da stvari idu na bolje. Javili se prijatelji i kolege, skupilo se novaca za hranu, činilo se idiličnim s obzirom na noć prije. Poslije kiše uvijek dođe sunce - osim ako ste u Londonu. Dva dana kasnije napala me petorica njih. U vagonu. Dok sam spavao. Borio sam se koliko sam mogao ali nisam imao nikakvih izgleda. Savladali su me, pretukli, opljačkali i..... - ostavili na životu. Iako je to bilo najgore što mi se moglo dogoditi u tom trenutku istodobno se pokazalo kao spasonosno. Svjesni da mi je opstanak u pitanju svi su prijatelji zapeli i osigurali mi smještaj i novac... Danas, tri mjeseca kasnije, imam smještaj, imam posao, objavljujem knjigu, izrađujem društvenu igru s kartama... Dani spavanja na podu napuštenog vagona čine se dalekim poput godine... Prije 3 mjeseca ispunjavale su mi se najgore noćne more - danas mi se ispunjavaju snovi... Prije 3 mjeseca htio sam si oduzeti život - danas živim život u potpunosti svake sekunde... Da... PAO SAM KAO ČOVJEK ALI SAM USTAO KAO FENIKS..... JEDNA OD PJESAMA NAPISANIH U VAGONU NE ZNAM KAKO DALJE NEMAM SMIŠLJEN PLAN ŽIVIM SAMO ZA DANAS DA PREŽIVIM OVAJ DAN ISTINA ME BOLNA PROBUDI SVAKOG JUTRA DOK NOĆU SNIVAM LEŽEĆ' NA PODU SANJAM BOLJE SUTRA NE PLAŠIM SE VJETRA NI BUKE GROMOVA I KIŠA ŠTO ME UMIVA TU JE DA ME PODSJEĆA Lutalica opet ja sam cesta je moj stari dom ne plaši se srce moje već sam bio na putu tom Tvrdi pod i stara deka stari prijatelji su a san odagna bolne suze i glad u stomaku BEZ OBZIRA NA BOL ČOVJEK SE NA SVE NAVIKNE NA DOBRE I LOŠE STVARI ŠTO MU SE DOGODE TAKO SAM I JA STVORIO SI NAVIKU DA PENJEM SE PREMA VRHU A ZAVRŠIM NA DNU NE PRONALAZI SREĆU ZA KOJOM SNAŽNO ŽUDIM DOK JUTARNJA HLADNOĆA TJERA ME DA SE PROBUDIM Lutalica opet ja sam cesta je moj stari dom lijem suze liječim bol tražim mir u srcu svom Tvrdi pod i topla deka stari prijatelji su kad ostanem ja bez svega oni uvijek bit' će tu.. PONEKAD JE TEŠKO BORITI SE SAM POŽELIM DA ME NEMA DA NIŠTA NE OSJEĆAM NOĆU SMRT PRIZIVAM DA SA SOBOM ODVEDE ME O KAKO BI BILO LAKO DIĆI RUKE ZABORAVIT' NA SVE ALI KAD OTVORIM OČI NEMA PROMJENE TOPLA DEKA I TVRDI POD TU SU DA ME PODSJETE Lutalica opet ja sam cesta je moj novi dom iako noću smrt prizivam poći neću ja s njom Tvrdi pod i topla deka novi prijatelji su štite me od hladnoće i hrane nadu u srcu.... |
- 17:29 - Komentari (2) - Isprintaj - #
|
Ti uz mene si kad mi loše krene I spašavaš me da ne potonem do dna U svijetu tuge, jada i očaja Izgubljen sam od tog sivila Ali ti si tu da pokažeš mi put... S osmijehom pozdravljam svoja jutra Zbog tebe taj osmijeh ne skida se I ne brinem što će biti sutra Znam biti ćeš ti opet uz mene... Dok sam lutao u tami neznanja Svakim danom bio sve bliže propasti Dobri ljudi odjednom došli su Vratili mi nadu već nestalu svu I među njima bila si i ti... U mislima nosim sliku tvoju Podsjeća me da nikad neću biti sam I dok s osmijehom pišem priću svoju Ne zaboravljam - ništa ne zaboravljam... |
- 04:16 - Komentari (1) - Isprintaj - #
Svibanj 2014 (4) Lipanj 2013 (2) Travanj 2013 (3) Ožujak 2013 (4) Veljača 2013 (16) Prosinac 2012 (4) Studeni 2012 (3) Listopad 2012 (1) Rujan 2012 (1) Kolovoz 2012 (7) Svibanj 2012 (1) Siječanj 2012 (1) Studeni 2011 (1) Listopad 2011 (2) Rujan 2011 (5) Kolovoz 2011 (3) Srpanj 2011 (3) Lipanj 2011 (1) Svibanj 2011 (2) Travanj 2011 (4) Ožujak 2011 (4) Veljača 2011 (9) Siječanj 2011 (15) Prosinac 2010 (1) Studeni 2010 (21) Listopad 2010 (7) Kolovoz 2010 (3) Srpanj 2010 (7) Lipanj 2010 (1) Svibanj 2010 (9) Travanj 2010 (1) Kolovoz 2009 (2) Srpanj 2009 (38) |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Ako želiš više..
