|
ne mogu vam reći gdje sam, strahujem da ako ukradete moje vrijeme više si neću moći objasniti zašto tako brzo prolazi i ako neću moći samo satima zuriti u prazno možda se bojim da ću prsnuti od punoće kao što je ponekad biti uvijek između krajnosti čekajući da se poskliznem o filigranske pločnike, plavi golub |
dnevnička
|
maknuti odgovornost sa sebe, koje olakšanje. shvatiti da možda nije na meni. možda smo naučili bolje šutati sami sebe i bolje pristajati na kompromise. odolijevati smo naučili. mislim da sam ja mislila da mi je ta lekcija nužno potrebna. samokontrola. ali sada više ne želim da se pritom osjećam kao da nešto žrtvujem!! prohtjevi prate vrijeme u prolasku i postaju sve veći. čudna je elastičnost htijenja. općenito, možda je pred nama jasnije vrijeme i možda bi to bilo lijepo. zar ne? |
u ponoć kad sklopiš oči
|
na monociklu snovi kao uhode sklopljenih kazaljki putuju kroz noć. ne dodirnuti zemlju!, narančaste mrene na asfaltu navijaju za padalice koje nisu zvijezde; u sazviježđima lumina i podsvjesne stvarnosti kozmos se zavlači pod krovove, i kao kiša dolaze iz daljine u taj susret na stropovima mentala, tamo gdje se sve linije križaju poput otupljene oštrice, naša prošlost kao loše izvedena zasjeda traži odmorište; iznenađenje bez efekta – ti neopipljivi susreti kod dvotočke; davno smo pristali na savjest, i na svijest, i na kradomične fantomske kurvaluke, maštarija je putena pod prstima. davno smo odustali od rastajanja, još onda kad smo se prvo ovako počeli susretati, u hologramu stvarnosti sasvim dovoljno stvarni; zauvijek može imati ograničeno trajanje, ako je ravnoteža ključna, kao na monociklu. otrgnuti polove iz magnetizma, čemu? djeci koja se ljube vršcima trepavica ne možeš prodati čestitost pod sreću, oni dobro znaju kako im se znoje dlanovi od kompromisa a kako od sreće. hit snooze |
to mi je dovoljno da znam
|
kosta je imao takvu kosu. samo njegovu nikad nisam dirala. tvoju jesam. bila je čvrsta i nevjerovatno gusta. netko mi je jednom rekao da slobodni ljudi imaju dugačku kosu. tvoja je do sredine leđa i kovrđa se mjestimično. serumski crna. gledali smo kako se noć vere po palmama. već smo danima govorili da moramo oboriti kokose. izgledali su kao klupka mraka među granama, zasjeda na nebo. ležali smo jedno pokraj drugog dodirujući se samo slučajno. znam da imaš velike ruke. smijali su se valovi pijeska. naučio si me da čujem lica zatočena u njima. na tren sam mislila da si vankalibarski luđak. na kraju si se ti meni smijao. koraci su nam bili lagani i prepuni pijeska. noć je bila posve obična, predivna. labirinti imaju svoj izlaz, ali i privlačnost u zagonetnosti. užitak je ići smjerom koji je sigurno kriv. osjećaj je oslobođen. odlazak ne može biti dezorijentiran. vrtoglavica je nerijetka nuspojava vrtloga. u indijskom oceanu nema morskih pasa. hodamo mokrim pijeskom i valovi nam zapljuskuju stopala. tako osjeća sloboda. taj mi se isti osjećaj vrati i dandanas kad stanem u more. to mi je dovoljno da znam. |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
PAMETNE: i u letu i u boji i naopačke
sve nijanse koje ne primjetimoipak postoje.
***
ako imaš hrabrosti za pitanje, imaj i za odgovor
***
jedino treba odlučiti: mrziti ili ne mrziti cijeli svijet?
***
ja nisam baš za lažni moral; više sam za nemoral.
***
prelako je ovih dana svemir uzeti zaozbiljno, stvarno.
***
jer kada se i posljednje laži obistine, preostat će nam jedino istina.
***
moja prostranstva su moji zatvori.
***
voljeti... dovoljno ili ne?
dovoljno, kako nije. kad nije.
***
opstati! ah, kako zabavan
zadatak.
***
on je čovjek koji će reći:
'ti si kao ocean'.