Fran i Ivor u akciji
utorak, 10.03.2009.
Muke po podizanju
|
Uf, bolna tema. Prošli puta smo dobili nove vježbice za stopala jer kao što sam i pretpostavljala moramo ga potpuno stopirati u ustajanju jer svako opterećenje za njegova stopala jer loše.  Vježbe trebamo izvoditi tako da on sjedi na hoklici, to još nismo nabavali, ali hoćemo uskoro. Ja radim iste vježbice kao i na boku, cilj je istezanje mišića i nakon toga bandažiranje, i to nam nije problem, uspijemo mi to obaviti. Na kutiju umjesto hoklice:    Ako se netko pita kako mu uspijevamo stopirati ustajanje, znajte i mi se pitamo, niste jedini. To je doslovno nemoguća misija. Ujutro još i ide nekako, mazimo se, vježbamo, igramo, hranimo, spavamo, imamo svoj ritam, nitko nas ne ometa. Kad vidim da mu je dosadila neka aktivnost ja mijenjam, sve što mu je interesantno je na podu, naravno i ja cijelo vrijeme dok je budan, a kad postane jako kritično, gledamo kroz prozor.... Ali, kad nam naša druga dva muška dođu kući, ajme.... on je uzbuđen, sretan, već polako i nervozan jer bi htio van, vježba svaka je tada stvarno jadna, a i ja bi htjela sad više pažnje posvetiti Franu, i u toj trci, zbrci, on koristi svaku priliku i u sekundi je na nogama...  Problem su vježbe klečanja. On se samostalno postavlja u klečeći položaj, ali ga kratko zadržava. Još trebamo dosta raditi na uspostavljanju ravnoteže. Međutim, to se njemu baš i ne sviđa, a uostalom koja mu se vježba i sviđa. A, sad dosta moje brige oko stopala, a u svakoj fazi je nešto. Sjećam se da sam kukala kako nikad neće uhvatiti igračku (nikad neću zaboraviti da sam mu igračku stavljala u ruke pa prema ustima doslovno stotinama puta), pa hoće li se to dijete ikada okrenuti (i kako sam potonula u depresiju kada je nakon početnih rotacija prestao s njima jer smo otišli 5 dana na more i time smanjili intezitet vježbanja, pazite smanjili ne prestali!!!!), pa sam se u sred slastičarne hotela rasplakala (trudila sam da bude indiskretno, ali moje oduševljenje je prevladalo) kad se moj miš pokušao posjesti..... bilo je toga još puno od uspostavljanja kontrole glavice, podizanja na dlanove (za to nam je trebalo puna tri mjeseca), pa žvakanje..... Uglavnom, moje malo čudo zadnjih tjedana je stvarno jako napredovalo. Naučio je davati puse i sad je oduševljen time. Pokazuje rukom, često i s izdvojenim kažiprstom na sve što mu je zanimljivo, npr. prema prozoru kad hoće gledati van aute. Naučio je kako pritisnuti razne dugmiće na svojim kojekakvim spravama (i paliti-gasiti svjetlo) pa sad samo nešto zvrnda po cijeli dan, a on slatkica pleše i to ne samo gore dolje u sjedećem položaju nego je već uveo i nove pokrete lijevo desno s koreografijom, maše i rukicama. Evo samo jedan od svirajućih izuma   "jelda je to baš super pjesma?" a sad možemo i crtić jedan pogledatiImitira nas u svemu i svačemu, jutros sam ga "uhvatila" kako leži na leđima i sam sebi mota stopala, o zlato malo njemu je to igra i to jako zanimljiva. Ko o čemu, a ja opet o stopalima, ma neću idemo dalje. A jesam li spomenula računalo? Hm, time je tata najviše pogođen... Uglavnom sad točno zna koje dugmence pali računalo, pa onda u rikverc i glavu diže prema monitoru, ako je slučajno ugašen, on nam vrlo glasno da do znanja da nešto s kompom nije u redu, a ako monitor radi nitko sretniji od njega, "Vidi upalio sam ga i nešto se dešava" Da ne zaboravim da je iskazao želju da hoće sam jesti, pa super zašto ne, pomislim si ja, i bila sam iskreno dirnuta kako njemu to za početak ide stvarno jako dobro, najteže je zagrabiti hranu iz tanjura, a naciljati u usta se pokazalo da i nije neki problem. Ispraznili smo ovaj tanjur:  I šećer na kraju, današnja scena: na sred ulice kapu skinuo po tko zna koji puta i eto velikog brace da mu je stavi, a on se miš namjestio i kao da jedva čeka, a Ivica i ja samo  ne moram ni napomenuti naravno kad mu mi stavljamo kapu da je vječno to popraćeno protestom, drekom, izmicanjem.... On i Fran zaslužuju temu samu za sebe jednom prilikom! |