myloworld@yahoo.com Copyright@2009milemylo.blog.hr All rights reserved. Mile Mylo Radulović  Napravi svoju značku Cool Blogovi: Dollhouse  Blijedi Jahač  Wonderwall.Passion  Vjetar Tuge  Look Back With Smile On Your Face Silence  Mriža Života  Skriveni Osjećaji  Nedoumice Rastavljene Žene  I Can Smile At The Old Days - Život Glumice  Odaberi Drugo Ime  Ona Strana Napuklog Ogledala  ... I žali Bože I Trud I Ludu Glavu S Kojom.... 
Nisu moji stihovi ali u njima vidim djelić sebe
"Spavam i sanjam da sam leptir koji spava i sanja da je čovjek koji spava i sanja da je leptir." Čuang Ce "I ja sanjam da sam tu sputan u tom kutu bijednom a snio sam da sam jednom uživao sreću svu Što je život? Mahnitanje. Što je život? Puste sanje prazna sjena što nas ovi O, malen je dar nam dan, jer sav život - to je san a san su i sami snovi.." Pedro Calderón de la Barca You can't always get what you want but if you try sometimes you just might find you get what you need ! Rolling Stones - Sympathy for the Devil You belong among the wild flowers you belong on a boat out at sea far away from your troubles and worry you belong somewhere you feel free Tom Petty "I find it kind of funny, and I find it kind of sad, the dreams in which I'm dying are the best I've ever had" Mad World by Gary Jules and Micheal Andrews "somewhere between the time you arrive and the time you go, may lie a reason you were alive, but you'll never know." Jackson Browne-For a Dancer I'm not afraid- at least not to die I'm afraid to live and not remember why. I went to see the preacher To teach me how to pray He looked at me and smiled Then the preacher turned away He said if you want to tell him something You ain't gotta fold your hands Say it with your heart Your soul and believe it And I'd say amen Bang a drum for the sinners Bang a drum for the sins Bang a drum for the losers And those who win Bang a drum bang it loudly Or as soft as you need Bang a drum for yourself son And a drum for me I called upon my brother just the Other day, he said: John I'm gonna Die if I don't start to live again I work each day and night like clockwork Just trying to make ends meet I could kick this bad world's ass If I could just get on my feet I'd bang a drum for the dying Bang a drum for the truth Bang a drum for the innocence Lost in our youth Bang a drum bang it loudly Or as soft as you need Bang a drum for you brother And a drum for me I don't know where all the rivers run I don't know how far, I don't know how come But I'm gonna die believin' Each step that I take Ain't worth the ground that I walk on If we don't walk it our Own way No I don't claim to be a wiseman A poet or a saint I'm just another man who's searching For a better way But my heart beats loud as thunder For the things that I believe Sometimes I wanna run for cover Sometimes I want to scream Bang a drum for tomorrow Bang a drum for the past Bang a drum for the heroes That won't come back Bang a drum for the promise Bang a drum for the lies Bang a drum for the lovers And the tears they've cried Bang a drum bang it loudly Or as soft as you need But as long as my heart keeps on bangin' I got a reason to believe Bang a drum - Bon Jovi "...I like a tombstone, cause it weathers well, and if it stands or if it crumbles, only time will tell. and you can carve my name in marble, you must cut it deep; there'll be no dancing on the gravestone, you must let me sleep...." Suzanne Vega, "Tombstone" " I'm just a soul whose intentions are good, Oh Lord, please don't let me be misunderstood.." Joe Cocker, "Don't Let Me Be Misunderstood" "And when I die and when I'm gone there'll be one child born and a world to carry on." Laura Nyro, "And When I Die" If the future's looking dark We're the ones who have to shine If there's no one in control We're the ones who draw the line Though we live in trying times We're the ones who have to try Though we know that time has wings We're the ones who have to fly. Rush "Everyday Glory" In every heart there is a room A sanctuary safe and strong To heal the wounds from lovers past Until a new one comes along" Billy Joel "And So It Goes" Is this the real life Is this just fantasy Caught in a landslide No escape from reality Open your eyes, look up to the skies and see I'm just a poor boy, I need no sympathy Because I'm easy come, easy go; little high, little low anyway the wind blows doesn't really matter to me To me..... Queen, "Bohemian Rhapsody" Somewhere over the rainbow Bluebirds fly. Birds fly over the rainbow - Why then, oh why can't I? E. Y. Harburg, "Over the Rainbow" Thank you for loving me For being my eyes When I couldn't see For parting my lips When I couldn?t breathe Thank you for loving me... Jon Bon Jovi - Thank you For Loving Me I don't want another pretty face I don't want just anyone to hold I don't want my love to go to waste I want you and your beautiful soul You're the one I wanna chase You're the one I wanna hold I wont let another minute go to waste I want you and your beautiful soul Jesse McCartney - Beautiful Soul These mist covered mountains Are a home now for me But my home is the lowlands And always will be Some day you'll return to Your valleys and your farms And you'll no longer burn To be brothers in arms Through these fields of destruction Baptism of fire I've watched all your suffering As the battles raged higher And though they did hurt me so bad In the fear and alarm You did not desert me My brothers in arms There's so many different worlds So many different suns And we have just one world But we live in different ones Now the sun's gone to hell And the moon's riding high Let me bid you farewell Every man has to die But it's written in the starlight And every line on your palm We're fools to make war On our brothers in arms Dire Straits - Brothers in Arms
O MENI
TKO SAM - Mile Mylo Radulović Rado bi se nazvao bićem s druge planete jer na ovoj nikako da se uklopim Romantičar koji je preživio istrebljenje i koji svoje osjećaje iskazuje kroz stihove i riječi izmišljenih likova Još jedan u nizu koji misli da ima što reći.. Onaj koji na cesti prođe pored tebe i podari ti osmijeh bez razloga.. Brbljavo dosadan na zabavan način... - mogu se tako opisati ,zar ne? Naravno da mogu! Ovdje sam ja glavni! Idealist...Borac protiv nepravde...Nesuđeni psiholog... Neki kažu dobar prijatelj...
