repriza komete
|
očešao si mi žudnju o vrat, kratko, u prolazu, bez nostalgije, skoro navikom, u gomili, intimno prošlosti se očešale u varnicu, brzo kao krijesnica u plamenu, nevidljivo kao meteor na svjetlu, kao brzaci stvarnosti odnose sloj površine sa obala okomito na prolaznost vrijeme i krivnja zatvaraju kvadrate u kocku, multidimenzionalni kavez i ustajali miris sladostrašća u njemu , okrznuo si me samo kratko žudnjom, površno, uhodano, uigrano, vješto, kratko sam žudila za tobom, naprasno, refleksno, kao uran porazbijajmo se iz sebe u plohe i ostanimo ležati ispod plesa ** u tuđim očima ti i ja smo sami u prostoriji kao fotografija zaustavljena u pokretu muzike ne vidimo da se opraštamo u pogledu sa strane osmjehom vibriramo na krajevima sobe okrenuti leđima jedno drugom izlazimo u svitanje svatko na svoju stranu uz stepenice se penje mrak do mora koje pliva nizbrdo našim glavama oblaci kao zavjese pred jutrom koje je kao balon od žvake napuhao mrak povlačeći usne sa noći kao da zauzdaje srž limuna poljubio je pupak dana nestavši bezimenim morima do japana posve jednako crn na mjestu gdje je dogorjela slučajnost žudno, naprasno, površno, refleksno, arhetipsko prženje ožiljaka u mrak, mala mrlja slučajnosti na mom vratu. boja pepela na tvojim usnama. ** još jedno jutro bez zvijezda. |
nadLjubav, nepomirljive šizofrenije, n'importe quoi.
|
hoću da ti ispričam kako po mojoj sobi trče patuljci sa šarenim kapama preko svjetla i sjena uspinju se i silaze zidovima sa plafona pod tepihe kao da je besmjernost posve prirodna stvar pregrade mojih prostora drže mi vrijeme na okupu na policama pod prašinom na vidjelu ogoljenost tamo gdje nitko ne gleda patuljci trče sa šarenim kapama kao da se bojama igraju na stepenicama sivila odsmjehuju ponorima do parketa u pravim kutevima jutra odjekujem željom da ti ispričam kako osjećam trzaje života kao valove na sredini oceana i kako su životinje već davno napustile obalu ali neprestano biram da živim umjesto, i sve manje tražim riječi kojim bih zaustavljala neminovno da ti objasnim što sam ono točno željela reći o patuljcima. oprosti. n'importe quoi. |
evolucija
|
isprepletenih prstiju pratimo ulice, inercija i ja. tuda sam nekada trčala, znam. nizbrdo, prepoznajem, ćutim da vrijeme je od istine učinilo laž. od prošlosti sada. ali ljudi smo. još uvijek. a istina je istina. što reći između dolaska i odlaska? nabij me potencijalom i podsjeti da je mogućnost ništa bez ostvarenja: mi smo uspjeli istrošiti mogućnosti i pohabati žar; ovaj tron je opskuran od vakuma i tufine. vrijeme nakon vremena, to ne postoji. zalećem se preko ruba znojnim dlanovima, lebdim kao gutljaj na praznim čašama, možda zaboravljam sve što sam željela reći i u monologu tvojih leđa odbrojavam gomilice godina kako među nama prhnu, kao pješčani sat, zrnce po zrnce umire i ova prilika, bez počasti, šuma ili eha. uzbrdo, dalje ću da hodam. svakome ponekad treba šamar, povratak u putanju bumeranga. hvala. hod dok mi bridi u obrazima, znam da malo mogu objasniti gravitaciji o tome kako se pada, isto tako, povijest se samo neupitno ponavlja sve dok se ne naučim na odlazak prije krvi, samo s ogrebotinama. ključ u bravi, kuća, krvotok. kada bih barem bila sigurna da evoluiram. |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
PAMETNE: i u letu i u boji i naopačke
sve nijanse koje ne primjetimoipak postoje.
***
ako imaš hrabrosti za pitanje, imaj i za odgovor
***
jedino treba odlučiti: mrziti ili ne mrziti cijeli svijet?
***
ja nisam baš za lažni moral; više sam za nemoral.
***
prelako je ovih dana svemir uzeti zaozbiljno, stvarno.
***
jer kada se i posljednje laži obistine, preostat će nam jedino istina.
***
moja prostranstva su moji zatvori.
***
voljeti... dovoljno ili ne?
dovoljno, kako nije. kad nije.
***
opstati! ah, kako zabavan
zadatak.
***
on je čovjek koji će reći:
'ti si kao ocean'.