očešao si mi žudnju o vrat,
kratko, u prolazu,
bez nostalgije,
skoro navikom,
u gomili,
intimno
prošlosti se očešale
u varnicu,
brzo
kao krijesnica u plamenu,
nevidljivo
kao meteor na svjetlu,
kao brzaci
stvarnosti odnose sloj površine
sa obala
okomito na prolaznost
vrijeme i krivnja
zatvaraju kvadrate
u kocku,
multidimenzionalni kavez
i ustajali miris sladostrašća
u njemu
,
okrznuo si me samo kratko
žudnjom,
površno, uhodano, uigrano,
vješto,
kratko sam žudila za tobom,
naprasno, refleksno,
kao uran
porazbijajmo se iz sebe u plohe
i ostanimo ležati ispod plesa
**
u tuđim očima ti i ja smo sami u prostoriji kao fotografija zaustavljena u pokretu muzike ne vidimo da se opraštamo u pogledu sa strane osmjehom vibriramo na krajevima sobe okrenuti leđima jedno drugom izlazimo u svitanje svatko na svoju stranu uz stepenice se penje mrak do mora koje pliva nizbrdo našim glavama oblaci kao zavjese pred jutrom koje je kao balon od žvake napuhao mrak povlačeći usne sa noći kao da zauzdaje srž limuna poljubio je pupak dana nestavši bezimenim morima do japana posve jednako crn na mjestu gdje je dogorjela slučajnost
žudno, naprasno,
površno,
refleksno,
arhetipsko
prženje ožiljaka u mrak,
mala mrlja slučajnosti na mom vratu.
boja pepela na tvojim usnama.
**
još jedno jutro bez zvijezda.
Post je objavljen 26.09.2010. u 13:29 sati.