Fran i Ivor u akciji
subota, 21.03.2009.
Bratska ljubav-osvrt od početka
Kao što sam već u nekom ranijem postu napomenula odnos među dvojicom braće zaslužuje svoj post.  Fran je svoga malog bracu upoznao još dok je Ivor bio u inkubatoru, ali prva njihova zajednička fotka je tek kad je Ivor star mjesec dana došao kući:  U početku zapravo Fran nije niti doživljavao Ivora jer je on doslovno samo jeo i spavao. Ali, eto nekad se desilo da baš kad je Ivor papao i Fran je bio gladan te ga je mama morala hraniti  (naravno da u vrtiću jede sam bez problema). Uočite daljinski!!  S vremenom se Fran okuražio pa je Ivora primio za rukicu, a pala je i poneka pusa    Vrlo brzo je Fran bio dovoljan hrabar i za pridružiti se braci u njegovom krevetiću  Međutim kako je Ivor rastao i postajao svjesniji svega oko sebe te počeo odgovarati na Franove poticaje, osmjehom, veseljem, pa i brbljanjem Fran je bio sve zainteresiraniji. Danas Fran smije raditi Ivoru doslovno sve. Npr. ako mu ja uzmem neku igračku uz objašnjenje da idemo jesti... ljutnja odmah nastupa, lupa rukicama sebe po glavi, mene. Ali, ako mu Fran doslovno otme igračku, on samo ima začuđeni pogled i to u najgorem slučaju.  Ivor mu je postao najbolja igračka, doslovno nekad pomislim da mu je on živa lutka. Još jedna digresija vezanu uz njihovu međusobnu igru. Prije neki dan smo se igrali svi troje na krevetu u spavaćoj sobi. Nakon nekih 15-tak minuta sam išla sama sebi na živce: "Fran nemoj ovo, Fran nemoj ono. Ne štipaj ga za obraze, ne vuci ga za majicu, otkinut ćeš mu ruku, zgnječit ćeš ga, pa ti si veliki, ne bacaj ga, uf, pa skoro je Ivor lupio u rub kreveta....." Bilo je toga još podosta, a odgovor moga sina na sve ove bojažljive komentare je bio:"Pa mama on se smije". Da, istina njima obojici nije silazio osmijeh s lica, samo sam ja glumila Baba Rogu  Fran je često sudjelovao i u vježbama s Ivorom. Skida mu zavoj na nogicama  skakuće na lopti s njim  Često imitiraju jedan drugog, ne znam tko koga više. Imaju razvijen svoj jezik, način komunikacije. Pa tako kad Fran dolazi na vrata npr. iz vrtića, Ivor čim ga čuje vrišti od sreće, poletio bi da može, belji se... Kad iz hodnika se krikovi istim intezitetom i vraćaju, ali nadopunjeni i novima mijenjajući intonaciju. Zatim Ivor nepogrešivo ponavlja, a Fran sav ponosan otvara novi krug glasanja... Primjer obrnutog imitiranja. Ako kažem Ivoru da ne dira kantu za smeće, mogu očekivati da ću vrlo brzo to morati reći i Franu. Ah, tješim se i on je samo dijete... To je vjerojatno ono što mnogi nazivaju privlačenje pažnje. I tako u mojim težnjama udovoljiti obojici ili parolom što radi jedan mora i drugi često završavamo u smiješnim scenama, mama pleše s obojicom sinova, tata ih nosa obojicu u rukama, na leđima...   Kako je Ivor postao pokretan (puže) to je oduševljenje moga velikog sina malim po malo splasnulo. Naime, sad je Ivor mogao doći do njegovih igračaka, za koje Fran baš i nije bio spreman uvijek ih dijeliti, srušiti mu upravo sazidani toranj od kockica, ma uopće biti sveprisutan u Franovom životu. Tako mu Ivor doslovno ponekad smeta, pa bude i: "mama makni ga iz moje sobe...." Ali, ne dajte se zbuniti uza sve to Fran je jako ponosan na svoga malog bracu i ne bi ga nikome dao. To vjerojatno nitko tko čita ovaj blog ne bi ni pomislio, ali je jako važno za napomenuti. Jer Franu nikako nisu jasne kojekakve "starije gospođe" (iskreno ja ih zovem babe, samo sad bila fina  ) koje ga svaki čas zapitkuju da li bi on njima malo dao svoga bracu  Pa za kraj evo i meni najboljih fotki bratske ljubavi. Dvije morske:   slavljenička rođendanska  prosinac, Zagreb  Božićna  |