LJUDI KOJI ME TRPE ( NA NJIHOVU ŽALOST )
NIKOLA - znan kao Bean od Siska, Einstain, Nidžo, Glupstain, Antonio Saavedra KRISTINA - znana kao Penny, Kaca, Blondy, Tina, Tinči
LJUDI KOJI ME ZNAJU
VERICA STAND UP KOMIČARI ( Marina, Habibi, Goc, Tihomir, Vlatko, Aleks, Ivan, Andrea, Krav, Zvonko i dr...) FAMILY VUKOVIĆ I DOBRI VOJAK TOMICA HRPA DOBRIH LJUDI KOJI ĆE SE SAMI PREPOZNATI
MOTO
SANJAJ KAO DA ĆEŠ ŽIVJETI VJEČNO ŽIVI KAO DA ĆEŠ UMRIJETI SUTRA
MOJI CITATI
Brige i probleme iza sebe ostavi Jer bez njih i sa njima Život svejedno dalje teče.. Ne dopusti srcu da zaglavi Da zaledi ga oštra zima Jer pod ledom kucat neće..... Raduj se životu i uživaj u njemu Svakoga jutra neka ti to bude Tvoja prvobitna misao... Pa ćeš vidjeti sreću u svemu I nećeš trebati druge ljude Da bi živio svoj život - da bi disao... Mogu li biti ljut na život Kad otkrijem da je on moja kreacija Da sve od mene dolazi ovoga trena Svaki trenutak, svaka situacija... Zamisi samo da ti si LUD A da LUDI su ti koji NORMALNO žive Razmisli da li bi tada mijenjao Sve svoje predrasude krive... Podigni glavu kad loše stvari dođu Podsjeti se da doći će i bolje Nemoj dati da tuga sve izblijedi Unesi u život maksimum dobre volje.... Vidi u svemu spojeve savršenstva Da osjetiš dobro dok prolaziš kroz zlo Budi svjestan da sreća posvud se krije Ne plači nad životom već prihvati to... Sreću ćeš naći tamo gdje ju tražiš Zato učini da sreća bude ti sve Pokaži svima u svijetu tko si Podigni glavu i nasmiješi se... Nosim nešto u sebi mračno Što ni svjetlost probiti ne može I osjećam to nešto ogromno i snažno Kako plovi krvlju duboko ispod kože... Mojom se srećom to nešto hrani Osjećam tu glad svakoga jutra I dok se borim i srcem i dušom U nadi živim za bolje sutra.... Nisi sama i nikad nećeš biti Duboko u sebi ti znaš da je tako Hajde priznaj svijetu da ga voliš I sve će drugo biti lako.....<7br> Probudi se iz lažnih snova Shvati da ne moraš ništa sanjati Sve što trebaš to već imaš I svima to možeš poklanjati... Ima li išta lijepše od ljubazne riječi Lijepše od življenja u sreći Sjeti se tko si i ponovno oživi Nek tvoja ljubav svijet izliječi.... Gdje počinješ ti a sutra prestaje Kada pališ svjetla u svojim očima I koji dio tebe potajno nestaje Kad kao krijesnica svjetliš noćima.... Sa samoga dna morskog kraljevstva Poruke duše pišem ljudima U školjkama morskim tintom od soli Sve to šaljem svijetu kojega volim... Zašto je srce ovako tužno Ako sam ja taj što ima moć Da mijenja svijet po svojoj volji Zašto svaki dan donosi nešto ružno Kad s Bogom pričam svaku noć Moleći ga da budem čovjek bolji... Što učini čovjek kad ga nevolja snađe? Da li hrabro ide dalje Ili tone uz svoje lađe..... |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||