isprepletenih prstiju pratimo ulice,
inercija i ja. tuda sam nekada trčala,
znam. nizbrdo, prepoznajem, ćutim
da vrijeme je od istine učinilo laž. od prošlosti sada.
ali ljudi smo. još uvijek.
a istina je istina.
što reći između dolaska i odlaska?
nabij me potencijalom i podsjeti
da je mogućnost ništa bez ostvarenja:
mi smo uspjeli istrošiti mogućnosti
i pohabati žar;
ovaj tron je opskuran od vakuma i tufine.
vrijeme nakon vremena,
to ne postoji.
zalećem se preko ruba znojnim dlanovima,
lebdim kao gutljaj na praznim čašama,
možda zaboravljam sve što sam željela reći
i u monologu tvojih leđa odbrojavam
gomilice godina kako među nama prhnu,
kao pješčani sat,
zrnce po zrnce umire i ova prilika,
bez počasti, šuma ili eha. uzbrdo,
dalje ću da hodam.
svakome ponekad treba šamar, povratak u putanju bumeranga.
hvala.
hod dok mi bridi u obrazima, znam da malo mogu objasniti gravitaciji
o tome kako se pada, isto tako,
povijest se samo neupitno ponavlja
sve dok se ne naučim na odlazak prije krvi,
samo s ogrebotinama.
ključ u bravi,
kuća,
krvotok.
kada bih barem bila sigurna
da evoluiram.
Post je objavljen 05.09.2010. u 04:37 sati.