Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/milemylo

Marketing

PAO SAM KAO ČOVJEK ALI USTAO SAM KAO FENIKS

Da, nije me bilo tri mjeseca na blogu. Što u biti i nije čudno za mene jer sam i prije znao imati duge pauze. Naravno, uvijek je bio dobar razlog za to. Ništa poput lijenosti, loše volje ili previše posla. Ne, uvijek je razlog bio dobar!
Tako je eto i u ovom slučaju razlog opravdan.
Što se dogodilo? Gdje sam bio?
Bio sam izgubljen! Da, to je najbolja riječ za moju tadašnju situaciju. Bio sam na samome rubu. Ne... Ne na rubu... Bio sam na dnu. Na istom onome na kojem sam se bio našao već nekoliko puta i za koji sam se zarekao da ga neću više posjećivati. Ali ne uspijemo uvijek održati sva obećanja...

Točno prije tri mjeseca napunilo se godinu dana kako sam imao nove zube, kako mi je vraćena vanjska ljepota, kako se bez ustručavanja smijem. Rekli bi ljudi da je to sasvim dobar razlog da budem sretan. I bio sam... Još uvijek jesam...
Ali život ne čini samo jedna stvar, bez obzira koliko ona važna i velika bila. Ne, život je poput napete knjige u kojoj znaš da će se dogoditi nešto loše bez obzira koliko su divna bila prva poglavlja u knjizi.

Završio sam na cesti! Ponovno!
Nije bilo ništa posebno u tome, ništa dramatično. Nikakvih hrabrih ideja o pronalaženju samoga sebe ili iskušavanju vlastitih granica. Jednostavno sam završio na cesti.
Bio sam već u takvoj situaciji i nije u tome ništa hrabro niti uzvišeno, osim spoznaje da si beskućnik.

Ali da, opet sam se našao na cesti!
Tješio sam se da će mi to biti pravo iskustvo za knjigu koju ću moći poslije napisati - sve zvuči dobro kad si to uspiješ objasniti. I tu nastaje najveći problem. Kad uspiješ uvjeriti samog sebe, tu počinje kraj svemu. Nastaje navika. Jer htjeli mi ili ne, čovjek se na sve navikne, čak i na to da je beskućnik i da spava na cesti.

Doduše nisam baš spavao " na cesti!". Spavao sam u napuštenom vagonu. Uspio sam pronaći jedan koji nije bio ispunjen smećem, izmetom, koji nije isparavao urin i čija su se vrata s obje strane dala zatvoriti. Jer treba se čuvati propuha. On je najgori. Gore od spavanja na cesti je samo spavanje na cesti - bolestan.
Nisam čak morao ni smišljati kako da ne uprljam odjeću spavajući na prašnjavom podu vagona. Neki je dobar samaritanac ostavio pored kante za smeće ogromnu kutiju plazma televizora, kao da je znao da će meni dobro doći kao improvizirani krevet za tu noć - i još narednih deset noći nakon nje.

Usprkos tome što je u vagonu bilo zagušljivo i što je preko dana bilo zastrašujuće vruće, noći su bile hladne, naročito poslije ponoći. Tu nisu pomagale niti jakna niti dvije veste ispod nje.
Tek treće noći spavanja u vagonu uspio sam "posuditi" deku. Nije bila osobito debela niti najčišća koju sam mogao naći. Zapravo, siguran sam da je na njoj spavao nečiji pas. Ali to mi ionako nije bilo bitno.
Da stvar bude gora, još sam se oporavljao od operacije bubrega, tj. vađenja kamenca iz njega.
Negdje u dnu mog penisa nalazila se " double J cijev" čija je svrha bila da suzi mokraćni kanal koji je ogroman kamen previše raširio. Zbog te mi je cijevi bilo teško hodati, da ne spominjem mokrenje krvi svakih pet minuta.

I tako su dani prolazili u ležanju na podu vagona, osluškujući glasove ljudi izvana. Bez hrane, bez novaca, bez vizije za budućnost. Dani su mi se činili dugima kao godina ali noći su bile najgore. Tama je u vagonu bila kao tama u grobu. U takvome mraku čuješ svaki djelić sebe, spoznaš sve svoje strahove, oslobodiš bol i ... plačeš! Stalno plačeš. Čak i kad misliš da ne možeš više...
Prve dvije noći bile su teške.
Prvo što mi je prošlo kroz glavu bilo je:" Vidi na što si pao! Opet ništa nisi naučio! Spavaš na podu vagona!"

Da ne mislim na glad pisao sam knjigu i pjesme. Istina, sve su pjesme ispale nekako tužne, no to i nije iznenađenje s obzirom na situaciju u kojoj sam se nalazio. I da, strašno sam bio razočaran sobom a počelo se događati i ono najgore. Svakim sam danom sve više gubio nadu.
Zaredali su dani ružnog vremena, Padala je konstantno kiša, grmljavina je parala nebo, nikakvi izgledi da izađem iz vagona. Samo praznina vagona i ja. Nema zvuka poruke s mobitela, nema zvuka zvona mobitela. Nitko nije zvao.

