naša srca su papirnata na dodir i penju se vjetrom kao šareni zmajevi kroz granje zapinje šuštanje lišća na kojem se bude fantazije, otvaraju oči i sasvim spontano ciljaju otoke razbacane po horizontu i osjaj svjetla kao fokus širine, eksplodiramo poput oblaka kroz koji prodire sunce, srca papirnatih na dodir svijamo rubove pred toplinom koja isijava iz zemlje i svega zemaljskog u tom trenutku, mora, neba, šuma, kamena, ljubavi |
|
rubovi moje slobode su suhi, spremni da se odlome od srži i postanu suho lišće na vjetru, ovo novo vrijeme donosi posve nove oblike u moje membrane i svijam se po rubovima ne bi li tekla ukorak s vremenom - uživam u toj socpsihološkoj gimnastici koja donosi promjenu - (jesu li nam danas možda i duše od gume?) volim kako mi to prepuštanje dođe prirodno i ne moram se boriti sama sa sobom dok hodam pored tebe uglavnom nemam sumnji u ravnopravnost kao fizičku pojavu, stalno nedostajem slovo Z na tastaturi i odjednom shvaćam da više ne mogu tolerirati nedovršenost u ime iybjegavanja konflikta (opet mi je nedostajalo Z!) i da mi to, kako ironično, donosi mir, i volim kada nam se ramena diraju kad mene ono zanese iz pravca hoda, - vjeruj mi - to mora da je kozmos - osjećam se kao da dijelimo jednu loptu svijesti posve prirodno na ulazu u naš dom pod nogama nam pucketa opalo lišće loze, jesen donosi neku potpuno novu energiju, potpuno novu priču, i duše grana na stablu u koracima i na džonovima, u nas se uvukao onaj mjesec sa površine mora, onaj koji nas je ispratio kad smo odlazili iz mraka, sjećaš se da nam je netko pljeskao? |
|
putem smo ostavljali komadiće slagalice da ne zaboravimo da nismo jedno da pamtimo da vječnost ne može biti nađena da pojmimo kako je promjena nekonačna sama u sebi sama u sebi sama u sebi tražim jedan nakvrcli kantun prije nego propara ovaj krov u pod, a zvijezdano nebo u našim očima u sunovrat meteora, crno nebo u kojem ne stanuje sjaj |