zaista, još jednom, sponza ili spenza, ne sudi, ne izgovaraj, ne mrzni, ne gledaj me u oči u sjećanju mi nebo sviće, i govoriš da ćeš završiti ako mu dopustim da bude: da bude : Sunce: tu prestajem, da budem, u šumi se gubim, kao šal na vjetru vijorim uvijek poslije, sve poričeš, dok sviće, park prolazi, u šumi se gubim; i prođe, sva mladost i sve ono što ne vidjeh, zaista, bez sudbe, ne vidim što ne vidjeh, razumiješ?? |
odmah tako brzo nestao si, to nam se prečesto događa u zadnje vrijeme; ti jesi i onda nisi SVE, kako bi voljela znati da jesam znala, a nisam, znala; da sam znala SVE, ne bih mogla biti znati sve; tako zbunjujuće, kada se upravo sjećam kako je bilo nekad, glavom mi prolazi: - tvoj mah rukom, - kao i dvoje djece, - kao i još jedan, - kao da baš i nije moralo tako, - kao i neka opskurna istina, - SVE DA JE ISTINA: nikada se ne bih dala kormilo, ne znaš niti kako ali ne bi niti kako, nikako, vjeruješ li? ništa vjerovati, ti, do zaljeva, ništa više, ali ja nisaM antun ničetić, zar ništa više? zar si stvarno vjerovao? |
a tek pamtiti I stalno se moram podsjećati Da je ova radost sasvim dječija I da u njoj mogu uživati otvorenog srca, Stalno se podsjećajući Zašto sam tu I kako sam tu došla, Smiješno mi je Kako se moram podsjećati Da ne živim u čokoladoj zemlji I da je Willie Wonka izmišljeni lik, A strašno volim ove haluciniogene boje, Luna parkove, leteće tanjiriće, Konje, Bombone, I ovo vrijeme Koje tako nakratko imam Za sebe, Toliko kratko nakratko Da ga neću ni pamtiti. a tek pamtiti. |