Prošlo je dugih pet dana bez hrane. Zadnje što sam pojeo bilo je tvrdo pecivo koje sam pronašao u vrećici pored kante za smeće. Kad sam to odnio u vagon osjećao sam se tako jadno. To je za mene bilo dno dna i dok sam uz pomoć vode gutao taj "obrok", plakao sam kao beba. Tog je dana velik dio mene umro i nikad ga neću moći vratiti nazad.
Pet dana kasnije očaj je preuzeo kontrolu. Čekao sam nekakav znak, bilo što da mi pruži nadu u bolje a onda jednostavno više nisam mogao dalje. Dao sam si ultimatum. Ako se ništa ne promijeni ili dogodi do 22h oduzet ću si život.
Odmah nakon donošenja te odluke osjetio sam smirenost. Ništa više nije bilo važno i nekako sam se čak i veselio pomisli da ću okončati sve te muke i svu tu jad. Veći dio mene potajno je navijao da se ništa ne dogodi. I nije se dogodilo. Nitko nije nazvao ili poslao poruku, nije se ukazao Isus, nisam čuo Božji glas, ništa...
Samo je zazvonio alarm da mi javi kako je "vrijeme..."

Legao sam na svoj ležaj i mirno prislonio oštricu noža na vrat. Sve što sam trebao napraviti je snažno zabosti nož i sve završava. Oprostio sam svijetu i pomirio se sa svijetom i... nisam mogao.
Pola sata trajala je moja agonija tjeranja samog sebe da stisnem taj prokleti nož ali uzalud. Izgleda da nisam bio spreman umrijeti - bar ne od svoje ruke.
Bijes i razočaranje su me posve obuzeli. Zavitlao sam nož na drugi kraj vagona i zaplakao kao nikad u životu. Osjećao sam se tako neutješno i nemoćno. Kao da sam sebe osudio na patnju.

Ne znam kako sam uspio zaspati ali jesam...
Sljedeće jutro čekalo me vađenje " double J cijevi" iz penisa - što se pokazalo brutalno bolno - i konačno sam mogao hodati bez straha da ću morati mokriti krv svakih pet minuta. Bio je to znak da stvari idu na bolje.
Javili se prijatelji i kolege, skupilo se novaca za hranu, činilo se idiličnim s obzirom na noć prije. Poslije kiše uvijek dođe sunce - osim ako ste u Londonu.

Dva dana kasnije napala me petorica njih. U vagonu. Dok sam spavao. Borio sam se koliko sam mogao ali nisam imao nikakvih izgleda. Savladali su me, pretukli, opljačkali i..... - ostavili na životu.
Iako je to bilo najgore što mi se moglo dogoditi u tom trenutku istodobno se pokazalo kao spasonosno. Svjesni da mi je opstanak u pitanju svi su prijatelji zapeli i osigurali mi smještaj i novac...

Danas, tri mjeseca kasnije, imam smještaj, imam posao, objavljujem knjigu, izrađujem društvenu igru s kartama...
Dani spavanja na podu napuštenog vagona čine se dalekim poput godine...
Prije 3 mjeseca ispunjavale su mi se najgore noćne more - danas mi se ispunjavaju snovi...
Prije 3 mjeseca htio sam si oduzeti život - danas živim život u potpunosti svake sekunde...

Da... PAO SAM KAO ČOVJEK ALI SAM USTAO KAO FENIKS.....


JEDNA OD PJESAMA NAPISANIH U VAGONU

NE ZNAM KAKO DALJE NEMAM SMIŠLJEN PLAN
ŽIVIM SAMO ZA DANAS DA PREŽIVIM OVAJ DAN
ISTINA ME BOLNA PROBUDI SVAKOG JUTRA
DOK NOĆU SNIVAM LEŽEĆ' NA PODU SANJAM BOLJE SUTRA
NE PLAŠIM SE VJETRA NI BUKE GROMOVA
I KIŠA ŠTO ME UMIVA TU JE DA ME PODSJEĆA

Lutalica opet ja sam cesta je moj stari dom
ne plaši se srce moje već sam bio na putu tom
Tvrdi pod i stara deka stari prijatelji su
a san odagna bolne suze i glad u stomaku

BEZ OBZIRA NA BOL ČOVJEK SE NA SVE NAVIKNE
NA DOBRE I LOŠE STVARI ŠTO MU SE DOGODE
TAKO SAM I JA STVORIO SI NAVIKU
DA PENJEM SE PREMA VRHU A ZAVRŠIM NA DNU
NE PRONALAZI SREĆU ZA KOJOM SNAŽNO ŽUDIM
DOK JUTARNJA HLADNOĆA TJERA ME DA SE PROBUDIM

Lutalica opet ja sam cesta je moj stari dom
lijem suze liječim bol tražim mir u srcu svom
Tvrdi pod i topla deka stari prijatelji su
kad ostanem ja bez svega oni uvijek bit' će tu..

PONEKAD JE TEŠKO BORITI SE SAM
POŽELIM DA ME NEMA DA NIŠTA NE OSJEĆAM
NOĆU SMRT PRIZIVAM DA SA SOBOM ODVEDE ME
O KAKO BI BILO LAKO DIĆI RUKE ZABORAVIT' NA SVE
ALI KAD OTVORIM OČI NEMA PROMJENE
TOPLA DEKA I TVRDI POD TU SU DA ME PODSJETE

Lutalica opet ja sam cesta je moj novi dom
iako noću smrt prizivam poći neću ja s njom
Tvrdi pod i topla deka novi prijatelji su
štite me od hladnoće i hrane nadu u srcu....



Post je objavljen 18.08.2012. u 17:29 sati.