|
*KAO OBALA, KAO MORE,KAO SOL* koračam obalom, gluhonijemih misli i raspuštenog pogleda, potapam otoke i sve na njima i tako nestaje ženska figura koja je živjela nešto drugo osim mirisa zraka zadržanog u plućima, sada utapa se bezračna, a njena pudrasta lica blijede kao maglica između vrha i dna (.alter ego odlazi do dna. ostaješ sam.) ponad bonace sjajne poput njene kože odjekuje glas koji govori Suncu, o svježini lica ispod rastopljene maske, o slobodi tijela odbjeglog od zima, o nevinosti koju osjeća uvijek kada je ovako preodjevena u more, kao da sve će početi ispočetka, kao da možda ne treba više do morske pjene, žala i pučinskog beskraja (.poznaješ li svoju golotinju i straši li te nijemost ogledala?) jednom, žena utopljene maske-slobodnog lica biti će ljetna i iskoračiti na ulicu, tad grad-svijet dodirivat će ju nehotice, a ona mislit će na more, lizati svoju slanu kožu kao da liže zgrudvano vrijeme i vjerovat će žarno da u suši vlastitih kristalnih usana negdje krije poneku kapljicu vode, sol da postane ponovo more, sol kao more kao vrijeme kao sad (.sloboda nije pojam definiranog trajanja. nema garancija.) *KAO KORACI, KAO OBLUTCI* posve kratak između vode i tla - korak - i porađa me nanovo baš u trenutak zadržanog daha - u trenutak zadržane Sebe sad - sva sam tu za - sebe, između kamena i mora - na raskršću promjene, moji koraci stoje u žalima i potapaju se valovima, skoro prozirna u kopreni od soli, na obali postojim, posve sama, ljetna, ili nekako tako, otprilike. (.alter ega putuje cestama bez mapa.) |
|
u kapi kiše krovovi na prozoru promatraju oči u oblacima more ustaje ka oluji vrijeme i duša putuju |
|
da li? zatvori sadašnjost u ovaj trenutak: zaboravi. piskarije u šalicama govore više od namjere i sve se češće čini izgledno obustaviti akciju; možemo li biti sami i ne osjećati usamljenost kao obveznicu? kako bih ti obećala da još uvijek derem pisma? prođi kraj mene i nemoj se sjećati kako si zaboravio. kao da smo oduvijek vidjeli otoke u otoku prekoputa. |