|
isprepletenih prstiju pratimo ulice, inercija i ja. tuda sam nekada trčala, znam. nizbrdo, prepoznajem, ćutim da vrijeme je od istine učinilo laž. od prošlosti sada. ali ljudi smo. još uvijek. a istina je istina. što reći između dolaska i odlaska? nabij me potencijalom i podsjeti da je mogućnost ništa bez ostvarenja: mi smo uspjeli istrošiti mogućnosti i pohabati žar; ovaj tron je opskuran od vakuma i tufine. vrijeme nakon vremena, to ne postoji. zalećem se preko ruba znojnim dlanovima, lebdim kao gutljaj na praznim čašama, možda zaboravljam sve što sam željela reći i u monologu tvojih leđa odbrojavam gomilice godina kako među nama prhnu, kao pješčani sat, zrnce po zrnce umire i ova prilika, bez počasti, šuma ili eha. uzbrdo, dalje ću da hodam. svakome ponekad treba šamar, povratak u putanju bumeranga. hvala. hod dok mi bridi u obrazima, znam da malo mogu objasniti gravitaciji o tome kako se pada, isto tako, povijest se samo neupitno ponavlja sve dok se ne naučim na odlazak prije krvi, samo s ogrebotinama. ključ u bravi, kuća, krvotok. kada bih barem bila sigurna da evoluiram. |